Mobilni operateri bilježe ovih dana pojačan promet baznih stanica u blizini Konjevrata. Zovu znani i neznani, rodbina, prijatelji i znanci, svi su se naglo počeli zanimati za očevinu i didovinu, a Čogelje, Šupići i Čvrljci po staračkim domovima bilježe naglo povećanje broja posjeta.
Tiskaju im se, s dvadeset deka Franckove kave i Kraševom “Domaćicom” u rukama, cijeli špaliri potomaka koje nikad prije toga nisu ni na slici vidjeli. “E, od pokojnog vašeg brata Ante, e, pa od njegovog unuka, e. Priča mi je ćaća da smo mi tamo imali jednu ogradu, pa ako bi vi mogli pogodit na nju, mi bi vas odvezli i dovezli, vratili nazad. I njivu veliš da smo imali? Super! Dan oranja? A koliko je to u kvadratima?”, vode se ovakvi i slični dijalozi.
Ne, nije Konjevrate užegla zlatna groznica, za to triba kopat, pa lopatom škalju pribacivat, pa je ispirat po onim padelam, ruke i noge non-stop u vodi držat, pa se saginjat. Konjevrate je s tri riči – “stiže Formula 1” – užega šibenski gradonačelnik dr. Željko Burić u “Solarisu” prije dva dana, i odonda se u ovom mistu, na pola puta između Šibenika i Drniša, ne govori ni o čemu drugom, odnosno trećem. Samo o Formuli i o – zemlji.
– Pari mi se ovih dana ko da sam u Primoštenu. Svi samo o zemlji pričaju, ogradama, njivama, pašnjacima, sastavljaju se i raspetljavaju rodoslovna stabla. Do jučer nikog za te gajine nije bilo briga, a danas su se već svi u agronome dali – smije se Hrvoje Krnić, mlađi gazda istoimene gostionice na samom ulazu u Konjevrate. – Šalu na stranu, bilo bi to izvrsno za sve kad bi od toga nešto bilo. Plan je dobar, ideja dobra, pozicija idealna, Šibenik blizu, Zadar isto tako, Split također... prostora ima. Blizu je Nacionalni park Krka, autocesta je isto tu. Sve imamo, a oće li se tkogod od investitora u stazu za Formulu 1 javit, vidit ćemo. Bilo bi odlično – glasno razmišlja Hrvoje, kao i svi ostali s kojima smo razgovarali.
Ne moraju bit samo Formule, mogu i kakve druge trke i bolidi, može i staza za karting, gradonačelnik je govorio kako su u prostorni plan, na više od sto hektara, po želji šibenskoga Auto-moto društva, Darka Rogulića i Čede Petrine, uvršteni i adrenalinski park, “drive in” kino, poligoni za obuku i vježbališta...
A tribat će svima njima štokod i pojist i popit, a Hrvoje će ih, zajedno s majkom Brankom i pećarom Stipom Gojčetom, dočekat spreman.
– Nasolit ću malo bolje, tako da mi Bernie Ecclestone može slađe pivu ili gemišt poslin popit! – veli nam Gojčeta, poznatiji kao Gojun, siguran da svi ovi iz Formule kad kušaju spizu s njegovog ražnja – janje ili odojka – neće ni pomislit ić igdi drugo.
– A šta ako ko ne ‘ide meso, ako su vegetarijanci?
– Nema problema, njima ćemo spremit piletine!
Ali prije njih na Konjevratima se očekuje navala mešetara, ovih šta trguju zemljištima, kao što je to već bilo kada se govorilo da će ovuda proći brza cesta za Knin, pa su pojedinci počeli jeftino kupovati terene, želeći na njima masno zaraditi. Nisu uspjeli, ali evo im sad nove prilike – možda zarade na Formuli. Neki su i trase plinovoda prigledavali, pa zemlju kupovali. Prigode beru jagode!
Puni smo sportskog duha
– Ma mi smo vam idealni za autodrom! Konjevrate su i dobile ime jer su se ode konji vraćali. Vozija se boksit iz Siverića, iz tamošnjih rudnika, pa su se na pola puta do Šibenika i luke di se boksit ukrcavao na brodove – a to je baš ode kod nas – isprezali jedni konji, a uprezali drugi, odmorni. A ovi umorni bi se vraćali nazad. I tako su od “vrati konje”, od konjičke postaje, postale – Konjevrate – govori nam Gojun.
A u kafiću “Klub 57”, kod gazde Darka Krnića, pitaju nas:
– Znate li vi koji je znak Ferarrija?
– Kako ne znamo: propeti konjić, il cavallino rampante!
– Pa šta onda pitate, što je prirodnije nego da se propeti konjići propinju u – Konjevrate? A i misto se lako prevede na engleski – Horsesback. Ne moraju stranci jezik lomit s njime. Ka, na primjer, s Gaćelezima! Ili Đevrskama!
– Oduvik je ovo misto imalo sportski duh. Znate li vi da je ekipa iz ovog kafića, “Klub 57”, bila europski prvak u pikadu. Izašli smo i u novinama: “Selo od 25 kuća pokorilo Europu” – veli nam Darko dok pozira s peharom europskih prvaka. Eto, isto bi ovako moga za koju godinu i Luis Hamilton slavit ode.
– Nama sve to tako dobro zvuči da je nestvarno. Podržavamo ideju, a koliko je ostvariva, vidjet ćemo. To bi diglo ne samo cili ovaj kraj, nego i županiju, i državu. Cila bi nam država imala jednu zvjezdicu više. Ljudi se zezaju, ali ih isto tako to i intrigira – kaže nam.
A s njim se slažu i gosti. Šibenik se dobro digao u zadnjih nekoliko godina, svuda su radovi, ulažu se milijuni, stiže novac iz EU fondova, pa ništa više ne zvuči nestvarno ili nemoguće. Kao što je, primjerice, zvučao aerodrom na nedalekom Pokrovniku. O pisti za trke pisalo se i prije nekoliko godina, točnije 2104., a neslužbeno se kao investitor spominjao čak i Branko Roglić i njegov “Orbico”, još se o tome tekst može “izguglat” na jednom portalu.
Mate Malenica je s Miljevaca, nema zemlje na potezu od Svetog Ivana pa na desnu ruku prema Čvrljcima na kojoj bi se gradio autodrom, ali nudi razmjenu, trampu.
– Za kvadrat ograde na tom mistu nudim dva na Miljevcima. Mir, tišina, blizina Nacionalnog parka, ne škripe kočnice, ne smrde gume... – poduzetni su Malenice.
Nije ni čudo da je iz njihova plemena i jedan ministar!
Ni konobarice Marijana i Nina iz drugog kafića, preko puta, ne bi imale ništa protiv toga da im Luis Hamilton već koliko sutra uđe na kavu.
– Morale bi odmah proširit parking. A uz lokvu rezervirat misto za postavit par suncobrana, nasut pijeska za ležaljke. Bit ćemo ko Monako ili Monte Karlo – raspoložene su cure.
O biznisu glasno razmišljaju i Maretići, Ante i Zdravko. Žive u Kaštelima, ali u nedalekim Podumcima imaju starinu. Ante, kao da je znao, uređuje bazen, a Zdravko ima šezdeset, sedamdeset košnica s prvoklasnim medom.
Ne bi bilo pusto ka dosad
– Ako ga budem dao ispod sto kuna po tegli, mislit će da nije pravi. Nema ništa zdravije za organizam sportaša, pogotovo ovih iz Formule, ili ovih što se bave ovim adrenalinskim sportovima. Kad im padne cukar, samo uzmu žličicu meda – diktira mi imenjak, a onda, kao da je Bračanin, pa prodaje maslinovo ulje:
– A možeš slobodno stavit u novine da imam i jedan skoro novi kvad, četverotočkaš, pa da bi i njega prodao. Povoljno!
A onda smo se uputili prema formulodromu. I prema obližnjim Čvrljcima, Gornjima i Donjima, Šenetama, Vrančićima, Vrcićima. Što se njih tiče, teško da će ih spasiti čak i nešto tako brzo kao što je Formula – ona za njih kasni bar jedno 40 godina.
– Bilo je nekad u ovim mistima više od trideset dima, a danas nema nigdi nikoga. Ode kod nas živi jedna obitelj, jedna starica i jedan stari momak, u Šenetama dvi obitelji, Gornjim Čvrljcima tri, u Vrcićima jedna obitelj, u Vrančićima ne znam ima li itko. Svi su se iselili, a danas sve imamo – struju, vodu, put. Džaba nam Formula 1 kad nas ima više po Njemačkoj, čak i Americi i Kanadi, nego ode – veli nam Ivan Čvrljak, koji se ne nada da će on upamtit to da će Formula 1 doć u Badžimove pode, kako mještani zovu taj predio obrastao u smriku i mušu, kržljave (h)rastiće i grabovinu.
Sedamdeset mu je godina, i u rodno je selo iz Šibenika, u kojem živi, došao pretočiti vino čim se “raščaralo” vrime i učinila prva bura. To se ne radi po jugu i oblačnom, kišnom danu.
– Volija bi ja da dođe Formula ode kod nas, samo se bojim da to ne bude ka i u Nogometni klub Šibenik. Doće ovaj, doće onaj, iz Indije, al ne dolazi niko – skeptičan je Ivan.
Susjed mu Vladimir krpa gusternu, i on je došao iz Šibenika. Ima njih tri brata, ali ni jedan nije u Čvrljcima. I Vladimir i Ivan tvrde nam da je dobar dio terena o kojem se pričalo da je predviđen za trke u državnom vlasništvu, Hrvatskih šuma, barem koliko oni znaju.
– Mislim da ni Badžimi tamo nemaju puno zemlje, iako se tako to zove, nešto malo ogreda i starine. Ja nemam ništa tu, iman nešto malo dalje. Ali nije sve u zemlji i prodaji. Bilo bi to dobro za sve da se ode nešto desi, zaživija bi i seoski turizam, narod bi dolazija i prolazija. Ne bi bilo pusto ka dosad! – ne boji se Vlado buke i grmljavine moćnih visokooktanskih makina.
A kome imaju smetat?!