Ima jedna stara uzrečica sa pazara, kojom kupravende redovito zatvaraju usta rđavim mušterijama kojima, baš kao i onoj rđavoj stvari, svaka dlaka smeta, a naročito – cijena. Pa kad im ove komentiraju kako im je roba skupa, one im kažu: “Nije skupo, nego si se ti, moja ćerce, slabo udala! One koje su se dobro udale ne pitaju za cijenu!”
I to je cijela istina oko našeg turizma i cijena koje su podivljale, pa svi na sve strane vrište kako je sve skupo. A nije skupo, nego smo mi, s našim plaćama i penzijama, sirotinja!
Za malo - veliko
Ko je nama kriv što mi nemamo novaca da komodno živimo u vlastitoj zemlji. Postali smo – ili polako postajemo – žrtve svoga vlastitog tržišnog uspjeha! Turističkog prije svega! I nije to ništa novo.
U socijalizmu se tako prepričavao vic kako je, samo dvadeset godina poslije, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, situacija na Jadranu ista kao i u ratu – Švabe i Talijani u hotelima, spavaju u sobama, a mi vanka, kao i u svih sedam ofenziva, pod vedrim nebom! Ispod smokava i u borovim šumama. Jer smo svoje krevete iznajmili i dali u zimmer frei! I to za cijenu koja je Nijemcima i Talijanima onda bila sića. A nama je, sirotinji, svaka marka bila ko kuća!
Danas će nam se, po svemu sudeći, dogoditi isto. Opet ćemo se mi, EU sirotinja, dizati iz svojih kreveta i prepuštati ih EU bogatunima – ne nužno samo Nijemcima, ima i drugih – samo ne više privremeno, nego trajno. Okupacija više nije vojna, nego je ekonomska. Prodat ćemo ih! I to za dobru paru! I kupiti za svoj mali stan u Šibeniku, na dobroj poziciji, ali bez parkinga, puno veći i komforniji, s velikom okućnicom gore iza brda.
Oni koji gori, iza brda, imaju didovinu, neće morati ništa ni kupovati, nego će to nešto malo što su naslijedili nadograditi, saditi kukumare i pomidore, ne čineći trideset đireva oko zgrade, nego će parkirati odmah ispred vrata i neće morati strahovati kako će ih ujutro naći – popišana.
Umisto mišalice za beton i pneumatskog čekića budit će ih slavuji i kosovci po grmarima, a dostavu će im – kruh, mliko i boce plina – svaki dan u istu uru isporučiti pokretne butige u “kedijima” i kombijima. Na kućna vrata! Pametniji od nas to su već napravili – jedan mi je naš uspješni Šibenčanac dubrovačkih korijena ispričao kako je već davnijeh dana prodao stan na Lapadu i kupio drugi, puno veći i bolji, u Novoj Mokošici. I još mu je sigurno ostao koji euro.
Nismo pričali, ali vjerojatno su ga onda njegovi “gospari” posprdno gledali, jer oni u Novu Mokošicu ne bi ni kokošice svoje držali, a kamoli tamo stanovali. Danas mu sigurno kažu da je bio pametan, i kad čuju koliko je platio, govore: “Ništa! Mukte si dobio! Ima li još gdje tamo kakva takva placa? Javi ako saznaš! I ja bih uzeo!”
Nema, prošla je baba s kolačima, dok ste joj vi tražili mane! Sad se više ne ide u Novu Mokošicu, i ona je postala preskupa, nego se za jeftine terene i kuće ide već i preko granice, u istočnu Hercegovinu.
Isto nas čeka
U Trebinju, primjerice, cijeli jug Hrvatske već odavno, godinama, ide popravljati zube, ili stavljati na vide cijela nova zubala, mijenjati gume kod vulkanizera i na puni ful servis kod automehaničara. A usput će, od onog što ostane, na ručak ili večeru u restoran, ili bar na na ćevape i roštilj, u provod. Kojeg na Stradunu i u Dubrovniku općenito sebi više ne mogu priuštit.
Dubrovačkoj je sirotinji, koja živi od svoje penzije i plaće – nisu svi iznajmljivači i nekretninska vlastela – vlastiti grad, s cijenama za bogate Amerikance, Britance i Japance, odavno postao preskup. I nedostupan, makar žive u njemu. A s druge strane Trebinjcima je postao – Švicarska. Nema ni jednog od njih da ide raditi u Njemačku. Dubrovnik im je bliži i bolji izbor, a plaća čak i bolja nego u hladnom i dalekom Deutschlandu. To je, što krpe, što konca, ono što i nas u Šibeniku čeka već sada ili najkasnije za koju godinu. Neovisno o tome sviđalo se to meni i vama ili ne. A vi kako hoćete. Nemojte samo reć da vam nisam rekao!