Do Božića je još samo 15 dana, ali se to na šibenskoj pijaci ne primjećuje. Za nju, kao da je prošao ne samo Božić, i Nova Godina, nego i Tri kralja, pa sad u siječnju spava duboki zimski san. Pusto je sve, nema ni robe, a ni kupaca. Prazni su banci, a prazni su i džepovi Šibenčana. Ljudi nemaju, pa se šparaju i štede za Božić i Novu godinu.
- Naši su kupci uglavnom penzioneri, a oni su tek dobili mirovine, pa razbrajaju, koliko mogu potrošiti sadm a koliko mogu kasnije. Prosinac je dug, a siječanj će biti još duži!
- Ma nema nigdi nikog. Pijaca je prazna, svake je godine stanje sve to gore i gore. Je, danas je deseti, sajam u Benkovcu pa se mi vadimo da je zato pusto, da je narod otiša tamo. Uvik imamo neko opravdanje. Dok su bile masline, beru se, pravi se ulje, dok je grožđe, narod trga... nema naroda, ne ide. A ima svega! Samo da je još i novaca!‘ - veli nam Senka Rak u Miletićevom dućanu u kojem stvarno ima svega, svakog blaga božjeg. Na stalaži stoji i jedna lipa, velika špala, odma oko na nju leti, ne moš je promašit. Osam eura je kil, a u njoj je točno 8 kila i 60 deka. Nekih 70 eura, uzmi i nosi! Pa rickaj! Ima i fažola, i orza, leće, slanutka, ima i šljiva, grožđica, svega za prizmit zimu, da je i lička, stoput jača od ove naše nikakve šibenske, al šta vridi, kad nema naroda. Pusto i prazno sve. A stalaže pune!
- Imamo i domaćih kobasica, s Pakova sela, deset eura kil. I domaćih divenica! E, one su 12 eura po kilu. Skuplje od kobasica! Panceta je 16 eura, toliko je i pečenica! A bakalar je 46 eura kil. Najbolje kure ovi mali komadi, od 30-ak deka. Taman da zamirišu kumpiri u loncu za Badnji dan!
Nema navale ni na voću, kod Miroslava Štrkalja. A banak pun!
- Tako je kako je. Šta je problem? A sve! Malo je kiša danas, malo narod i štedi, za Božić i Novu godinu, a nešto je svita otišlo i u Benkovac, deseti je... - nabraja Miro.
Jednoj bolesti, sto uzroka. A jedna od gospođa nam se žali i na Benkovac. I on se, kaže, prokurva.
- Jednu ti kobasicu daju probat, a drugu ti prodaju! Ni sluga onoj šta si kuša. A i s mišnin siron je isto! Uvjeravaju te da je to taj, šta si proba, a ono kad dođeš kući, skroz deseti. Zato volin doći ode, kod svog svita. Bar znan da ću ga vidit sutra, na istom mistu – kazala nam je gospođa. Uzela je kod Mira teke orasa. Lipi su, od ove godine, nisu tamni, ne izgledaju staro, 15 eura. Ima i rogača, viških, iz Komiže! Narod ih najviše uzima za pravit rakiju, rogačicu.
Kako ide riceta? - pitamo, a Miro veli da je čuo od ljudi da obično ide deset komada na litru rakije. I cukra, koliko ko voli. I to je to! Roba je, inače, većinom neretvanska, osobito agrumi, jedino je šipak turski. A ima i šibenske. Smokve su iz Grebaštice, deset eura kil. Najbolje ide mandarina! Zato što je najjeftinija, smije se, dva eura. Naranča će ići tek za Božić, kad se budu pravili kolači. I limun tvrde kore za ribanje.
Da je sve domaće, da nema laži i prevare, demonstrira nam Pero Sučić jednostavnim pokusom. Zove na mobitel svog dobavljača Peru Kežića iz doline Neretve i stavlja ga na spikerfon:
– Pero, ode je drugi Pero. Šta je, kad ćemo brat? - pita ga Pero 1, a Pero 2 odgovara: – Do tebe je, nije do mene! - Imaš li limuna tvrđe kore, za struganje! Ima brate, i tvrde i meke, odnosno tanke, bit će čak i klementina, nisu mi sve nastradale kako san mislija. I vašingtonke iman, one normalne, male! - veli Pero s Neretve. Vašingtonka je, inače, za one koji ne znaju, sorta naranče. Uzeo bi naš domaći šibenski, Pero robe, ali nema navale.
- Pijacu triba reorganizirat, neugledna je, neuredna, nema parkinga... - veli Pero, koji je tu, s 20 godina staža, već starosjedilac. Koji jednaput, ili dvaput tjedno ide u Neretvu po robu. Ali, ide sve teže i teže, protok robe je premalen, a ponuda je sve veća i veća. Nismo tržište! - tumači Pero jednostavno svoju poslovnu filozofiju.
No, da na šibenskoj pijaci bude i slatkih priča brine se Ante Kovilić, naš pčelar iz Rupa, koji prodaje med, propolis, cvjetni prah, odnosno pelud, vosak. Med je 12 eura, boca od 900 grama.
Kako ide?
- Što ću ti reć, kao da ne vidiš i sam? Nit robe nit kupaca. Prazna pijaca. Centri su učinili svoje, ne plaćaš parking, u toplom si... Dvi ure parkinga, dva – tri eura, za to kupiš salatu i na dobitku si... - veli nam Ante.
Ali, nećemo se žaliti, tako je kako je. Koji je med najbolji? - Najbitnije je da kupiš pravi med, od pčelara i onda je svaki dobra. Eto, u mene ima livadskog, od lipe, od drače. Ako bi već morao birati, onda bi izabrao ovaj od drače, naše domaće, dalmatinske. Ne, nije to bagremov, od pitome drače, nego onaj od divlje drače. Koja ima najprije žuti cvit, a poslije rodi onim kolačima, koji posmeđe kad sazriju i koje je prije Pliva otkupljivala, za lijekove. Mi smo prije od njega pravili čaj, i kuhali, za bubrežne probleme, mokraćne kanale. Ima naroda da ga i danas bere i pije! - veli nam Ante. - Nema na svitu beštije od koje ima toliko proizvoda koliko ima od pčele! I to je, moj novinaru, još najmanja korist od nje! Pčela ti oprašuje 80 posto prirode, a ovih 20 posto svi ostali kukci. Da nema pčele, ne bi bilo ničeg! Ako nestane pčele, nestat će svega! - veli nam Ante. I dodaje da je srića u nesrići šta se kod nas, u Dalmaciji i u Lici, ništa ne radi, ni zemlja obrađuje, pa se ne prska i ne štrica puno s otrovima. Tamo di se zemlja radi i obrađuje, di se prska po hektarima, tamo je ajme – i za pčele i za ljude.
- Mi imamo sreću da ja naš med u Dalmaciji isključivo od divljeg bilja – kadulje, drače, lipe, vriska, maslačka, kupine. Malo je od kultiviranog bilja! A jesi li zna koliko pčela živi? Samo 40 dana! Da znao, nisam imao pojma! I da od tih 40 dana, samo 20 dana leti van košnice! Pola svoga vijeka je u košnici! Jedino ova zimska pčela, koja se izleže u osmom misecu, ona živi malo duže i dočeka proljetnu sezonu... - raspričao sam se ja s mojim pčelarom. I na koncu mu rekao:
– Čuj, nemoj još kome reć ovo što si meni rekao!‘
- Zašto? - čudi se on.
– Pa naš će ti svit odma reć - da je med toliko zdrav, ne bi ni pčela živila samo 40 dana!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....