Kako se bliži prvi dan listopada i početak ribolova na gavune, bonkulovići već prizivaju u sjećanje miris polučenih malenih obezglavljenih riba raskošnoga okusa.
Crnom gavunu drob jedva da i treba odstraniti, a nakon nekoliko sati odležavanja pod laganijim pizom da ih prožme sitno nasjeckani bijeli luk, uvaljaju se u brašno – najbolje kukuruzno jer ne zagara – potom se malo ostave da otpočinu i onda s njima u vrelo ulje, da s obje strane uhvate lijepu, hruskavu koricu, ili na gradele povrh sitnijega žara i, dakako, bez brašna.
E, to je poezija rane jeseni, već mi je u nosu i nepcima, produžuje se u zimu i traje do početka proljeća, 1. travnja, kada ribolov na gavuna hranitelja prestaje.
"Poreznici čitaju novine"
S toliko finih mirisa i okusa u glavi namjernik će jedva oćutjeti oštar vonj friškine na šibenskoj peškariji. Banci se u ovim danima mladog mjeseca savijaju od punih kašeta plave, bijele i ribe od koće, povrvjele iz plavetnila nakon duge suše i vrućina, a ako je posjetitelj novinar koji bi s prodavačima razmijenio riječ-dvije za naš tjednik, uočit će da trgovci ribom nose neobična imena, različita od većine dalmatinskoga svijeta, naročito onoga koji je moru toliko blizak da mu na tijelu rastu riblje lustre.
Doduše, znadem ja i ribara imenom Klaus, a fetivi je Tribunjac, no još nisam sreo da se domaći, slani ljudi zovu: Nemoj Mene U Novine, Ne Dolazi U Obzir, Moje Ime Nije Važno, Da Me Nisi Slika... I tako dalje, i tome slično. Čini se da bi indijanski vrač, zadužen nadijevati imena novorođenim pripadnicima plemena, ostao zadivljen, počešao se iza uha i zapitao u što njemu prolazi život.
– Stari, pusti, poreznici čitaju novine. Da ne bude poslin po meni, razumiš, e! – objašnjava mi prodavač Moje Ime Nije Važno, no reći će on što me zanima. Do neke razumne mjere, znam već i pod uvjetom da ga zatajim. Kako ne bih, kada ministrici financija moje obitelji uvijek proda dobru plavu ribu, koje je na njegovu banku najviše, i dade joj prijateljski, diskretni mot kada joj sigurno ne bi bila po volji.
– Evo vidiš, nakon one puste suše, konačno ribe kolko oćeš, radila je mriža dobro, rodilo je more – širi ruke nad onim obiljem pred sobom.
Evala Damiru Kapovu
U kašetama velike, tuste lancarde, jače od tri u kilu, procjenjujem, do njih vretenasti lucevi metalnog, plavkastoga sjaja oko kilograma težine, poput malenih tunja čiji je ova vrsta srodnik. E sad, imam i ja sitnozubu pilu, a mogu je okrenuti i naopako, pa primjećujem kako je šteta šta nisu iskrvljeni da im isteče silina, no kako bi bili kada su ulovljeni mrežom...
Ma ništa, dobro je to, samo bih ja njih neizostavno filetirao, ovlaš poškropio sokom od limuna i maslinovim uljem, na sat-dva ostavio u toj marinadi, pa tek onda na ulje, žar ili u pećnicu. Jedva da ima onoga što limun i ulje neće oplemeniti, evala još jednom Damiru Kapovu, betinskome profesionalnom ribaru koji mi je kazao za ovaj kulinarski trik, zbog čega se, među ostalim, u njegov ljetni restoran turisti uvijek vraćaju po još plave ribe.
– Palamida se, prijatelju, također pojavila. Danas je neman, ali bara, ne u portu, ali vanka je ima – izvješćuje Moje Ime Nije Važno. Sve se pojavilo, kiša ribarima ne smeta, jedino vitar, dodaje. Ima i srdele, doduše standardno su malene, ali može se čovjek za male šolde okrijepiti friškom, zdravom ribom, pa neke tuče sa svih strana ako hoće.
– Šibenčani drže do plave ribe, nju najviše i jedu, to je sigurno! – govori dugogodišnji prodavač s peškarije, a kada on kaže, onda je tako. Neki je jedu i potajice, a za javnost – samo oborito ulazi u njihovu kuću, smijemo se. Svi su ti banci pouzdan potrošački barometar: stranci, nastavlja, najviše kupuju orade iz uzgoja...
Lignje od tri dana
A gavun? – pitam čeznutljivo za svoj omiljeni morski frut.
– Vidit ćemo još malo, 1. desetoga. Lani ga je bilo kako-tako, preklani nikako, a ovoga štađuna... Ko zna? – nemoćno sliježe ramenima Moje Ime Nije Važno. Gavun je nešto kao maslina u gori, rodi svaku drugu godinu otprilike.
Ako su poreznici, kako tvrdi moj sugovornik, ipak predvidljiviji od mora, jedino su, izgleda, veterinarski inspektori za kontrolu svježine ribe apsolutno predvidljivi.
Nema ih, naime, ni za lijek, jer da ih je bilo, tada bi sankcionirali ono što se vidjelo iz aviona, a nepogrješivo je vidom i opipom detektirao Gordan Jurić, sportski ribolovac s Brodarice i predsjednik tamošnjeg ribolovnog društva: dobar dio ovoga ljeta hobotnica je zbog velike potražnje restorana koji su otkupljivali od ribolovaca što su stigli, na peškariji i za građanstvo koštala dosad nezabilježenih 150 kuna, kao i lignja, a kako se malo tko od domaćih dao uhvatiti na tu baketinu, prodavačima bi se obje vrste glavonožaca i tri dana vukle po bancima podvrgnute postupku odledi – zaledi i tako naizmjence!
Na nešto slično upozorava šjor Vinko Baljkas, nekad ribolovac tunjom, a već godinama kupac na peškariji. Zastali smo kod kašeta s cipljima, bugvama, lucima, a do njih, kod drugog prodavača, moli različite klase uredno složeni kao vojnici, pokoji čače i manje grdobine. Ova zadnja riba pouzdan je znak da su minule ljetne gužve, jer u sezoni je prodana unaprijed, dok je još u moru.
– Uzmem salpe najčešće, malo veće, a danas mi je ponediljak, dan od mesa, ali đir peškarijon je obavezan – kaže šjor Vinko. Riba je na redu sutradan, objašnjava i diskretno rukom pokazuje na poznatu prodavačicu u kantunu, žaleći se da peškarija postaje sve skuplja.
– Nikadan je male pope od po pedlja držala 80 kuna! Bija je utorak, a te iste pope prodavala je i u petak, pa računajte kolko je to dana. Ista je to riba bila, sto posto – govori. Prisjeća se zatim vremena otprije 30-ak godina, kada su kozice od koće, koje su po 60-70 kuna, ribari na Kornatima bacali u more. Tada se malo tko osvrtao za hobotnicom, mole su jeli jedino bolesnici, a sada je najskuplja riba...
"Kao da svi kradu"
I ne htijući, gospođa Anita Krnić slušala je kako prodavači ustuknu na pojavu novinara i fotoreportera, proglase silenzio stampa i biraju jedino šture informacije.
– Bože moj, ovdje kao da svi kradu, a do jednog imaju uredno prijavljene obrte, svakom uočljivih naziva – smije se gospođa koja peškarijom i pijacom prođe gotovo svakodnevno, makar ništa i ne kupila. Voli ribu, plavu i bijelu podjednako, pa dok ove prve redovito ima, računajući i kraljevski ukusne odreske tunja, uzgred, jeftinije nego što je bila hobotnica ovog ljeta (!), nedostaje joj koćarske ribe za frigaduru: molića, manjih listova, a nadasve triljica. Ni škampa, onih manjih i prosječnom kupcu dostupnijih, već duže vrijeme ni za zdravlje! Nema, nestalo, izlovljeno? Peškarija je zadnje mjesto gdje se to može doznati, od ribara još i manje. Prirodno, za njih ribe uvijek ima, ne može naše more nitko satrati ni izloviti. Osim Talijana!
– Evo uzmi cipalja lipih, luca – vabi me prodavač imena Nemoj Mene Bože sačuvaj dočim je saznao kojim poslom vršljam od banka do banka.
Za škampa je poznato da se navodno zbog zatopljavanja mora preselio u dubinu, gdje ga prosječna koća naših ribara ne može doseći, a njegovu je životnu nišu preuzela dubinska kozica i zato se lovi u znatnim količinama. Tragam stoga za objašnjenjem gdje završava trilja od koće, ona što je zovu blataricom, za razliku od cjenjenije rođakinje, trilje kamenjarke. Prema podacima LAG-a "More" ovog ljeta, koji okuplja i ribare s područja Tribunja, te trilje ima zadnje vrijeme u izobilju, no gotovo sve odlazi u, za ribom vječito gladne, Italiju i Španjolsku.
- Eno ona mala priko puta ti je odlična za reportažu - upućuje me Nemoj Mene.
I stvarno, na cijeloj peškariji jedino pred njom stoji kašeta tajanstvenih triljica koje ozarenog lica bira Šibenka, sva sretna što ih je konačno pronašla. Naprosto ih obožava frigane, mmm, još kada vlastitim crvenilom oboje ono ulje. Mora da se Nemoj Mene... ludo zabavljao kada sam koji trenutak poslije otkrio da se "mala odlična za reportažu" zove Ne Može To Tako, sudeći po predstavljanju kolegi Nikši zabranjujući mu fotografiranje.
To joj je valjda, prvo ime, jer je meni kazala drugo, nakon što joj nije upalio ljubazni poziv da kupim štogod: Da Vi To Slučajno Ne Snimate. Na pitanje ima li ili nema triljica i gdje završavaju, otkrila je i treće, Ja To Ne Volim, misleći na objavljivanje u medijima.
Ne treba biti indijanski vrač da se zaključi kako je pred nama ratnica, fajterica koju Apači sigurno ne bi nazvali poetično, Proljetni Oblak.
Šteta što još nije bio štađun od gavuna i da ih nije prodavala. Priznao bih u tom slučaju da sam snimio sve što je rekla i objavit ću, jer bi mi se možda posrećilo da me potegne kašetom ili barem s kilom-dva. Bila bi tada prava "mala za reportažu" u kojoj je na kraju Onaj Koji Voli Gavune pojeo sav dokazni materijal napada, pomno polučen, dakako. Bez policije, bez inspekcije, sve bi ostalo samo između mene i troimene.