Kad smo prošlog petka krenuli put Rasline kako bismo napravili reportažu o životu, sadašnjem stanju i mogućnostima razvoja tog mjesta, jedina osoba s kojom smo imali dogovorenu uru, iliti sastanak, bio je mladi Marko Lokas, koji je proljetos došao na čelo Mjesnog odbora. Povod je bio nastavak radova, točnije druga faza izgradnje Šetnice sv. Mihovila u Dragama, a onda se otvorilo još niz zanimljivih životnih tema. I ne samo u razgovoru s Markom, nego i s njegovim sumještanima koji su tog prijepodneva bili raspoloženi prozboriti koju.
A gdje smo se s Markom mogli sastati negoli u jednom od kafića uz obalu Prukljana, budući da Mjesni odbor nema svoje prostorije. Na jutarnjoj kavici ili piću zatekli smo desetak domaćih i stranaca koji su uživali u rujanskom suncu, smijali se, razgovarali, dobacivali… Ljubazna konobarica Dragica poslužuje nas i, riječ po riječ, doznajem da nije rođena u Raslini, nego ju je sudbina namijenila jednom Lokasu i postala je raslinska nevista. Rođena Zagrepčanka došla je prije dvanaest godina odraditi sezonu u Raslini i u njoj "bacila sidro". Zaljubila se, udala i ostala s obitelji živjeti u mjestu u kojem nema trgovačkog centra, tisuće automobila, prepunih plaža, sportske dvorane, kina, hotela i hostela, noćnih barova i inih sadržaja kakvi priliče turističkim mjestima. Imaju dvoje djece, kćer Lauru, učenicu šestog razreda Osnovne škole Fausta Vrančića u Šibeniku, i sina Marka Zvonimira, koji pohađa drugi razred u Područnom odjelu te škole u Raslini.
Kako je mladoj obitelji živjeti u Raslini? Ima li vas?
– Ima, ima, kako ne. Super, savršeno. Posebno kad imate djecu. Ne morate strahovati da će im se nešto loše dogoditi. Ovdje su slobodni, mogu se bezbrižno igrati i odrastati – reče.
Nema sadržaja za djecu
I tako je djevojka iz hrvatske metropole svoju sreću našla u malom i mirnom dalmatinskom mjestu, sve više okrenutom turizmu. No, ima toga što Raslini nedostaje.
– Kad su djeca u pitanju, bilo bi dobro da imamo dječji vrtić da ih ne moramo voziti u Zaton ili Šibenik. Na katu zgrade Područne škole ima prostora i mogao bi se iskoristiti za vrtić ili za igraonicu za djecu. Ili kao društveni prostor u kojem bi se moglo slaviti dječje rođendane, krštenja, krizme, a tu bismo se mogli družiti i mi odrasli. Posebno zimi. Izvan škole naša djeca nemaju nikakvih aktivnosti pa ih moramo voziti u Šibenik. Jedno vrijeme smo ovdje imali pilates za žene i to je bilo super, ali je trajalo dva, tri mjeseca – govori nam Dragica.
Inače, Područnu školu ove godine pohađa 19 učenika, među kojima je samo dvoje prvašića.
Sve to sluša predsjednik Mjesnog odbora i odobrava. Međutim, otvoreno pitanje ostaje kako i kada urediti školsku zgradu i prostor u kojem je, kako nam je rekao jedan gost kafića, nekada bio stan za učitelje. To ne ovisi o predsjedniku Marku i Raslinjanima, nego o gradskoj vlasti u Šibeniku, pod čijim su "patronatom".
– Bit će i to, nadamo se, a ja ću se zalagati za to da se dogodi u mojem mandatu. Treba urediti i nekoliko ulica u selu, popraviti ih i asfaltirati. Neke smo stvari, otkad sam preuzeo Mjesni odbor, napravili, ali posla ima još puno. Na primjer, nakon 40 godina obnovili smo igralište, srušili stare i postavili nove tribine, novu rasvjetu i uredili stari zid. Obnovljeno je i zadružno mulo s kojeg starta popularni raslinski plivački maraton. Organizirali smo akciju čišćenja mjesta na koju se, unatoč velikoj vrućini, odazvalo 50-ak mještana. Prvi put u povijesti imali smo mladu misu, kad je za svećenika zaređen don Grgur Alviž, i tu se pokazalo veliko zajedništvo. Uključilo se cilo misto i dalo svoj doprinos i na tome im svima zahvaljujem. Toga dana Raslina je dobila i svoju milenijsku fotografiju Šime Strikomana, a motiv je bila školjka Jakobova kapica, koja se prije lovila na Prukljanu. U mirovinu smo ispratili i župnika don Antu Bošnjaka, nakon što je kod nas služio 22 godine – referira Marko.
Šetnica sv. Mihovila
Imali su i akcije čišćenja podmorja, organizirali su dječje igre na moru kao uvod u 10. jubilarni plivački maraton. Ovog ljeta održana je i manifestacija "Prukljanski gušti", u kojoj sudjeluju ekipe Bilica i Rasline, pa memorijalna košarkaška utakmica za preminule članove nekadašnjeg kluba, te košarkaški i malonogometni turnir za odrasle i djecu.
Sanirali su i jedno veliko divlje odlagalište i od tada po krupni otpad stiže veliki kontejner "Zelenog grada Šibenik", pa s tim više nemaju problema. Marko će pohvaliti suradnju s tim šibenskim komunalnim poduzećem, čiji djelatnici održavaju i čistoću u mjestu. Na pitanje kakav je odnos na relaciji gradska vlast – Raslina, kaže:
– Grad nas ne zaboravlja i ne zapostavlja, za što je najbolja potvrda i ugovor koji je nedavno potpisan s izvođačem radova, tvrtkom "Stina" iz Šibenika, na drugoj fazi Šetnice sv. Mihovila. Vrijednost ugovora je 596.300 kuna, a za potrebe druge faze projekta Grad je dobio 267.000 kuna na natječaju Ministarstva turizma iz Programa razvoja javne turističke infrastrukture – kaže predsjednik Mjesnog odbora.
Inače, plaža i šetnica prostiru se na površini od 3300 četvornih metara, ukupne dužine 530 metara, i radi se u fazama budući da je procijenjena vrijednost čitavog projekta oko tri milijuna kuna. Prva faza odrađena je prije dvije godine sredstvima iz gradskog proračuna i tada je napravljeno oko 180 metara šetnice, u što je uloženo oko 200 tisuća kuna. Radovi na drugoj fazi, koji bi trebali biti gotovi do kraja ove godine, obuhvatit će uređenje 190 metara šetnice s podzidima, oblaganje zidova kamenom, postavljanje osnovne vodovodne instalacije i pripremu za postavljanje stupova javne rasvjete.
Turizam od sedamdesetih
U konačnici će, kad "okruži" uvalu Drage, šetnica biti spojena s glavnom plažom u mjestu. Upravo ulaganjem u turističku i komunalnu infrastrukturu, što u budućnosti podrazumijeva i gradnju sustava odvodnje, Raslini te drugim mjestima uz Prukljan širom će se otvoriti vrata za još kvalitetnije korištenje prirodnih ljepota i turistički razvoj kraja. A koliko je Raslina postala popularna među domaćim i stranim turistima, posebno među obiteljima s djecom, govori podatak da u zadnjih desetak godina stalno bilježe rast turističkog prometa. I čini se da mještanima koji se ne bave iznajmljivanjem ne smeta to što je gostiju iz godine u godinu više. Kažu nam da ne strahuju od prekomjerne apartmanizacije. Potvrdili su nam to i dvojica Lokasa, umirovljenici Mladenko (72) i Gorki (64), koje smo zatekli u debeloj hladovini, kod česme. Nisam mogla ne primijetiti da svako malo "naletimo" na Lokase.
Ima li drugih prezimena u Raslini osim Lokas?
– Ima, kako ne, samo ste vi nabasali na Lokase. Ovo je Stari dolac i tu su vam najviše Lokasi. A ima Alviža, Rajića, Kursara, Računica, Makarina, Grbelja, Gulina, Živkovića… Ima danas i prezimena koje mi ne znamo, ima Mađara, Slavonaca, ima ljudi iz Bosne – rekoše.
I što kažete o razvoju turizma u vašem mistu? Smetaju li vam gosti?
– Ma ne, nek se razvija. A doša ti je turizam u nas još sedamdesetih godina. Naši su ljudi išli vanka raditi, u Njemačku, i onda su počeli dolaziti stranci. A puno su kuća u Raslini tada napravili i Slavonci, gastarbajteri, pa se misto širilo. Samo što je poslin rata toga više. Sve je to privatno, nema hotela, nema restorana i to fali – govori Mladenko.
Bi li vam bilo drago da se izgrade veliki hoteli, pa da bude gužva, buka, lupa, vika, puno auta?
– E… ne bi to baš bilo dobro, a i misto to ne može primiti. Zagadilo bi sve, i Prukljan – rekao je Gorki, inače hrvatski ratni vojni invalid. Prijatelj mu Mladenko misli drukčije i o tom pitanju mudro zbori:
– A napravit će to, kad-tad. To je neminovno. Zašto bi ima protiv? Oni ko može radit nek radi, zašto ne.
– Šta je s kolektorom, ovim što pričaju? To se mora prvo napravit, a ne hotele. A kolektor puno košta, ko će dat novce – opet se oglasio Gorki, na što mu Mladenko objašnjava da novca ima, da će dat Europa.
I nastavila se rasprava o kolektoru, Prukljanu, turizmu, mladosti i starosti. O vodi, struji i telefoniji koju su sami radili i kopali "u onom sistemu", a poslije opet morali platiti. Na kraju su se složili da je danas mladima puno bolje nego prije, da se manje radi i duže živi.
– Seko moja, viruj mi da je tako – rekao je na kraju Mladenko.
Pedeset posto Nijemaca
Zadnje tri godine broj noćenja se, sa skromnih par tisuća, popeo na više od deset tisuća. Primjerice, ove su godine u prvih osam mjeseci ostvarili 10.694 noćenja, nešto manje nego lani u istom razdoblju. Istina, povećava se i broj apartmana, ali ne takvom brzinom kao što se to događa u drugim i većim mjestima uz obalu. U Raslini živi, izvijestio nas je Marko, 520 stanovnika, među kojima su 72 iznajmljivača koji raspolažu s 218 kreveta i 73 pomoćna ležaja. Na odmor u trajanju od 10, 15, pa i 20 dana u pravilu dolaze obitelji s djecom. Najbrojniji su Nijemci i oni ostvaruju 50 posto noćenja, a dolaze i Austrijanci, Poljaci i Česi. U zadnje vrijeme stiže i nešto Francuzi, a tu su i domaći gosti.
Zolijeva 'The White House'
Imali smo prigodu na terasi kafića upoznati jednog Mađara. Sjedio je s prijateljima za stolom i kad sam im prišla, odjednom su "nestali". No, Zoltan Katona, Zoli – kako se predstavio – i ja nismo se dali "smesti" i dobro smo se razumjeli. Iako zna pokoju hrvatsku riječ, ipak nam je engleski bio glavni jezik sporazumijevanja. Evo što nam je rekao:
– Ja jako volim Hrvatsku i nije mi jasno zašto je francuska rivijera toliko razvikana kao lijepa kad je hrvatska obala puno ljepša, razvedena, s puno otoka i otočića. Prošao sam cijelu Europu i puno svijeta, bio u mnogim gradovima i na brojnim plažama, ali ovdje mi je najljepše. Prekrasno je i posebno volim Raslinu. Ljudi su vrlo dragi, mjesto je lijepo, mirno i pitomo i zato sam tu kupio kuću – bijelu kuću. Dakle, ja u Raslini imam svoju "The White House" i kad više ne budem radio, doći ću tu živjeti – rekao nam je Zoli.