Davno je iskovana ona po kojoj je uputno "čuvati se senjske bure i šibenske cure", no Darko Gulin, dipl. ing. pomorskoga prometa, publicist i predani amaterski istraživač povijesti šibenskoga kraja, nemalo me iznenadio iznoseći kuriozitet da je jedina žena pod oružjem u Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.) i prva suknja s činom kaplarice u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj bila rođena, fetiva Šibenčanka Štefica Falica, udana u Petrinji, djevojačkim imenom Tonka Friganović.
Zateklo je to saznanje Gulina također, budući da je i njemu promaknulo da se Tonka spominjala prije nekoliko godina, te je potkraj pisanja za vrijeme prošlogodišnjeg "zaključavanja" zbog epidemije koronavirusa promijenio radni naslov svoje nove publikacije.
Opsežan materijal pripremljen za tisak čeka na izdavača i otkako ga je na Falicu, prozvanu Štefom, zavojačenom da se u ratnom vihoru ne odvaja od muža, nadbolničara Ivana Falice, upozorio šibenski novinar Stanko Ferić, koji je o njoj prethodno objavljivao,
Gulin je, veli, knjigu nazvao "Dalmatinci (i jedna Dalmatinka) u Prvom svjetskom ratu" i to je povod našem razgovoru.
Prozvana ‘vojnikušom‘
Kratka pripovijest o ratnom putu dične, srčane Šibenčanke Tonke Friganović prava je povijesna poslastica, a Gulinovoj knjizi daje efektan završetak sa živom pričom o, prema onodobnim kriterijima, neobičnoj ženi koja se stjecajem okolnosti našla u mirisu bitaka i vojničkoga baruta, uz rame s mladićima. Nakon završetka rata vratila se u Šibenik, gdje su je posprdno prozvali "vojnikušom" i sigurno joj nije bilo lako, kao ženi koja se iz rata vratila kao udovica, k tome i pripadnica poražene vojske. Poslije se, koliko je poznato, preudala u Splitu.
Darko Gulin, naime, nije napisao beletristiku, nekog novog "Vojaka Švejka", nego se poduhvatio upravo junačkog posla da u moru od oko 2,5 milijuna vojnika Austro-Ugarske s lista ratnih gubitaka (Verlustliste) pregleda 40-ak tisuća (!) digitaliziranih stranica arhiva Knjižnice Gornje Austrije, izdvoji 19.300 Dalmatinaca i jednu Dalmatinku, te ih navede abecednim redom uz poglavlja s osnovnim podacima o Austro-Ugarskoj, ustroju vojske, prostoru onodobne Dalmacije, uzrocima izbijanja Prvog svjetskog rata i političkim silnicama toga doba.
– Nadam se da sam tu knjigu napisao na radost svih onih koji će u popisima ranjenih, poginulih i nestalih vojnika pronaći svoga djeda, pradjeda, pa i baku; mislim, dakako, na jedinu Dalmatinku iz Šibenika, naročito u posvemašnjem manjku publicistike o Prvom svjetskom ratu na ovom prostoru – otkriva Gulin motive da s upornošću redovnika pregleda silnu arhivsku građu i sastavi publikaciju od gotovo tisuću tiskanih stranica uobičajenog knjižnog formata.
– Tim ljudima, našim precima koji su vojevali za Austro-Ugarsku, raspadom njihove države nanesena je velika nepravda kad je Dalmacija 1921. ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Prvo ih je nakon povratka iz rata dočekala okupatorska vojska Austriji također neprijateljske Italije, a službena politika novonastale SHS bila je mržnja i pljuvanje po prošloj državi. Takvo će se raspoloženje prema prethodnim sustavima u nas ponavljati sve do danas – govori Gulin.
Završetkom rata nisu prestale patnje zarobljenih Dalmatinaca; neki su se iz uzništva vraćali godinama, te autor navodi podatak da se u lipnju 1919. na Malti još uvijek nalazi 150 Dalmatinaca, bivših vojnih zarobljenika. Bilo ih je koji su dospjeli u najudaljenije dijelove svijeta, o čemu svjedoči i činjenica da je 31. prosinca 1919. u Ljubljanu stigao transportni vlak u pratnji britanskih časnika s 950 zarobljenika zatočenih u Brazilu, Indiji, Australiji i Egiptu, a godinu dana poslije brodom talijanske ratne mornarice doplovila su u Dubrovnik 2204 Dalmatinca, bivši zarobljenici iz logora u Italiji.
Miljenici nove države nastale na tlu Dalmacije i Hrvatske bili su pripadnici srpske vojske i solunski dragovoljci. Njima su davani privilegiji i počasti, a pripadnici poražene Austro-Ugarske vojske, razumljivo, o ratu su uglavnom šutjeli, o njima se nisu pisale knjige niti su im se podizali spomenici.
Bio je to zadnji rat, podsjeća Darko Gulin, u kojem su Dalmatinci različitih nacionalnosti i konfesija uglavnom bili na istoj strani. U kasnijim sukobima, Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, Dalmatinci su bili u suprotstavljenim vojskama, podijeljeni vjerski, nacionalno i ideološki.
Kraljevina Dalmacija
Zemljopisno je Kraljevina Dalmacija, utemeljena 1815. godine, uoči Prvog svjetskog rata, obuhvaćala prostor od Raba na sjeveru do Spića – sada u Crnoj Gori – na jugu.
Na površini od gotovo 13 tisuća četvornih kilometara po zadnjem popisu stanovništva provedenom 1910. godine u Dalmaciji je živjelo 636.516 stanovnika i još 9030 pripadnika kopnene vojske i ratne mornarice. Unatoč tome što na tom području nije bilo nikakvih ratnih djelovanja, Prvi svjetski rat Dalmaciju je opustošio demografski, gubitkom tisuća mladih života, ekonomski, financijski i kulturno. Tako Gulin navodi da su Dalmatinci, među ostalim, upisivali vojne zajmove koje nikad nisu naplatili, a taljena su i crkvena zvona kako bi se vrijedna bronca upotrijebila u vojnoj industriji.
– Da bih barem donekle ispravio nepravdu prema žrtvi Dalmatinaca u Prvom svjetskom ratu, napisao sam knjigu za čije će mi tiskanje svakako trebati pomoć. Nadam se da je ta zanemarena tema, logično, zanimljiva upravo Slobodnoj Dalmaciji, koja bi opsežnu građu mogla objaviti u nekoliko dijelova, nastavljajući svoja uspješna izdanja uz novine – predlaže autor.
Darko Gulin u jednom je trenutku odustao od zamisli da posao privede kraju, budući da je bio obeshrabren opsegom dokumentacije koju je trebalo prelistati. Bez tražilice na digitaliziranim listama, nije preostalo drugo doli okom i rukom izdvojiti Dalmatince iz vojnog sastava.
– Pomislio sam da se možda već netko drugi prihvatio istoga posla, a onda sam poslije mjesec dana zaključio da vjerojatno nitko nije toliko lud prihvatiti se vrlo mučnog posla pa sam ipak dovršio što sam zamislio – nasmijao se Gulin. Službeni popisi gubitaka austrougarske vojske, objašnjava, redovito su izlazili od 12. kolovoza 1914. do 14. siječnja 1919. u 709 brojeva na 38.220 stranica, a pregledao je neke knjige i članke u službenim i lokalnim tiskovinama gdje se iz različitih razloga spominju Dalmatinci kao pripadnici različitih vojski i pomoćnih postrojba.
Planina građe
– Vrlo je lako moguće – napominje – da oko nije spazilo ama baš svakog Dalmatinca popisanog u gubicima, a ima primjera kad sam svjesno, nemajući drugog izbora, preskočio neke na popisu jer im je ime bilo upisano potpuno nerazumljivo, čak i besmisleno.
Prava planina građe nije, međutim, bila jedina teškoća u nastajanju njegove publikacije. Imena i prezimena vojnih osoba često su bila pogrešno napisana, a osim toga, austrijskim tiskarima slova I i J, S i Š, te C i Č posve su jednaka. Primjerice, uredno su pobrkana prezimena Oluić i Olujić, no Gulin je vodio računa o tome da je Michal Oluić pravoslavac i prevedeno se zove Mihajlo Oluić, a Michal Olujić je katolik Mihovil Olujić. Bilo je, nastavlja autor, i čudnih kombinacija imena i prezimena, barem za današnje prilike, te je naišao da se katolik zove Jovan, a pravoslavac Stipe.
Ako je riječ o pogrešci, ona nije autorova i u tim slučajevima Gulin nije intervenirao. Ponekad bi se, nastavlja, za vojnika navodio jedino kotar, ili bi bila upisana jedino općina. Inače, kotara, kao najnižih državnih upravnih jedinica, bilo je u Dalmaciji 13, a općina 86.
Umjesto kompliciranog sustava činova u vojničkim i podčasničkim zvanjima, Gulin je pojednostavnio svoje liste rabeći za svakoga naziv "vojnik", a zanimljiv pojam redovito se pojavljivao u Novačkome kotaru Split, kada bi umjesto naziva sela za nastradalog vojnika pisalo "iz Krajine", što je značilo da je iz splitskog zaleđa.
I dakako – a o njima na kraju – koja to država nema svojih izdajnika, te Gulin i takvima posvećuje jedno poglavlje. Naročito su zanimljiva, govori, jedanaestorica šibenskih autonomaša koje je iščeprkao iz dokumenata kao borce na strani Italije, protiv svoje domovine Austro-Ugarske i Kraljevine Dalmacije u njezinu sastavu, koje nikad nisu prihvatili. Među njima su puščane cijevi upirali na svoje sugrađane i zemljake neki "Talijan" Juraga, Grubisich, Giljanovich, Chiabov, zatim stanoviti Tripalo...
Unikatna pojava
Za razliku od suvremenog svijeta, gdje su žene uobičajene u vojnom zvanju, ‘ženska kvota‘ u ratnom kreševu iz vremena Tonke Friganović – izuzmemo li bolničarke i druge koje su doprinosile u pozadini – ima samo jedno, njezino ime!
Ime šibenske cure koja se udajom u Petrinji nije željela odvojiti od muža bolničara, te se i ona zavojačila u sanitetskoj jedinici i ubrzo se pronašla u ulozi vojnikinje pod oružjem.
Tonka Friganović, govori Darko Gulin, gotovo sigurno nije bila unikatna pojava jedino u vojsci svoje domovine Austro-Ugarske, nego ni jedna od silnih armada koje su sudjelovale u Prvom svjetskom ratu nema zabilježeno da se u njihovim rovovima, spremna na juriš i teški boj, rame uz rame s mladićima borila makar jedna žena.