StoryEditor
ŠibenikIŽBENIKA

Nek prvi Dassault Rafale nosi ime Jean Michaela Nicoliera! Bit će to najprimjereniji i najdostojniji spomenik francuskom dragovoljcu

Piše Zdravko Pilić
29. svibnja 2021. - 18:23
AFP

'Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje' - kazao je Jean-Michel Nicolier svojoj majci Lyliane Fournier prije nego li je u srpnju 1991. godine iz idiličnog burgundijskoga gradića Vesoula otišao u Hrvatsku, koju su već lizali plamenovi rata, gdje se priključiti skoro golorukim HOS-ovcima na ratištu kod Karlovca.

U rujnu 1991. zajedno sa zadnjim "herojima u tenisicama" i "spitkama", bezimenim navijačima s južnih i sjevernih tribinama, ušao je u opkoljeni Vukovar nad kojim su se taman zatvarala vrata paklena, u kojem je samo dva mjeseca kasnije poginuo. Ranjen 9. studenoga, na Sajmištu, a nakon toga mučki ubijen u pokolju na Ovčari, dotada najvećem ratnom zločinu nakon Drugoga svjetskog rata. U kojem je u samo jednoj noći, nakon pada grada zvjerski pobijeno više od 250 nemoćnih i ranjenih hrvatskih vojnika i civila.

Njegovi posmrtni ostaci do dana današnjeg nisu pronađeni, jer su tijela iz masovne grobnice preko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto. U uzaludnom pokušaju JNA i četnika da se sramota sakrije. U trenutku smrti 'Francuz' je imao samo 25 godina. Zadnje riječi kojima je, nekoliko dana prije u kameru novinarima francuske televizije opisao situaciju u gradu na Dunavu, koji nije želio napustiti, iako je to kao strani državljanin mogao, bile proročanske - 'Ovo je klaonica'.

Trideset godina kasnije, za novi je višenamjenski borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva izabran francuski Rafale. Kako kome, ali za mene osobno, bit će to najprimjereniji i najdostojniji spomenik francuskom dragovoljcu, čelik trajniji od mjedi. Kojeg bi, ako bude živa, na Plesu te 2024. godine, kada prvi Dassault u bojama hrvatske trobojnice sleti s plavog neba iznad Zagreba, trebala dočekati njegova majka Lyliane Fournier.

Bar to joj dugujemo u ime sina koji je otišao s riječima da će joj se jednog dana vratiti – ispunjenje obećanja, makar i simbolično. I zajedno s njom, njegovi preživjeli suborci, njegova braća po oružju, koja su ratovala za iste vrijednosti. One koje nikada ne nestaju, kao ni divlja trava, čak ni nad masovnim grobnicama, nego uvijek nanovo rastu – jednakost, bratstvo i sloboda. Liberté, égalité, fraternité. I koje danas, u okviru EU i NATO-a, kojima smo te 1991. godine očajnički željeli pripadati, zajedno vežu jednu malu Hrvatsku i tada veliku i nedostižnu Francusku. S kojom danas, evo, zajedno letimo.

I dok ja tako, tražeći rješenje za budućnost, gledam prema Vukovaru, u prošlost, moj sugrađanin i naš saborski zastupnik Franko Vidović te iste odgovore traži u sadašnjosti. Kazao je nekidan, da bi prije odluke o borbenim avionima pogledao prema Baniji i Zagrebu. Je li pametno donositi odluku dok je 30.000 ljudi u kontejnerima? U pravu je, dvojba je teška. I odluka nije laka. Milijarde su u pitanju, novci od kojih živimo, s kojima liječimo bolesne, pomažemo uboge i nevoljne, hranimo siromašne. Gradimo domove sebi i našoj djeci. I uvijek je tih novaca malo u odnosu na potrebe.

Ni najbogatijima ih ne pretiče. Ali, možda bi nam baš zato svima pomoglo pogledati malo dalje i dolje, prema Dubrovniku. Još dublje, u prostor i vrijeme, prema gosparu Gunduliću - "O, lijepa, o draga, o slatka slobodo. Dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do!" Dakle, to je ono, bitno i neprocjenjivo! A za sve drugo, tu je Mastercard!

item - id = 1102182
related id = 0 -> 1129671
related id = 1 -> 1128481
26. rujan 2021 11:36