Iako se bliži kraj srpnja, na Brodarici nema turističke gužve kako je to znalo biti prije nekoliko godina. Korona ovdje ne uzima svoj danak. Na plažama je dosta kupača, ali se oni prema preporukama turističke zajednice drže razmaknuto. Čak i u moru.
U uredu uz magistralu zatekli smo u vrijeme našega dolaska agilnu direktoricu TZ-a Krapanj-Brodarica Antoniju Grubišić.
- Na Brodarici se trenutačno odmara oko 1500 stranih i domaćih gostiju. A 2019. ih je bilo tisuću više, dok je lanjska godina bila lošija. Ukupno uzevši, možemo biti zadovoljni s obzirom na situaciju vezanu s pandemijom.
S tim u vezi provode se i europske preporuke, u nas s nazivom „Stay save in Croatia“ („Budi siguran u Hrvatskoj“) kao mjere zaštite gostiju i domaćih od COVID-a.
Brodarica je oduvijek bila pogodna za obiteljski, miran odmor sa svojom četiri kilometra dugom obalom, brojnim vilama i apartmanima. Dobro je popunjen i hotel na Krapnju, „Spongiola“, iako nije većeg kapaciteta.
Direktor hotela Nikica Jurić Nino poveo nas je brodom obalom Krapnja uz koju ima nešto stranih plovila i gdje po potrebi stalno vozi mali trajekt. Nekad se na Krapanj trajektom moglo čak i autima. To je napušteno, pa se sada otokom može samo hodati, s izuzetkom hitnih slučajeva.
Jedno je vrijeme bila aktualna i zamisao o gradnji mosta Brodarica - Krapanj, od čega se ipak na kraju odustalo. A o povijesti znamenitih ronilaca i spužvara krapanjskih danas postoji mali muzej obitelj Tanfara, iz roda Jerka Tanfare, legendarnog, dugogodišnjeg direktora poduzeća „Spužvar“, čije su ekipe odlazila u lov na spužve sve do Sjeverne Afrike.
U hotelu „Spongiola“ je i spomen-soba sa starom, teškom ronilačkom opremom kakva se odavna više ne koristi. Na otoku je još i uljara-muzej, vlasništvo obitelji Tudić. Počeci joj datiraju još iz 16. stoljeća. Njezine stare makine danas razgledaju turisti.
Naš susret s Brodaricom završili smo posjetom „Zlatnoj ribici“, restoranu koji posluje još od kraja pedesetih godina. Danas osuvremenjenom i iz kojeg su potekli najbolji kadrovi razasuti po svim stranama svijeta. Susreli smo pri objedu dvije obitelji Poljaka koje su se učile kako se jedu škampi.
I onda, nakon predaha na terasi kafića „Sunce“, s pogledom na Krapanj, krenuli smo k vrućem i osunčanom Šibeniku.