StoryEditor
ŠibenikUZ DRAŽENOV ROĐENDAN

Nekad treba stati, zagrliti prijatelja i šutjeti s njim: Kažimir Hraste u posjetu svom remek-djelu tijekom snimanja filma o košarkaškom Mozartu

Piše Zdravko Pilić
10. listopada 2021. - 17:55
Kažimir Hraste kraj 'svog' DraženaIvana Guberina

Kao umjetnik znaš da si uspio tek onda kad tvoje djelo živi, svojim vlastitim životom, neovisno od svog tvorca, kad poput Geppeta iz bajke uspiješ načiniti lutka od drveta, ili kakvog drugog materijala, a netko odozgo – Duh sveti, milost Božja – udahne mu život. I on oživi, pa onako sjajan, srebrno siv, pod svjetlom uličnog kandelabra, ko pod mjesečinom, sjedne na svoju klupu pod brijestom, na Baldekinu. I ti onda sjedneš pokraj njega, ko pokraj prijatelja i čuješ – Tup, tup, tup. Kuca mu srce! Ili to djeca udaraju košarkaškom loptom o pod igrališta iza vaših leđa...

Velik poput njega

Zapravo, isto je to. Shvatiš u trenu I onaj uzdah – netko je promašio – isto je to, to je on, kad je bio mali, i onaj ushit, netko je pogodio – i to je on, ili netko tko želi biti jednog dana, velik poput njega. I onaj udarac o tablu, i onaj zvuk mrežice, kroz koji prolazi lopta, sve je to njegovo. I naše. Zajedničke su uspomene. Na djetinjstvo.

Kud god se okreneš, pogledaš, vidiš dvoranu koja je tih osamdesetih podsjećala na Vezuv, gorjela narančastom svjetlošću poput užarene lave, sjetiš se kako si se kao mališ, s torbom na leđima, u žutoj kuti, koju su nosili osnovci iz OŠ "Maršal Tito" probijao kroz mnoštvo, kroz gužvu, koja je kuljala u suprotnom pravcu, prema dvorani, u kojoj se čulo to isto – Tup, tup, tup – udarci o parket. Netko je unutra psovao – Vlado Đurović, mrk, golem i brkat poput meksičkog dseperadosa – a vani je netko vikao Raši Radovanoviću – "Nosonjo, nosonjo!" Ogroman je bio, i onako razljućen, učinio bi korak prema onom tko je vikao, ali kad bi masa krenula, uz huk, onda bi se brzo povukao. Kao što se povlačili i svi drugi. Bili bi manji od nas mališana koji smo se provlačili kući, hodajući ko hobiti, između divova.

Sve ti se vrati. I onda opet shvatiš, otkriješ, sine ti, ne znaš je l' pao trak istine u te ili su sanje, ali prosvijetli te, sjetiš se one scene, ko na filmu "Walter brani Sarajevo", kada je njemački oficir odlazeći konačno otkrio – tko je Walter – 'Sehen sie diese stadt? Das ist Walter!'

Nije Bog nego umjetnik

Vidite li ovu djecu, ovu loptu, ovaj spomenik, odnosno lik u aluminiju, ovu Dvoranu? Naravno da je vidite, niste ni slijepi ni ćoravi, ali ako u svemu tom ne vidite Dražena, onda pored očiju, nemate srca, nemate duše, nemate mašte, nemate vjere, ljubavi. Nemate ničega!

"Ne sliči!" - govorili su injoranti, govore i danas, ne razumijevajući ništa. Pa naravno da ne sliči. Pa tko može ponovno napraviti Dražena?! Kad bi to Hraste mogao, bio bi Bog. A nije, nego je samo umjetnik, kipar, koji je na vrijeme shvatio da je nemoguće napraviti spomenik Draženu. Jer, spomenici se rade mrtvima, a on je živ. Njemu treba samo – napraviti misto. Da sidne.

Ili šta bi Šibenčani rekli – "Daj se malo tamo!" Da predahne. Osvojio je sve što je osvojiti mogao. Svijet – to je ona srebrna Hrastina aluminijska lopta u dnu spomenika – mu je bio pod nogama, baš kako je umjetnik i pokazao. Igrao s njim kao s loptom. Njegovi su koraci bili divovski, baš za onakva stopala kakvima ih je Hraste i prikazao, ogromna, od sedam milja, u dvokoraku je prelazio kontinente, Olimpijske igre, Final Fourove, Svjetska i Europska prvenstva, pogađao, polagao, trpao.

Ali, to je onaj drugi Dražen, onaj mramorni u Laussani. Ovo je ovaj naš, šibenski, mi mramora nemamo, pa smo ga odlili u onom čega imamo, u aluminiju, iz TLM-a. Ovaj je Dražen naš, mali, onaj koji je otišao, pa se vratio nazad, tamo gdje je sve počelo, i gdje sve završava.

Dječačka ramena

Njegova su ramena dječačka, a njegov je pogled uprt u loptu, kao u vlastitu sudbinu – ništa ga drugo izvan nje ne zanima. I kad sjedneš pokraj njega, kad ga zagrliš, ti se nehotice zagledaš u istu tu balu i shvatiš – eto ti, i svijet i slava i spomenik. A što je sve to? Ništa. Sve je to prolazno, i slava, i uspjeh, i vrhunci kojima hrlimo. Nekad treba i stati. I zagrliti prijatelja. I šutjeti s njim. Sjetiti se onih kojih nema, ali i onih drugih, koji su još tu, ali ih također jednog dana neće biti, pa požuriti da ne zakasnimo. Reći im koliko ih volimo, koliko nam znače, koliko su nam dragi i bitni

Ako nitko drugi, Dražen će nas razumit, jer ni on se nije stigao oprostiti ni od koga, i on je živio trista na sat, ko i mi svi danas što živimo, nemajući vremena ni osvrnuti se oko sebe. Uvijek bolje, brže, jače, više, ako ne za sebe, a ono bar za dicu, da njima bude bolje. Ovu dicu iza nas čije se srce čuje kako kuca i u nama – tup, tup, tup – i čija su ramena još krhka i nježna, ali jednog će nas dana nositi na njima, ili ih podmetnuti za nas, ko što smo i mi za njih. I onda kad čuješ to 'tup – tup – tup' shvatiš da tuge nema, da je sve to baš onako kako mora biti, da život ide dalje, baš onako kako je netko odozgo zamislio, a smjerni i ponizni umjetnik Kažimir Hraste sve je to izlio – ili kakvom već to tehnikom načinio - u aluminiju.

Njegov je spomenik živ

Ne znam kako je to uspio, nemam pojma o kiparstvu, ali jedno znam sigurno – njegov je spomenik živ. I govori više onako srebrn i nijem nego što bi neki drugi mogli reći knjigama. Kad je ledeno, Šibenčani svog malog ogrnu jaketom, kad je korona krenula stavili su mu masku, da se ne zarazi. Ili možda da mu, onako berekinski, funcutski kažu – 'Evo, na, i tebi brnjica! A šta bi tebi bilo bolje nego nama, a?' Ko će to znat. Vražji su Šibenčani, zna bi reć – i ne falit ništa – pokojni Špiro Guberina. Zna je on svoj svit!

A Kažimira Hrastu kraj Dražena snimili smo ovih dana, prigodom snimanja dokumentarnog filma Ivane Guberine, o košarkaškom Mozartu s Baldekina. Njega živog, velikog umjetnika pokraj svog živog Dražena. Spomenika koji je načinio i onda ga ostavio da živi svojim vlastitim životom. Samo ostaje dilema - od mrtvog materijala napraviti živog čovjeka, je li to genijalnost umjetnika ili je ta pobjeda života nad smrću, još samo jedna - u nizu - Draženovih dobivenih utakmica.

item - id = 1133922
related id = 0 -> 1137456
related id = 1 -> 1137423
24. listopad 2021 04:46