Pusta je u ponedjeljak ujutro osvanula šibenska Pijaca, trbuh grada koji je do posljednjeg trenutka odolijevao stezanju obruča iz dana u dan sve restriktivnijih mjera u suzbijanju epidemije koronavirusa. Ipak je to, sve do jučer, bio posljednji otvoreni i mislili smo samim time ipak siguran prostor za makar nekakve uobičajene susrete i obavljanje spize kod “svojih ljudi i žena” iz okolice, no srezale su ga postrožene mjere glavnog Stožera Civilne zaštite, poput svih takvih trgovišta u zemlji. Radile su jedino mesnice i kiosci na obje etaže, već prema intereventnom propisu za trgovine prehranom.
Sklopljeni suncobrani, poredani uz betonske banke, a ne pospremljeni u skladište, ipak su bili dašak optimizma u tužnoj slici. Kao da su poručivali kako su prodavači s kojima smo dijelili jutra tu negdje, privremeno odsutni – jednako kao i kupci – te dočim neka sirena ili glas s radija i televizije oglasi da je opasnost prošla, pojavit će se negdje iza kantuna, razapeti lumbrele, rastrti robu na banke i sve će biti kako je oduvijek bilo. Živo, živopisno i svakome milo.
Svima nam dakle, preostaje trgovina "na dugom štapu" u trgovačkim centrima, disciplinirano čekanje u redu na sigurnom razmaku, premda neki centri nisu na visini zahtjevnog zadatka postavljenog pred svakoga od nas.
Tako mi je jutros, s pristojne udaljenosti, ipak tužna što je pijaca zatvorena, kazala jedna sugrađanka lica zaklonjena maskom.
U nedjelju je bila u tom centru, koji za razliku od nekih drugih čije poslovanje treba jedino pohvaliti, štedi na najobičnijim najlonskim rukavicama i najtanjim vrećicama, da ne govorimo o nekakvom dezifekcijskom sredstvu.
-Odjednom se u prostoru našlo i previše ljudi, osuđenih na kontakte bliže od preporučenih. Znači da ne vode brigu niti o tome koliko je kupaca u isto vrijeme unutra, ispričala je i zaključila, savjesno se ne želeći dulje zadržavati - da je pijaca ipak (bila) na otvorenom i vjerojato sigurnija za trgovinu nego traljavo nadziran trgovački centar.
No, teretu života s koronom i stezanju obruča mjera jučer se žilavo odupirao onaj neregularni, do jučer uvijek živ prodajni dio Pijace, na jugoistočnom prilaznom putu.
Zabilježili smo povijesno nisku cijenu dobrog, zamašnog maca šparoga – svega 15 kuna, jer je priroda urodila ne pitajući virus smije li, što će i kako će. Pa i red je, nezapamćeno niska cijena za ipak nesvakidišnji život s koronom i dobro je dok sve ne dođe kao suho zlato: grupica žena, beračica, sjatila se na pristojnoj udaljenosti jedna od druge, svaka sa svojom kanticom ubranih šparoga.
-Skini masku, da vidin ko si i za koga slikaješ! - obraća mi se jedna ozbiljno, pomalo prijeteći.
-Za inspekciju, ionako te neće poznati pod maskom! - odgovaram. I svi se smijemo, kao u starim vremenima.