Nakon skoro mjesec dana feštanja, božićnih blagdana i (n)ovogodišnjih praznika, Adventa i bogate iluminacije grada, Šibenik je utonuo u svoju svakodnevnicu, sada i u euro-godini.
Otišlo je, nakon dva tjedna velike buke treštave glazbe, famozno klizalište na Poljani, okupljalište djece i mladih, koja se sada umjesto na ledu tiskaju u svojim školskim učionicama. Ono o čemu se sada najviše govori su euri, praćeni metalnim sitnišem koji u mnogih izaziva smutnju i pomutnju, jer ga je u nekim uvjetima teško čitati.
Kao jednoj ženi, ali i ne samo njoj, na blagajni prodavaonice trebalo je nekoliko minuta da izračuna koliko iz novčanika treba izvaditi papirnatih i kovanih eurića. Pa u takvim uvjetima osoblje pomaže koliko može. K tome, na nekim mjestima su i prije vremena odbijali primati još važeću nacionalnu valutu koja je zakonsko sredstvo plaćanja do 15. siječnja.
Kada je riječ o trgovini, recimo i to, da još nema na vidiku vraćanja cijena “na staro” koje su od uvođenja eura rasle na brzake. To spada u klasični ekstraprofit na koji se s pravom okomio predsjednik Vlade Andrej Plenković. K tome, vidi se i pad kvalitete proizvoda u svakodnevnoj ponudi.
Naravno, nije to samo šibenski “specijalitet”, pa ipak, vrlo je zamjetan. Ali da se u ovom osvrtu ne bavimo samo marginama državne ekonomije, osvrnuli smo se i na grad, šibenske trgove i ulice, da uhvatimo nekakav životni ritam u početnom zimskom mjesecu siječnju.
A taj ritam takvim se ne može ni nazvati. Ulice puste u gradskoj jezgri, Kalelarga prazna, svako malo zatvori se pokoji dućan.
U šetnji Poljanom i po ulicama gotovo nikoga. Tek pokoja mamica s kolicima s bebom, dječak na biciklu, djevojčica sa psom. Kafići poluprazni, iz kojih dopire samo ritam svirka.
Naposljetku, uistinu ugodno iznenađenje. Iz prvoga rasvijetljenog kata jedne zgrade dopire umilna glazba. Stali smo i slušali. Bio je to “Bolero” Mauricea Ravela.
I po tome, možda “Ima nade za nas”, kako se pjeva u jednoj drugoj suvremenoj pjesmi.