Na današnji dan, prije točno 54 godine, vrata svojim gostima otvorio je šibenski Solaris. Emotivnom objavom o legendarnom odmaralištu iz nekih starih, dobrih vremena prisjetio nas je Ivica Poljičak na svojoj Facebook stranici "Šibenik na kvadrat".
Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
"Solaris je, takvog ga još uvijek vidim, u prvom redu moje djetinjstvo i prvo kucanje na vrata mladenaštva, kada vjeruješ da je cijeli svijet tvoj. Nevjerojatan i neponovljiv osjećaj beskrajne slobode. U to vrijeme se nismo bojali sunca i prije negoli bismo napravili prvu banjadu već smo bili preplanuli.
U Solarisu sam naučio plivati, od skala do skala sve dok se nisam ohrabrio i zaplivao što mi je tada bilo najvažnije u životu. Naravno, tada mi ni najmanje nije značilo što smo gotovo vršnjaci, točnije četiri godine sam stariji od Solarisa.
Svršetkom petog razreda osnovne škole sloboda bezbrižnog ljeta narasla je s pravom da mogu bez roditelja ili pratnje odraslih na kupanje. Tada je logičan izbor za nas djecu s Baldekina bio Solaris, a nekolicina nas je bez poteškoća gotovo svakog dana do Solarisa i natrag pješačila ili bi sreću okušavali autostopom. I tako cijelu osnovnu školu.
Tek poslije, ljeti sve više odlazim na Jadriju…
Solaris je svoja vrata otvorio 30. lipnja 1968. godine, svilena vrpca je simbolično presječena na skalama Hotela Jure, a te je godine svoje prve goste primio i Hotel Niko. Od tada se odigrala cijela jedna povijest…
Najstariji sačuvani pisani spomen Šibenika je iz 1066. godine, a devetsto godina poslije hrvatski arhitekt Boris Magaš radi idejni projekt hotelskog naselja Solaris. Arhitektonski nedvojbeno jedna od najuspješnijih izvedbi hotela koji su se gradili na hrvatskom Jadranu u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog stoljeća.
U vrijeme odrastanja u Solarisu sam puno više primjećivao mirise krema za sunčanje koje su imali gotovo svi stranci, a nama to nije trebalo, zvukovi teniske loptice na zemljanim terenima između Jure i Ivana bolje su se čuli negoli danas kad igraju najveća teniska imena, ponekad popiti hladnu Coca-Colu iz limenke bio je neopisiv užitak, skokovi u more na tisuću i jedan način, osluškivanje drugih jezika i još puno mirisa i pogleda mladenaštva koje se gasilo tek s prvim jesenskim kišama.
S vremenom, s puno manje osjećaja i više činjenica, pomalo prepoznaješ i druge vrijednosti Solarisa. Slika jednog vremena nastavila je svoje putovanje. Dok ljudi stare, vidimo da hoteli i njihove plaže mijenjaju goste, imena i izgled. Meni jeo još uvijek dovoljna slika Solarisa kakvog ga i dalje vidim. Jedan mali djelić beskraja koji traje", napisao je Ivica Poljičak.