Turizam je Hrvatskoj postao sve. Čini se kao da bi bez njega gospodarstvo potpuno stalo. Najbolje smo to osjetili pandemijske 2020. godine.
Neizvjesnost koja se tada nadvila samom činjenicom da od turističke sezone možda neće biti apsolutno ništa probudila je strah od gubitka na desetke tisuća radnih mjesta, što bi u konačnici značilo pad osobne potrošnje građana, a time i BDP-a, u kojem turističke devize čine golem udio. Ukratko, prijetila nam je teška kriza.
Srećom, turizam se ovdje i u tom najcrnjem scenariju, kada je koronavirus zaustavio cijeli svijet, pokazao prilično žilav. I to ulijeva nadu. Daje snage za dalje. Ostvarena je tada otprilike trećina prometa iz rekordne 2019. godine, a već smo 2021. premašili sva očekivanja i do nogu potukli mediteransku konkurenciju. Još jednom su se pokazali ključnima blizina Jadranskog mora najbogatijim zemljama Europe, izvrsna autocesta i strateški iznimno dobro postavljene i ne manje važno - obnovljene zračne luke, kao i ta naša srdačnost, neposrednost umjesto usiljenog smiješka, koju gosti cijene, a nismo toga ni svjesni.
No, već taj blistavi turistički oporavak i povratak na pretpandemijske brojke u trenu je nanovo otkrio i sve naše glavne boljke: apartmanizaciju koja gricka obalu i otoke dok ne pojede i zadnju zelenu površinu, prometne gužve i opterećenje elektro i vodovodne mreže koja nije spremna udovoljiti potrebama građana i turista u tri ljetna mjeseca. Jer, kad se klime upale na “najjače”, pada cijeli elektroenergetski sustav, a za većih kiša na splitskom području, primjerice, a ono je posljednjih godina među turistički najpotentnijim našim sredinama, pijemo zamućenu vodu.
Duh maloga grada
Gužvama u splitskoj Gradskoj luci, koja je po broju putnika najveća na istočnoj strani Jadrana možda smo i doskočili, ali ne i kolonama automobila koje se prometnim krvotokom slijevaju u srce grada, koje zbog toga samo što ne stane. Zimi, opet zbog činjenice da se svaka “buža” u Getu, na Pjaci, Lučcu, Varošu, Manušu... pretvorila u zimmer frei, u povijesnoj jezgri “nema ni pasa”.
Isto se već davno prije dogodilo i u Dubrovniku, našoj turističkoj perjanici, koji je u prvom dijelu godine nešto poput grada duhova. Zato svi neprestano upozoravaju da je pet do dvanaest, i da u tom smislu odmah treba poduzimati korake kojim bi se turizam učinilo održivim, samodostatnim, da ne sječemo granu na kojoj sjedimo.
Pravi primjer za taj i takav turizam kakvom trebamo težiti je Šibenik. Grad po mjeri domaćih i furešta. Nekoć sredina koja se izdržavala zahvaljujući industriji, danas Šibenik živi svoju turističku bajku. Gosti ga rado posjećuju, a domaći nisu radi njih napustili grad. Osjeća se još živost na Poljani, po šibenskim pjacetama i kalama živi duh malog grada, neodoljivi mediteranski šarm privlači goste prije ili poslije posjeta Nacionalnom parku Krka.
Raj za nautičare
Što se to događa u Šibeniku pa je doživio turistički bum? Razloga je više. Prvi je svakako autocesta, Dalmatina koja je naprosto ušetala u grad. Drugi su već gore spomenuti aerodromi: šibenski gosti mogu sletjeti u zadarsku ili splitsku zračnu luku, što znači da mogu birati avioprijevoznike, naročito one koji nude danas iznimno popularne low cost aranžmane.
Dalje, ali ne manje važno: NP Krka godinama grabi velikim koracima naprijed i samo je pitanje dana kada će “okrenuti” u svijetu daleko poznatije Plitvice jer ne samo što se i ljepotom može mjeriti s tim prirodnim fenomenom, već je samom svojom lokacijom gostima “na izvolite”. Na korak od mora, NP Krka nudi ljepotu rijeke, slapova i netaknute prirode, što očarava goste koji onda radi Krke naknadno otkrivaju baštinu Šibenika ili obrnuto: prvo razgledaju Krešimirov grad pa posjete povišću pritrujeni Skradin i uplove u nacionalni park. Kad smo kod plovidbe, nijedan dalmatinski grad nema takav akvatorij “pred nosom” kao Šibenik. Kornati, raj za nautičare, druga su destinacija odakle svi putovi opet vode prema Šibeniku. I Šibenčani su tu činjenicu također iskoristili.
No, ničega od svega ne bi bilo da je sve te goste oduševljene Krkom i Kornatima dočekao sivi, uspavani, zapušteni i ratom poharani Šibenik u kojem nije bilo ni čestite plaže. U međuvremenu se Šibeniku dogodila ne samo gradska plaža, nego i EU fondovi i sposobni ljudi koji su u njima prepoznali priliku, pa se grad počeo iz temelja obnavljati. Prodisala je Poljana, zablistale tvrđave, Kuća umjetnosti Arsen postala je pravi hram kulture, a oduševljenje struke i javnosti učinjenim podstrek je da se nastavi s obnovom bogate kulturne baštine.
U gradu pod Šubićevcem događa se turizam po mjeri Hrvatske: lukrativan, a opet takav da ni na koji način ne narušava ljepotu života u malom dalmatinskom gradu, dapače, doprinosi mu na najbolji mogući način: kroz obnovu barokne jezgre, otvaranje radnih mjesta i u konačnici punjenje gradske blagajne.
Održivog turizma, a tim su putem zakoračili Šibenčani i drugi u njegovoj okolici koji od njega žive ili tek namjeravaju živjeti, nema bez zelene Hrvatske. I tu je Šibenik očitao lekciju većima i bogatijima od sebe: jer su, primjerice, komunalci kroz projekt Zelenoga grada odmaknuli u procesu odvajanja otpada u odnosu na Zagreb ili Split. Korištenje plovila na električni pogon koji ne zagađuju okoliš i ne stvaraju buku postaje praksa na Krki, a plastičnu ambalažu ili ono što od nje ostaje, Šibenčani su namjerili iskorijeniti sa svog područja kroz proces gospodarenja otpadom.
Vino iz bukare
Kad se svemu tome pridruži činjenica da je na prostoru između Šibenika, Drniša i Knina, gdje nekada nije bilo ni “t” od turizma, sve više obiteljskih gospodarstava koja su utemeljena upravo sa svrhom da se zahvaljujući mogućnosti apliciranja na EU sredstva i tu krene s perspektivnim poslovnim pričama, ispada da gosti ljeta neće provoditi samo na obali i otocima, već i u Zagori. Gušta se tako u domaćoj spizi, pije voda iz bunara, a ne iz trgovine, vino se služi kao nekada u bukarama, a pred turistima na tanke fete reže najbolji pršut na svijetu, naravno, onaj drniški.
U funkciji održivog, čitaj ekološkog turizma, su i uzgajivači mirisnog i ljekovitog bilja, kao i oni koji opet drže tovare ne samo da bi im pomagali na imanjima i uveseljavali djecu gostiju koja posjećuju zaleđe Šibenika, već i da bi u prodaju plasirali iznimno zdravo magareće mlijeko.
Zato je Šibenik pravo mjesto na kojem se ozbiljno može progovoriti o održivom turizmu koji se tu već prakticira, a taj bi model trebalo preslikati na cijelu Hrvatsku. I zato će se konferencija u organizaciji Hanza Medije održati upravo na temu: “Razvoj održivog turizma s ciljem očuvanja prirodne i kulturne baštine u Šibeniku i Šibensko-kninskoj županiji”.
A, cijenjeni panelisti su: Željana Šikić, direktorica TZ-a Šibensko-kninske županije, Ljubo Runjić, dekan Veleučilišta u Šibeniku, Matej Matić, voditelj city projekta Zero waste Šibenik, Gorana Barišić-Bačelić, ravnateljica Tvrđava kulture Šibenik, Gordana Goreta, stručna voditeljica Javne ustanove NP Krka i Ivana Spahija, stručna referentica za gospodarenje otpadom i zaštitu okoliša Zeleni grad.
Oni će ponuditi recept po kojem bi trebalo “pripremati” hrvatski turizam, da nam zbog stihije koju on često sa sobom nosi - ne prisjedne, pa ostanemo, kako je to naznačeno u prvim rečenicama ovog teksta - kruha gladni. “Uzgajajmo” ga zato po pravilima struke da bi i ubuduće davao plodove. Kakve? Posjetite Šibenik pa vidite. Uživat ćete.
Nije samo Poljana odjenula novo ruho, cijeli je grad pod Šubićevcem doživio renesansu.
