Kada klapa sidne na goričke kale, kad se njena pisma razlije ka vino, serenadu dragi kad zapiva dragoj, otvore se škure u te kasne ure...
To su emotivni stihovi "Goričke balade", koju već desetljećima izvodi stari šibenski trubadur Vlađa Nalis, nećak nekad popularnog, ali, nažalost, pokojnog glumca Antona. Pjesma koja je vezana za dobru, staru šibensku Goricu na čijem se vrhu prije više od 950 godina rodio Krešimirov grad. Pitanje je, međutim, ne samo može li se (opet) sakupiti neka nova gorička klapa, već i hoće li neki usamljeni trubadur za koju godinu uopće imati kome zapjevati pod prozorom u tom dijelu grada!?
Kao da umire srce Šibenika. Goričke je stare, kamene domove žestoko napala bijela kuga. To nam je potvrdio i katedralni župnik don Krešo Mateša, a i stranice "Glasa katedrale", koje otkrivaju koliko se Goričana ove godine preselilo na drugi svijet. Uz neizbježno brecanje zvona samostana svete Luce, kad sestre benediktinke na svoj način ispraćaju goričke pokojnike u vječnost.
– Katedrala je, nažalost, bila dobro popunjena, kad smo imali zajedničku misu zadušnicu za sve koji su preminuli u zadnjih 12 mjeseci u našoj župi – otkrio nam je don Krešo Mateša.
Ljudi i iseljavaju
Na toj tužnoj listi je nemali broj Goričana (Jere Kronja, Danko Radić, Rosanda Cvitanović, Vlatko Maričić, Paola Baica, Božena Čatlak, Ante Blažević, Kristina Bogdan, Danijel Miljković...). Krštenja goričkih mališana, suprotno tome, ne mogu, pak, stati ni na prste jedne ruke.
No, učestali smrtni slučajevi nisu i jedini razlog opustjelih goričkih domova. Fetivi Goričani sele se u novije dijelove Šibenika, pa i preko granice. Prazna je kuća braće Čede i Joška Bogdana. Prvi se kao vrhunski ginekolog odavno preselio u švicarski Basel, dok drugi, poznati enolog, makar i dalje živi na šibenskoj adresi, gotovo i ne otvara vrata stare obiteljske kuće na Gorici. Odavno se nisu otvorile ni škure u starom obiteljskom domu Milivoja Zenića, prerano preminulog šibenskog intelektualnog prvaka i silno zaslužnog publicista. Slično je i sa susjednom kućom, u koju priznata neuropsihijatrica, zagrebačka Šibenka Zorana Bujas i njezin suprug, sveučilišni profesor Tomislav Petković svrate tek ponekad ljeti ili kad treba obrati masline u zapuštenim šibenskim poljima.
Opustjeli su i Paićevi dvori, smješteni uz samostan svetog Lovre. Usamljen je ostao bračni par Ante i Ana Paić. Njihov prvi rođak Čedo, koji redovito posjećuje hrvatske haaške zatvorenike, već desetljećima živi na nizozemskoj adresi. Nema više ni književnika Ive Brešana koji je rado pohodio rodbinu svoje davno preminule majke Vice Paić. U nekad brojnoj obitelji modne stilistice Loredane Bahorić (djevojački Baranović) s prozora gleda samo njezina nevjesta Nelka. Kao jedini stanar dvokatnice smještene tik uz groblje svete Ane. Većim dijelom godine prazan je i dom novinarske obitelji Jakovljević (pok. Joso i sin Ivo).
Jurage prkose
Niz skale Svete Luce ne silazi više ni svjetski priznati košarkaški sudac Danko Radić, koji je ne tako davno pokleknuo pred opakom bolesti. Nekad je na Gorici stanovala uža (veteranska) obrana NK Šibenik: Ivo Aras Kenci, Nikša Cvitanović Parapeško i Nikica Iljadica Lala. Potonja su dvojica preminula, dok se prvi preselio u višekatnicu na Šubićevcu.
Gorica nije samo sve praznija, već i zapuštena. U tom dijelu grada nema ni jednog jedinog dućana. Daskom skrivena ruševina vas čeka na vrhu skala Svete Luce, a razrušena je i posljednja kuća koja prije groblja sv. Ane vodi do sve popularnije Tvrđave svetog Mihovila, europski priznate kulturne pozornice.
– Ružno je vidjeti te mirine, zapuštene i srušene kuće, no na Gorici je nama, preostalim žiteljima puno veći problem parking... Da ne govorim o građevinskim radovima, kad materijal možeš prenijeti samo "na ruke". Pogotovu ako gradiš nešto na granici između starih gradskih predjela Gorice i Doca – tuži nam se vitalna umirovljenica Ana Paić.
Među rijetkima koji prkose bijeloj kugi je obitelj Vitomira Jurage, nekad sjajnog vaterpolista i direktora odavno potonule "Slobodne plovidbe". Na okupu su sve tri generacije.
– Mir i kamenu čar Gorice ne bih dao ni za što na svijetu. Pogotovu što život na Gorici nerijetko kombiniram odlaskom u ćaćin Murter. Sve bi bilo lakše kad bi se otvorio veći parking prostor dislociranjem Vatrogasnog doma. No, priča o tom projektu traje u nastavcima kao nekad popularna "Grička vještica" – s malom ironijom kazuje nam Vito.
'Kralj' Čečura
Možda se Gorice ne bismo ovih dana ni sjetili da nije preminuo prof. Ivo Livaković, čija se obitelj, kao jedna od najstarijih na Gorici, spominje još daleke 1483. Istina, Goricu u svojoj navijačkoj pjesmi "Mi smo sa Gorice..." nerijetko spominju i pripadnici navijačke skupine Funcuti. No, riječ je samo o zgodnoj rimi, jer Funcuta i šibenske mladosti uopće je vrlo malo na Gorici.
Nedavno je umro i jedan od rijetkih goričkih funcuta, mladi odvjetnik Danijel Miljković, koji se iskazao neviđenom smionošću u maloj skupini šibenskih navijača, što su prije 14 godina u Beogradu, prvi put poslije Domovinskog rata, razvili hrvatski barjak.
Umjesto mladosti na Gorici, u jesensko-zimskom razdoblju "kraljuju" tišina i – sjeta. U prohladnim se noćima samo prepričavaju uspomene na stare Šibenčane – potomke obitelji Kronja, Paić, Dunkić, Aras, Bogdan, Maričić, Stojić, Blažević, Jakovljević...
Spominju se i nadimci njihovih poznatih predaka: Pištola, Kecan, Dindin, Kudre, Papala pirinča, Puf, Buti, Čečura, Matroz, Ata... I šibenska zajebancija, u kojoj je neokrunjeni kralj bio odavno preminuli Vinko Zorić Čečura. Šibenski težak s gotovo dječjim, visokim glasom, koji je imao mazgu zvanu Dragan, poznat po tome što je blizu crkve sv. Krševana često prodavao jaja. Kad mu je jedna škrta Šibenka, u strahu od mućka, rukom "iskontrolirala" gotovo sva izložena jaja, Čečura nije izdržao a da joj ne kaže: – Mišaj mala, mišaj jaja, ali k...a nećeš naći!
U takvim i sličnim pričama Goričani strpljivo čekaju novo ljeto, kad će kineski, španjolski i ini turisti samo prividno oživiti taj kameni dio starog hrvatskog Šibenika. I Međunarodni festival djeteta, kada šibenski mališani s radošću pohode predstave i filmove na otvorenom, stvarajući dodatno lažnu sliku o Gorici, prepunoj djece.
