Kad je nekom prezime Lučić, a nadimak Luca, onda mu je valja sudbina, u zvijezdama zapisana, da ga upamte po svjetlu – lux, luce. Svjetlopis "Life is light" što ga već četvrtu godinu zaredom, u slavu pionirske uloge Krešimirova grada u proizvodnji struje na Krki, njezine distribucije i upotrebe tog "munjiva" u javnoj rasvjeti iz 1895. godine, iz doba gradonačelnika Ante Šupuka i njegova poslovnog partnera inženjera Vjekoslava pl. Meichsnera, piše Zoran Lučić Luca, začarao je i u srijedu navečer svojom svjetlosnom čarolijom šibensku rivu i stari grad.
Točno oko "dvadesete ure i dvadesetak časaka", baš kao i 1895., kad je krenula struja iz sustava na Krki, struju i trnce među okupljenima pokrenula je "Šibenska balada" koja je "prostrujala" iz moćnih grla šibenskoga "Kola" – još jednog slavljenika koji ove godine obilježava 120. godišnjicu društva.
Svečano, a opet i intimno
Bilo je to astralno iskustvo – pjevači na pontonu koji kao da lebde na vodi, osvijetljene brodice i jedrilice šibenskog "Vala" oko njih, svjetlosni efekti s mora i rive, s osvijetljenog kampanela Svetog Frane, šibenskog mosta u daljini i sve tri šibenske – kopnene – tvrđave, osvijetljena kupola katedrale svetog Jakova, riva u mraku, zatvorena za promet, bez automobila. Kao da smo se svi skupa vratili u neka davna vremena, u kojima se čuje samo pisma i žamor. Svečano i glamurozno, a opet komorno i intimno, jednostavno baš onako kako je Luca i zamislio kada je prije neki dan najavio da će tema oko koje će se vrtjeti ovogodišnji "Life is Ligt" biti slavljenje života u staroj gradskoj jezgri i ulozi jedne sasvim obične sobne ili stolne lampe u tome. Oko nje se obitelj okupljala, slušala je radio, gledala TV, čitala, pisala, razgovarala... Luca je, uz pomoć gradskog koncesionara Mile Mrdeže i njegovih radnika iz "Pektusa", "obukao" već postojeće kandelabre javne rasvjete u velike abažure i time ih pretvorio u velike sobne lampe. A postavio je i još čitav niz dodatnih, trometarskih, za ovu prigodu napravljenih, što su svojim toplim, prigušenim svjetlom pretvorili cijelu obalu grada u tinel, a sve Šibenčane i njihove goste u ukućane. Brojni i mnogobrojni su se pred njima i pod njima slikavali i "selfali" za obiteljsku uspomenu, djeca su "litretavala" roditelje, roditelji djecu. Bio je to pun pogodak, izvrsna realizacija onoga "što je pjesnik htio reći."
Zajedno s postavljenim tiramolima u starom gradu, idrima na Maloj loži, pravim lampama u Muzeju grada Šibenika, što ih je skupila od građana i tamo izložila kustosica Marijana Klisović. Neki su ih darovali, neki samo posudili, piše lipo na njima, a možete ih pogledati u atriju Muzeja grada Šibenika, do nedilje u ponoć, kao što sam i ja sam učinio.
I bacio oko na imena na njima – dvi su od šibenskog antikvara Srećka Vukšića, dvi su od Ante Deronje, zaposlenika Muzeja, dvi su od Denija Hrga, steampunk, jedna je od Studija "Mišura", Lea i Ante, Stipe Brajković i Slavka Gracin donili su svoje, i Luca je donio jednu veliku, sobnu, s ogromnim abažurom, i velikim porculanskim tijelom. Na posudbu, kako piše na njoj.
'Tata, počeja je Festival diteta!'
Podršku su Luci došli dati i (su)organizatori – gradski oci, gradonačelnik Željko Burić, dogradonačelnik Danijel Mileta, Paško Rakić s cilom familijom, direktor Turističke zajednice Dino Karađole, sve je (nad)gledao s terase hotela "Bellevue", s fotoreporterima i Željkom Krnčevićem Pigom, direktorom Muzeja grada, koji je također tražio najbolji kadar.
Dica su nestrpljivo očekivala trenutak kad će, nakon uru vrimena "Kola" u kojoj se izvrtio cijeli jedan LP glazbenih brojeva, uz nenadmašan Vicin tenor i "Zvona moga grada" krenuti raskošan vatromet koji je noć nakratko pretvorio u dan. "Tata, vidi, počeja je Festival diteta!" nasmijao je jedan dečkić sve koji su bili dovoljno blizu da ga čuju... Tako je to s dicom, oni svaki vatromet vežu uz festival. Dan kasnije na svoje su došli i oni malo stariji, na ponton su umjesto "Kola" stali stari rokeri iz sastava "Mi" s "Bam bam babalu bam", koji su ovim krajevima harali još tamo šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. I još uvijek se – u većini – sasvim dobro drže...
U svakom slučaju, ona stara da se živit ne mora, a plovit mora dobila je i svoj, šibenski, nastavak – i svitlit se mora. Jer, kako'š plovit bez svitla?! Bravo, Luca!