Jakov Terzanović (57), diplomirani sociolog, nedavno je počeo svoj četvrti mandat na dužnosti direktora šibenske industrijske (poduzetničke) zone Podi. Iako stranački čovjek, HDZ-ovac od 1992., ovog puta nije reizbor prošao sasvim elegantno i glatko. Zašto misli da je zaslužio još jednu priliku, kako kotiraju njegove dionice u stranci, što radi u slobodno vrijeme, čime se bavi, gdje se s prijateljima nalazi... o svemu tome govori u ovom intervjuu, pomalo suzdržano ako je riječ o politici, a manje-više nostalgično radi li se o dokolici.
- Toliko ste dugo u gradskoj tvrtki Podi da neki misle kako prije toga i niste nigdje radili. Gdje ste bili zaposleni prije?
- Kratko sam nakon završenog fakulteta u Zagrebu radio kao volonter u Studentskom računalnom centru - SRC-u, a nakon toga kao nastavnik i doslovce skupljao satnicu po svim šibenskim srednjim školama. Kako sam bio na zamjenama, jednog dana sam ostao bez posla, pa sam se zaposlio u Crvenom križu kao referent za dobrovoljno darivanje krvi. Počeo je rat i mobiliziran sam u rezervni sastav policije na kraće vrijeme, a onda sam se vratio u školu.
Primamljiva funkcija
- Zanimljivo je da ste imali "izlet" i u medije...
- Da, nakon Crvenog križa godinu dana sam bio ravnatelj Informativnog centra prije njegova razdvajanja na Šibenski list i Radio Šibenik. Radio se po zakonu morao registrirati kao trgovačko društvo i tamo sam bio sve do 2001. kada odlazim na svoj prvi mandat u Pode gdje sam ostao do danas.
- Promjene vlasti nisu previše utjecale na vaš posao u toj gradskoj tvrtki?
- Pa, kako se uzme. U mandatu SDP-ova gradonačelnika Milana Arnautovića ostao sam direktor Poda, a u mandatu njegova stranačkog kolege Ante Županovića kao gradonačelnika, bio sam zamjenik SDP-ova ravnatelja Vjekoslava Kaleba. Za mene je to razdoblje od 2001. do 2003. bilo vrlo teško i neugodno zbog imidža Poda u gradu gdje je ideja industrijske zone slovila kao vic, pa je bilo vrlo teško pokrenuti taj projekt. Prošao sam put od "direktora smrika" do direktora najbolje poduzetničke zone u Hrvatskoj 2015./2016.
- Nedavno je bio reizbor, kandidirali ste se za četvrti direktorski mandat, ali ste imali ozbiljnu protukandidatkinju koja je u javnosti figurirala kao stručnjak od formata i zagovarao ju je osobno gradonačelnik. Ali za to nije dobio potporu stranke, zar ne?
- Protukandidate sam imao i u ranijim mandatima, ali nikad nije bilo većih i ambicioznijih aspiranata na to mjesto. Ništa čudno, s obzirom na to da je od trenutka ustroja tvrtke donesena odluka da će novac od prodaje terena u zoni ići u gradski proračun, a ne u razvoj tvrtke. Od početka pravog funkcioniranja Poda 2006./2007. više od 30 milijuna kuna je otišlo u gradski budžet. Od toga 22 milijuna kuna od prodaje parcela, a ostalo od komunalne naknade, poreza i ostalih pristojbi. Mislim da sam mandat dobio zbog rezultata, a prošli mandat za mene je bio najuspješniji.
Na početku trećeg mandata bilo je 950 zaposlenih u zoni, a na kraju 1300. U tom smo mandatu dobili priznanje Vlade kao najbolja zona u Hrvatskoj, ali iz istih razloga i Nagradu Grada Šibenika. Baš kroz to vrijeme na Pode je došlo osam novih tvrtki koje su izgradile svoje pogone i nakon duge gospodarske krize, počele raditi. Ništa ne pada s neba, pa tako čvrsto vjerujem da u svemu tome ima i našeg truda. Stoga mislim da je bilo dovoljno razloga da mi se da prilika za još jedan mandat. Ali, nebitno je to što ja mislim, jer je gradonačelnik po funkciji predsjednik Skupštine tvrtke i on donosi odluku na temelju vlastite procjene.
Ne moram biti vječno
- Ipak, njegova prosudba nije bila presudna za vaš izbor, nego stav stranke?
Vjerojatno su bila različita mišljenja o tome što je uspješno, a što ne. Mada, moram reći da nikad nisam imao nikakvih problema u odnosu s gradonačelnikom ni privatno ni profesionalno. Uvijek sam uvažavao njegove odluke, respektirajući činjenicu da mi je on ipak nadređeni. Uostalom, nisam rođen kao direktor niti mislim da to moram biti vječno. Ali, volio bih da u odluci o tome budu bitni rezultati. I to je sve.
- No, nisu kod nas rezultati odlučujući nego stranačka pripadnost, nije li tako?
- Nisam u HDZ ušao radi posla, nego radi uvjerenja, jer sam 1992., kad sam se učlanio, već bio zaposlen u Crvenom križu.
Istina je, doduše, da se stranačke aktivnosti previše iscrpljuju u kadroviranju. Ali, i neke političke grupacije koje se predstavljaju kao liberalne, a ne zovu se strankama, temelje svoje aktivnosti na još većoj disciplini i poslušnosti nego stranke i imaju vrlo čvrstu strukturu. Dakle, nije to ekskluzivitet političkih stranaka.
- Što onda ostaje onima koji nisu ni u HDZ-u ni u SDP-u, koji se oslanjaju samo na svoje znanje i obrazovanje?
- Može se očekivati da stranke na vlasti postavljaju svoje ljude na čelne pozicije u tvrtkama u njihovu vlasništvu. Ali nije dobro zatvarati vrata mladim, stručnim kadrovima bez stranačkih iskaznica. Iako, u našoj sredini, bar što se HDZ-a tiče, na čelu gradskih tvrtki i ustanova nisu isključivo HDZ-ovci. Kad se mijenjala vlast u Šibeniku, i ja sam u pola mandata bio zamoljen da podnesem ostavku, i to sam učinio bez problema jer sam to i očekivao.
- Koliko je danas tvrtki i pogona na Podima?
- Radi 35 tvrtki s ukupno 1350 zaposlenih. Zapravo, nakon 20. više i ne brojim. Pred nama je potpisivanje još pet-šest novih ugovora.
Industrius i IDS
- Kakva je struktura tvrtki, čime se bave?
- Više od 90 posto su proizvodno-servisne djelatnosti, što ima svoju logiku jer su kod nas samo takve tvrtke oslobođene plaćanja komunalnog doprinosa, pa su druge destimulirane. Zbog takve strukture smo i 2015./2016. dobili titulu najbolje zone u Hrvatskoj. Kuriozitet je da nam je, kao lokalnoj HDZ-ovoj firmi, da tako kažem, to priznanje dodijelila SDP-ova vlada. U tvrtki Podi, inače, radi šest ljudi, od kojih je pet s visokom stručnom spremom. Od 2007. do danas kroz naš ured je prošlo više od 200 potencijalnih investitora.
- Industrije na Podima baš i nema?
- Ne bih tako rekao. U Ivanalu imamo proizvodnju automobilskih dijelova i to za velike svjetske brendove, a ZagrebMontaža je imala proizvodnju podvozja za šlepere itd. Ima nekoliko tvrtki koje se bave aluminijskom i plastičnom stolarijom, a neke od njih rade na stranom tržištu i to velike serije proizvoda, za velike kupce. Zadnje dvije tvrtke koje su došle na Pode - Industrius i IDS rade trenutno u Južnoafričkoj Republici na sklapanju termoelektrana. Svojedobno je objavljena lista firmi u Hrvatskoj s najvećim plaćama. Između njih 25, samo jedna ima sjedište u Rovinju, dvije su iz Šibenika, a sve ostale su sa sjedištem u Zagrebu. Naravno, te šibenske su Industrius i IDS.
- Kako to da šibenski Podi poslije toliko godina bilježe uspjeh, a Dugopolje, koje je svojedobno kao zona napravilo pravi bum, propada?
- Dugopolje je imalo bogomdanu prednost da se nalazi uz samu autocestu i to su iskoristili. Ali se nalaze i u vodozaštićenom području rijeke Jadro, što im limitira razvoj. Osim toga, pretvorili su se u trgovačko-logistički centar, a mi smo to u početku onemogućili time što trgovačkim kućama nismo davali nikakve olakšice.To su bila pravila igre koja smo striktno poštovali, a prvi novac, 1,3 milijuna eura za izgradnju prometnica, infrastrukture, četiri trafostanice itd, dobili smo od EU-a. Uvjete nismo mijenjali kao čarape, što je slučaj sa našim zakonima, i na tome gradili povjerenje kod investitora.
Novinar i nastavnik
- Jeste li ostvarili neke svoje ambicije iz ranih godina, koliko su Podi ono što ste u životu željeli?
- Mislio sam da ću završiti u novinarstvu, ili eventualno kao nastavnik u školi, i da bih to mogao raditi. Sve ovo drugo donijela je plima života i okolnosti.
- I stranka. Dugo ste u HDZ-u, iako niste previše eksponirani?
- Bio sam član Gradskog odbora, član Predsjedništva, tajnik i potpredsjednik šibenskog HDZ-a, a zadnja tri mandata sam član ŽO HDZ-a. Bio sam gradski vijećnik, pa i predsjednik Gradskog vijeća Šibenika. Nakon dolaska na Pode imao sam previše posla da bi se mogao posvetiti ozbiljnije drugim stvarima. Ali, nadam se da je za stranku najvažnije da dobro radim svoj posao jer joj tako mogu najviše pridonijeti.
- Što kažete na sveprisutno uhljebništvo stranačkih vojnika?
- Mislim da se taj termin krivo koristi, jer on podrazumijeva ljude koji primaju plaću a ne rade, mada se kod nas koristi za sve stranačke kadrove.
Gitara 'za dušu'
- Bavite li se sportom, s obzirom na košarkaške predispozicije? Imate li hobi?
- Stradala mi je kralježnica i tako sam sportsku priču zaključio. Bavio sam se košarkom i bio sam osnivač i prvi predsjednik škole košarke "Dražen Petrović".
Volim kino, ranije sam uzimao i pretplatu za kazalište, 80-ih sam bio član "Kola" gdje sam upoznao i svoju današnju suprugu. Rado odem na neki dobar koncert, a ostao sam trajno roker u duši. Zadnji koncert na kojem sam bio je Eric Clapton u Beču. Sviram gitaru još od gimnazijskih dana, ali za svoju dušu. Malo sam time i sina "zarazio", pa i on voli taj instrument.
Na Jadriji oduvijek
Vrlo malo se kupam, nemam vremena. Otac mi je na Jadriji kupio vikendicu još 1959., prije moga rođenja. I kakva je bila tada, i sad je ista, ima samo 37 kvadrata. Tu zapravo ljetuje moja majka, a ja je servisiram. Imam, doduše, brod, ali samo tri-četiri puta odem s njim na more. Cijela moja mladost vezana je za Jadriju, i ne pamtim da sam se ikad drugdje kupao.
Naš 'kafić uzdravlje'
- Godinama se s prijateljima i stranačkim kolegama nalazite u istom gradskom kafiću, 'Faustu' u 'Docu'. Zašto baš 'Faust'? Ima li tu kakve simbolike?
Ne, nema simbolike, to je naš "kafić uzdravlje". Neki među nama su Crničani pa ne žele dalje od Crnice, ja sam rođen doslovce na rivi, a Dolac mi je u srcu. U "Faustu" je 90 posto ljudi svaki dan istih i to su ljudi različitih svjetonazora. Svi polemiziraju o politici, ali još se nije dogodilo da se netko naljuti i više ne dođe. Kad netko ne dođe koji dan, svi se za njega zabrinemo.