Odavno se zna: mladi u Hrvatskoj najkasnije u Europskoj uniji napuštaju roditeljski dom, a kada se na to odluče imaju čak 32 godine dok je europski prosjek 26 godina.
Još je Eurostatovo istraživanje od prije dvije godine to pokazalo, a potvrdili su i novi podaci Državnog zavoda za statistiku prema kojima čak 73 posto mladih u Hrvatskoj u dobi od 18 do 34 godine živi s roditeljima. Istodobno, najbrže iz roditeljskog gnijezda odlaze mladi u Švedskoj i to već sa 18 i pol godina, a slijede ih Danci i Finci.
Puno je, naravno, razloga zbog čega se mladi u Hrvatskoj tako kasno osamostaljuju. Neosporno je za to bitan i kulturološki kontekst prema kojemu su obiteljske veze na jugu Europe u svakodnevnom životu daleko jače i izraženije negoli u sjevernim zemljama. No, ekonomska situacija i cjelokupna društvena klima u Hrvatskoj svakako uzimaju svoj danak o čemu svjedoče i tisuće i tisuće mladih, a često i starijih, koji, u potrazi za boljom budućnosti, posljednjih godina napuštaju Hrvatsku.
I mladi u Šibeniku žive tu neveselu hrvatsku stvarnost. Teško dolaze do posla, a o onom u struci, čak i kada su fakultetski obrazovani, nerijetko, osim ako nemaju dobre stranačke i debele prijateljske i rodbinske veze, mogu samo sanjati. Povremeni i sezonski poslovi još se i mogu naći, ali su oni u pravilu slabo plaćeni i ne jamče kreditnu sposobnost bez koje mladi ne mogu dobiti kredit i tako eventualno doći do svog krova nad glavom. A biti podstanar u Šibeniku već je godinama prava mora, jer to znači, prije svega, seliti se iz stana čim počne turistička sezona.
Dva mlada para
O svemu tomu govore i naši sugovornici: dva mlada bračna para i dvoje samaca. Svi žive s roditeljima i rado bi se, kažu, osamostalili, ali ne mogu. A da situacija bude gora ne znaju ni kada i hoće li to uopće moći! Iako su o tomu željeli razgovarati, tražili su da u novinama ne navodimo njihov puni identitet, no podaci su poznati redakciji.
Anita i Ivan u braku su već godinu dana, ali i dalje žive kod Ivanovih roditelja. Anita je završila sveučilišni diplomski studij, a Ivan je pri kraju studija. Oboje rade, ali privremeno, a kako nisu sigurni hoće li posao imati i do kraja godine, ne mogu, kažu, ništa ozbiljnije planirati, pa u ovom trenutku niti ne pomišljaju imati dijete.
- S roditeljima živimo zato jer drugačije ne možemo. Mladim parovima teško je naći stan u Šibeniku. Većina ih je namijenjena turistima. Ili se traže studenti i radnici. Bračni parovi, a pogotovo ako imaju djecu na zadnjem su mjestu. Osim toga, na svakom oglasu piše da se iznajmljuje do 1. lipnja. Onda se morate iseliti, a takvo smo iskustvo već imali i već smo se seliti nebrojeno puta dok smo studirali u susjednom Zadru. Usto, stanovi u Šibeniku su i skupi. Jednosoban, malo pristojniji stan može se naći ispod 2000 kuna, ali je to rijetko. Uglavnom se cijene kreću od 2000 do 3000 kuna plus režije. Trenutačno radim sezonski posao, primanja su mi sada puno bolja i kreću se oko 5000 kuna. Suprug radi u trgovini i prima 3 500 kuna, a povremeno čisti jahte. Lani sam radila na ugovor o djelu s plaćom od 2500 kuna. Neko sam vrijeme bila i u ugostiteljstvu, ali plaća je, unatoč tomu što je bila sezona, bila neredovita. Kasnila je po dva mjeseca. Iako sada imamo veća primanja, situacija oko posla nam je neizvjesna. Ja radim kao sezonac i pitanje je hoće li mi taj ugovor u studenom biti produljen ili ne – govori Anita koja je posljednje dvije godine morala promijeniti nekoliko poslova, a i do njih je teško dolazila. Neizvjesnost je najgora, jer u takvoj situaciji nema planiranja.
- Svi iz naše generacije žive s roditeljima ili su im, u najboljem slučaju roditelji dali kat kuće ili neku nekretninu da bi mogli stvarati svoj životni prostor. Situacija za mlade katastrofalna je i totalno obeshrabrujuća. Ubija volju za životom. Kako je krenulo možda ćemo dijete imati u 40-im. Isključili smo mozak i živimo iz dana u dan, dok nam ne pukne film i onda odemo van. Iz Šibenika i Hrvatske, jer je previše neizvjesnosti i s tim je svakoga dana sve teže živjeti – zaključuju Anita i Ivan.
Dora i Krešimir, njihovi puni podaci također su poznati redakciji, već su dugo u vezi, ali su stanovali svatko sa svojim roditeljima. Od prije godinu i pol odlučili su živjeti zajedno i osamostaliti se, a za nekoliko mjeseci postat će i roditelji.
- Podstanari smo u malenom stanu od nekih 30-ak kvadrata, ali da ga nismo našli preko obiteljskih prijatelja, ne znam bismo ili uopće išli u podstanare. Jer, teško je doći do nekog pristojnog stana i još je gore što preko sezone, kada dođe ljeto i turisti, moraš iseliti. Ovako smo mirni. Stan je u redu, blizu je centra, što mi je posebno drago, jer sam rođen i cijeli sam život živio u staroj gradskoj jezgri, pa čovjek navikne da mu sve bude nadohvat ruke – naglašava Krešimir.
Visoki troškovi
I on i njegova djevojka imaju sreću da, za razliku od mnogih njihovih vršnjaka, rade na neodređeno u državnoj službi, odnosno gradskoj ustanovi. Nemaju ni tako loša primanja koja uz prekovremene sate i dežurstva dođu i do 12000 kuna, napominje Krešimir, svjestan kako će, kada u kuću dođe beba, i troškovi života znatno porati. Trenutačno otplaćuju kredit za auto, pa teško da bi mogli dignuti drugi za stan. A kredit je i za njih jedini put kako mogu doći do vlastitih stambenih kvadrata.
Dvadesetsedmogodišnji M.S. magistar je informacijskih znanosti. Nezaposlen je, zapravo, trenutačno sezonski radi u jednoj šibenskoj kulturnoj ustanovi. Studirao je u Zadru i tamo bi, kaže, sigurno lakše i brže našao posao u struci, ali u rodni Šibenik vratio se zato što zna da bi u Zadru morao dobar dio plaće davati za podstanarstvo. Ovako, živi s roditeljima koji su prije godinu dana dobili POS-ov stan na Šubićevcu u novim zgradama uz rotor.
- Ugovor za trenutačni posao mi istječe u listopadu. Zaradim do 4000 kuna i dio novca dajem roditeljima za otplatu kredita za stan. Malom štedim, a ostalo trošim za život – objašnjava. Na svoju situaciju za sada ne gleda previše crno. Tek je lani odradio stručno osposobljavanje, a nakon toga povremeno su upadali poslovi, čak vezani uz struku, pa je, kaže, još uvijek optimističan kada razmišlja o budućnosti, jer vjeruje da bi skoro ipak mogao naći stalna posao u struci.
- Nije da nisam razmišljao o tomu kako bi bilo lijepo imati svoj stan i biti samostalan, ali za sada nemam financijskih temelja da napravim. Možda je u mom slučaju olakotna okolnost i to što sam jedinac, ali da nas je više ne znam kako bi to bilo da svi skupa živimo – kazuje M.S.
S roditeljima živi i 32 godišnja samohrana majka trogodišnje djevojčice koja također nije željela da joj u novinama navodimo ime. Zaposlena je sa srednjom stručnom spremom, no nakon razvoda braka nije imala gdje i vratila se u roditeljski dom. Vjeruje da će to ipak biti privremeno, jer povratak u nekadašnju djevojačku sobu dogodio se taman uoči ljeta, kada nije bilo šanse naći stan. Bez obzira na primanja koja ne prelaze 4 500 kuna želi samostalno živjeti, pa uskoro kreće u novu potragu za stanom. A ako troškovi podstanarskog života, najamnine i režija, počnu jesti veći dio plaće, uvijek joj, smatra, preostaje ono što su napravili i neki njeni prijatelji. Pa nisu, kaže, Njemačka i Irska, na kraju svijeta. U rodni grad i domovinu, rado će se vraćati. U tom slučaju - kao turist!