Otišao je u Njemačku prije pola stoljeća s onim što je imao na sebi, u kratkim gaćama i u majici kratkih rukava, sanjajući kako će postati nogometaš.
Otišao je s tisućama, vlakom s Perkovića, preko Knina i Zagreba, onih koji su tih godina, kao gastarbajteri išli iz Dalmatinske zagore, trbuhom za kruhom, u ono što je svijet već onda zvao “Wirschaftswunder” ili “njemačko ekonomsko čudo”, koje, evo, traje i do danas. Ali put do prve momčadi Bayerna iz Münchena ili Borussije Dortmund ni onda, kao ni danas, nije bio ni lak ni pravocrtan, pa se Dane Slamić, prebirući po praznim džepovima, sjetio da u njima ima diplomu kuhara, koja mu je bila preporuka da u međuvremenu, dok ne postane novi Gerd Müller, počne raditi u kužini. Guleći krumpire!
Guljenje po gasthausima
Bio je to njegov prvi dodir s ugostiteljstvom, djelatnošću za koju će 50 godina kasnije, kao 70-godišnjak, na Danima hrvatskog turizma dobiti nagradu za životno djelo. A danas ne da ima svoju kužinu i restoran, nego ima i cijeli hotel – “Borovnik” u Tisnom. Mali obiteljski hotel, sa 62 sobe, koji je, kako se reklamira, “uređen s ljubavlju prema detalju”, svega 500 metara udaljen od mjesne plaže, ali ima i vlastiti bazen, saunu, spa centar, teretanu, terase sa živom glazbom, restoranom i pizzerijom, vinoteku s vlastitim vinima, među kojima je i jedan pjenušac, znakovito nazvan “Didin san”. Dida je Dane, nema sumnje, svoj san, koji je sanjao guleći “kartoflen” po njemačkim “gasthausima”, ostvario. Vrijeme je da i njegovi unuci počnu snivati svoj. Pa je valjda i zato Dane Slamić poslao po nagradu svog unuka Nikolu, s pismom koje je pročitao svima nazočnima.
– Ovo je za mene jedan od najemotivnijih dana u životu. Ova nagrada, koju dodjeljuje struka, najveće je priznanje svemu onome što sam s obitelji i timom napravio. Potvrda je da se trud, rad i ulaganje u kvalitetu uvijek prepoznaju. Poticaj je i velika obveza da nastavimo dalje, u istom smjeru. Iako malo hotelijerstvo nije nimalo lagan posao, obvezuje nas 24 sata, 365 dana u godini, ja ne bi prominija niti jednu sekundu u svome životu. Dao bi vam svima jednu poruku: Ne odustajte od svojih snova, pratite ih, oni su vam bliži nego šta vi to mislite! – pročitao je Slamićev unuk.
Unuk čiji dida nikad nije gledao kolika će mu biti plaća i gdje može zaraditi koji pfenig više, nego je gledao gdje može više naučiti. Da bi to postigao, bio je spreman raditi i mukti! Sve ga je u kuhinji i restoranu zanimalo, sve je želio znati i u svemu je htio biti što bolji.
Hvala ti, gazda...
– Veli meni gazda: “Dane, dobar si. Došlo je vrijeme da ti nakon tri mjeseca rada dignem plaću!” A ja mu velim: “Hvala ti, gazda, ali ja idem dalje. Naučio sam kod tebe što sam mogao. Vrijeme je da se osamostalim! I počnem nešto svoje!”
Tako je u Mendenu pokraj Dortmunda, na Veliku Gospu 1976. godine, otvorio svoj vlastiti restoran “Balkan”, gdje su se uz ćevape, miješano meso i roštilj, janjetinu, okupljali ljudi s prostora bivše Jugoslavije. Dodao je na meni i rafiniraniju spizu, poput žabljih bataka i puževa, što je privuklo i Nijemce, koje su odbijali mirisi luka i češnjaka, pa je ubrzo stol i mjesto u restoranu trebalo rezervirati danima unaprijed.
Za dvadeset godina je kuću u kojoj je bio restoran i kupio, pa je od najmoprimca postao i vlasnik. Posao je u njoj nastavio njegov sin Davor, a on se vratio kući u Hrvatsku. I posvetio hotelu “Borovnik” u Tisnom. I obitelji. Jer bez obitelji, veli Dane Slamić, ne možeš ništa raditi, a pogotovo ne ugostiteljski posao. A on je i s te strane blagoslovljen. Supruga Višnja uz njega je više od 50 godina, u braku u kojem su dobili sina Davora i kćer Tanju. I od njih osam unučadi – četiri od kćeri i četiri od sina! I svi oni sudjeluju u obiteljskom poslu, djeca od kćeri manje, od sina više. I svi studiraju, školuju se.
Nikola je, primjerice, inženjer, sada je na postdiplomskom, bavi se elektronikom, kompjutorima. To je budućnost?
– A tko to zna u čemu je budućnost i što će donijeti – smije se Dane Slamić, koji tvrdi da je jedna stvar u ugostiteljstvu jednostavna. Tu uspjeh odmah vidiš, svaki dan, u očima, na izrazu lica gosta. Odmah znaš je li sretan i zadovoljan ili nije. Ako jest, onda si i ti zadovoljan, znači da si uspio, da dobro radiš svoj posao. Ako toga nema, znači da se moraš više truditi, da nešto moraš mijenjati!
– Ugostiteljstvo je jako lijep, ali i težak posao. Radiš s ljudima, i tu ima puno stvari koje se ne vide, a moraju besprijekorno štimati. Moj pokojni otac je bio kulak, gazda na selu, imućan, i ja se sjećam kao dijete kako je on pitao kad bi netko tražio u njega volove za oranje: “A tko će držati ralo?” A to je bilo bitno, jer ako je Ante, on ne puši, a Mate puši, pa ako je na ralu, on će volove odmoriti. Dakle, i onda se na sitnice i detalje pazilo, tražile su se informacije, na sve se gledalo. Tako je i u ugostiteljstvu, turizmu, moraš biti psiholog, znati se približiti gostu, prilagoditi mu se, znati mu ugoditi.
Ako imaš pravoga gosta, ne smiješ ga zeznuti. Možeš jednom, ali dvaput nećeš! Greške se u našem poslu ne opraštaju, ljudi za svoje novce idu gdje hoće! – govori nam Dane Slamić.
Posao moraš voljeti
Osnovno je da posao moraš voljeti. Veliki mu je gušt kad danas ode u Njemačku i svrati kao gost kod ljudi koji su kod njega naukovali, a koji su danas svoji gazde, kao i on.
– To su redom sve uspješni, mladi ljudi, i ponosim se i ja njima, i oni što su radili kod mene. Ta poslovana kultura, taj odnos međusobnog poštovanja i uvažavanja, nešto je neprocjenjivo!
No ni u Njemačkoj više ne cvjetaju ruže. Na pitanje je li se Njemačka promijenila i koliko u posljednjih 50 godina, Slamić odgovara odmah:
– Promijenila se strašno! I to ne u pedeset, nego u zadnjih godinu dana ili samo pola godine. Kod njih je kriza veća nego kod nas. To više nije ona Njemačka koja je bila prije samo godinu dana. Panika! To nije za vjerovati! Cijene struje, energije, otišle su u nebo i pitanje je hoće li je uopće biti ove zime, rat u Ukrajini, nesigurnost.
To nije nešto na što su oni navikli! – iznosi Dane Slamić. Kojem se život ni nakon ove nagrade za životne djelo – koja mu je draga baš zato što dolazi od struke, od kolega – neće nešto posebno promijeniti. Čovjek koji nema obveza, koji ne radi, njemu nešto fali, nije kompletan. Zato će Slamić nastaviti pomagati djeci, koliko god može, sačuvati zdravlje, koliko je moguće, i uživati s prijateljima. To je sveto trojstvo – obitelj, prijatelji i posao! I to baš tim redom!
A Slamić je veliki optimist i kad je u pitanju budućnost Šibenika, županije, cijele Hrvatske, kad su u pitanju ekonomija, gospodarski razvoj i turizam. Mi smo, tvrdio je to i kad smo razgovarali prije nekoliko godina, osuđeni na uspjeh! A godine koje su prošle dale su mu za pravo – nisu nam naškodili ni pandemija, ni zatvaranje cijelog svijeta, ni rat u Ukrajini, strašni rat u Europi koji je zabrinuo i jednu Njemačku.
– Optimist sam i dalje! Mi smo na takvoj poziciji da svi gledaju u nas! I Nijemci, Talijani, Austrijanci, Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari. Mi smo tu, i jedino što moramo raditi, na što moramo paziti, jest da sačuvamo ovo što imamo. Eto, ta apartmanizacija, to je ono što mi se ne sviđa, toga me strah, taj nered u prostoru ne bismo smjeli dopustiti. Mi možemo cijene dizati, još nismo ni počeli, ali ovu razinu koju smo dostigli moramo njegovati i paziti. I uživati!
Podigli Njemačku, pa ćemo i Hrvatsku
Sad je došlo vrijeme da uživamo u ovome što imamo, za što smo na koncu i patili. Mi smo imali Domovinski rat, u kojem je kompletna struka, kuhari, konobari, sobarice, otišla na prvu liniju, branila zemlju. Deset godina smo izgubili u turizmu i sad je to trebalo stići.
I to i uspijevamo. Naše škole postižu odlične rezultate, imamo nekoliko izvrsnih mladih kuhara, konobara, barmena. To je garancija da ćemo ići naprijed. Ljudi su najvažniji, obrazovani, motivirani. Ako smo mogli dignuti jednu Njemačku, onda možemo i svoju Hrvatsku, još bolje! – uvjeren je Slamić. Iz njegovih usta u Božje uši!