Točno na dan pete obljetnice smrti Arsena Dedića, 17. kolovoza, izlazi biografija Zlatka Galla “Arsen – Čovjek kao on” u izdanju nakladničke kuće Media bar i Croatia Recordsa. Gall je ovu ili moguće neku bitno drugačiju knjigu o Arsenu počeo pisati prije petnaestak godina, na tadašnju umjetnikovu inicijativu. Dedić mu je, nadahnut sličnom Dylanovom knjigom, predložio da odaberu pedesetak njegovih pjesama, pa da i Gall napravi svojevrstan biografski songbook. Tad su počeli raditi, a biografiju je Zlatko Gall završio nedavno.
Uz vlastite interpretacije i komentare pojedinih Arsenovih faza i stvaralaštva, puno je citata iz mnogih Arsenovih intervjua, kao i ranije objavljenih izjava ljudi bitnih Dediću i oko Dedića. Kroz njegove albume, kronološki, Gall pripovijeda priču o sarkastičnom, ironičnom, estradno neprilagođenom umjetniku, čovjeku koji je mijenjao scenu, možda osjećao da “nijedno vrijeme nije njegovo”, a na toj sceni na kojoj i nije tražio potvrdu bio je čovjek ispred vremena, umjetnik među trivijalnim zabavljačima. U početku je Arsen “pjesnik iz koristoljublja”, piše pod pseudonimom Igor Krimov, to što radi, kako sam u jednom intervjuu kaže, radi tek da preživi. Godine 1964. odbacuje pseudonim i potpisuje “Moderato cantabile” i “Kuću pored mora”, počinje stvarati vlastiti opus.
Dio Gallove biografije govori o šibenskom Varošu, danas dobro znanom susjedstvu u kojem su u ista doba rasli Mišo Kovač, Vice Vukov, Ivo Brešan, Dušan Šarac... Arsen je znao govoriti da je njegova majka na pitanje tko joj je najdraži pjevač odgovarala: “Volim ja mog Arsena, ali mi je Mišo najdraži pivač.” Vice Vukov mu je bio skoro pa prvi susjed, bili su i obiteljski povezani. “Kod njega sam tipkao svoje prve pjesme, jer je on imao pisaću mašinu, a ja ne; podučio me igrati šah...” prisjećao se Dedić.
Rođen je u skromnoj radničkoj kući. “Ćaća je bio zidar i pitur, odčepljivao je zahode, mater je prala robu kod linih šjora...” govori Arsenov brat, Milutin Dedić. Arsen je imao šest-sedam godina kad je krenuo u muzičku školu, učio flautu, nešto kasnije počeo je svirati u limenoj glazbi. “Imao sam trinaest kad sam počeo s limenom glazbom i nikad ne žalim za tim. Jednom glazbar, zauvijek glazbar.” Svirao je uz oca na sprovodima, pri jutarnjim budnicama dok ga probija bura, a njegovi vršnjaci mirno spavaju pokriveni s tri deke.
Antologijska je anegdota o boravku ruskog pjesnika i šansonijera Bulata Okudžave u Dalmaciji koju je u Jutarnjem listu opisao Stanko Ferić, a u biografiji je Gall citira. Okudžava stiže vlakom u posjet Arsenu, ali u Perkoviću, kad siđe, ne shvaća da mora presjesti na drugi vlak, već u Šibenik krene - pješice. Iako nije govorio hrvatski, Arsena je našao. Putem bi samo pitao: “Arsen?” i ljudi su ga upućivali u pravom smjeru...