Svetkovina svetog Jakova naslovnika šibenske katedrale, proslavljena je u utorak 25. srpnja svečanim misnim slavljem u katedrali. Euharistiju je u koncelebraciji sa dvadesetak svećenika predvodio šibenski biskup Tomislav Rogić. Koncelebrirao je i umirovljeni biskup Ante Ivas. Homiliju je imao generalni vikar Šibenske biskupije mons. Marinko Mlakić.
U uvodnom dijelu slavlja biskup Rogić svima je čestitao svetkovinu svetog Jakova. Naglasio je kako mu je ovo prva proslava svetog Jakova u Šibeniku jer ona prošlogodišnja bila je u znaku biskupskog ređenja. „Vjerujem da smo za tu godinu dana bliži jedni drugima, da smo se i bolje upoznali, zavoljeli, prihvatili i da smo kadri po Božjoj milosti, Bogu zahvaljivati i za sve potrebe zdušno Boga moliti po zagovoru našeg zaštitnika sv. Jakova“, poručio je biskup Vjernicima. „Prinesimo danas na oltar Gospodinu naše zajedništvo, naše zahvale za primljena dobročinstva, utjehe i snage koje su izvirale iz ovog Božjeg hrama sv. Jakova. Zajednički jednodušno prikažimo svoje molitve za sve potrebe naše Šibenske biskupije, za kršćansku obitelj, za duhovna zvanja, za mlade i starije, za zdrave i bolesne, za nove uspjehe i prevladavanje poteškoća, za novu snagu vjere u našim životima. Neka sve bude natopljeno milošću Neba“, poručio je biskup Rogić.
U homiliji mons. Marinko Mlakić naglasio je kako slavlje svetaca za nas nije smo prilika da se njima pomolimo, da ih zazovemo i preporučimo se u njihov zagovor, već je to također za svakog od nas ispit vlastite vjere. Dvostruka je nakana zašto Crkva svece stavlja na čast oltara i posvećuje im crkve i kapele: jedna je svakako da nam budu zagovornici. Crkva slavi svece također zato što u njihovu herojskom življenju vjere, po kojem su već postigli nebesku slavu, nama pružaju primjer za nasljedovanje, poručio je mons. Mlakić.
Osvrnuo se na evanđeoski ulomak u kojem Jakovljeva majka moli Isusa za prva mjesta svojih sinova. Naglasio je kako sebičnost i taština su ipak najveći i jedini istinski neprijatelj čovjeka; najveća zapreka koju svatko od nas treba svladati da bi istinski susreo Boga i doživio njegovo spasenje; najveća kušnja s kojom se trebamo suočiti; najveća borba s kojom se trebamo trajno hvatati u koštac. Sebičnost i taština krajnji su izvor svakog ljudskog nemira, tjeskobe, nesreće i nezadovoljstva. U njima je uzrok svađa i podjela među nama. One nas čine ljubomornima, bešćutnima, pohlepnima, razočaranima, ogorčenima, malodušnima. Isus je tvrdoglavo ustrajan u tome da nam valja odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ i ići za njim sve do Kalvarije, biti poslušan njegovoj riječi poput njega, sve do smrti na križu. Doista, tko hoće život svoj spasiti izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi evanđelja, taj će ga posjedovati u punini u vječnosti, u onoj slavi koju je sv. Jakov već za života gledao, poručio je mons. Mlakić.
Ukazao je na izazove našeg vremna koje je vrijeme izrazitog dvoličnog načina življenja, vrijeme sebičnosti, prijetvornosti, glumljenja i pretvaranja; vrijeme pohlepnog trčanja za novcem, slavom, moći i užicima; vrijeme raskalašenosti, bluda i izopačenosti koje se sve više nameću kao nešto humano i civilizirano; vrijeme laži, zabluda. „Živimo u vremenu očajne vjerske ravnodušnosti i duhovne površnosti. To je novo bezbožno poganstvo koje svaku autentičnost prokazuje kao pretjerivanje, fanatizam, konzervativizam, zaostalost, netoleranciju, neciviliziranost… Sve se manje istinski živi evanđelje, a sve više nekakvo polu-evanđelje, razvodnjeno, light-evanđelje. Sve se manje moli, posti, ide u Crkvu i iskreno slavi Boga, a sve više se bogohuli, ubija, bludniči… Sve je više sebičnosti i taštine.Umjesto istinskog traženja Boga stvaraju se bogovi i božanstva po vlastitim nahođenjima. Bez žrtve i odricanja želi se doći do utjehe i uzvišenja. Izbjegava se izazov Velikog Petka, a hoće se doći do Uskrsa. To je nemoguće! To je zabluda! To je, zapravo, prokletstvo modernog čovjeka. A ono je, na žalost, zarazilo i nas, Crkvu, Kristovo mistično Tijelo. Europa, s njome i naša Hrvatska sve više postaju novopoganske zemlje a sve manje kršćanske i katoličke.
Kao Crkva moramo se suočiti s tom bolnom istinom. Imamo prekrasne crkve, sasvim dobre materijalne uvjete da slobodno živimo i djelujemo, još uvijek priličan broj svećenika, redovnika, redovnica, vjeroučitelja. A svaki dan nas je sve manje u tim istim crkvama. Neke su ostale potpuno prazne i zatvorene, druge su (p)ostale samo muzeji, a neke se prodaju. Takvih je sve više. Što je uzrok tomu? Je li i među nama previše maha uzelo sebeljublje, karijerizam, konformizam, lijenost? Nismo li postali više nalik Jakovu, Ivanu, njihovoj majci Salomi i ostalim apostolima kakvi su bili u pred uskrsnoj fazi, nego kakvi su bili poslije uskrsa? Iako se Vel. Petak već dogodio, iako ispovijedamo Isusovu smrt i uskrsnuće, mi se opet tako rado kitimo prvim mjestima, titulama i kićenim haljinama. Svatko nastoji stvoriti neko svoje barem malo carstvo u kojem će biti prvi i glavni. Služenje i poniznost često su samo lijepe riječi kojima poput kičastog celofana pokušavamo zakamuflirati sebičnost, vlastohleplje i častohleplje. Zato smo pozvani na ispit vjere. Moramo se zapitati, svatko od nas: Je li se meni Veliki Petak i Uskrs već dogodio ili nije?“, kazao je generalni vikar mons. Marinko Mlakić.
„Čašu koju ja pijem dosita ćete piti“, kaže Isus Jakovu i Ivanu. Ali to je čaša služenja i žrtve, poniženja, muke i umiranja. Jer „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ Ove riječi, draga braćo i sestre, nisu upućene samo Ivanu i Jakovu i ostalim apostolima nego svima nama. Svima nam je proći muku križnoga puta, iskusiti umiranje Isusovo u svome tijelu, ali ne na poniženje i propast nego na istinsko uzdignuće i posvećenje. Za to smo divno stvoreni i još divnije otkupljeni. Onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će zajedno s njime uskrisiti, i zajedno sa svetim Jakovom, apostolima i svima svetimau nebeskoj slavi uza se postaviti. Na najbolja mjesta, zaključio je mons. Mlakić.
Na samom kraju misnog slavlja župnik katedrale svetog Jakova don Krešimir Mateša biskupu Rogiću čestitao je prvu obljetnicu biskupske službe. Vjernicima se obratio i biskup Rogić koji je svima zahvalio za proteklu godinu dana. „Prošle godine, na kraju slavlja, nizale su se riječi govornika, a posebno je odjeknula ona biskupa Ante: Ima mora! - Trebat će bordižati, ploviti. I zaplovismo. Godina dana sitnica je u očima vjekova, i ove katedrale i Šibenske biskupije. Meni je ipak prva i sigurno nezaboravna. Mora je bilo. I više puta sam sâm sebi sličio na apostola Petra kad je pokušao hodati po valovima. Znate kako je bilo, a onda ga je ruka Gospodnja povukla na lađu: Malovjerni, zašto si posumnjao?!“
Biskup je i zahvalio za ljubav i dobrotu, pomoć i potporu, savjet i molitvu, ohrabrenje i podršku. „Vjernički puče Šibenski zajedno rastimo u vjeri i pouzdanju u Božju svemoć, milosrđe, vodstvo i pomoć. Preporučam se u vaše molitve i molitvom ću uzvraćati svakog dana. A to onda znači da se na Spasitelja našega Isusa Krista oslanjamo, ne u svoje snage. Ili kako kaže geslo: Sve i u svemu Krist! Tako je počelo, neka se nastavi i neka se u Spasitelju, po njegovoj volji dovrši, zaključio je biskup Tomislav Rogić.