Postoje ljudi za koje se medalje lijepe, koji što god taknu, pretvore u zlato, ili barem u srebro. Nikica Cukrov jedan je od njih, njegovo je (prez)ime godinama bilo slatkiš za oči i uši navijačima svih klubova za koje je igrao – Rijeci, Šibeniku i Hajduku ponajprije – a "šećerna bolest" za protivničke, da bi sad, kada je već debelo okačio "kopačke o klin", kada je, evo, već ima nešto više od mjesec dana ušao i u sedamdesetu, počeo osvajati medalje i za – maslinovo ulje. I to ne bilo gdje, ima on ovih domaćih medalja, pehara i priznanja "na lopate", nego svjetsku medalju, srebrnu, s najvećeg i najprestižnijeg ocjenjivanja maslinova ulja, NYIOOC 2023. u New Yorku.
Osvojio ju je zajedno sa svojiom zetom, poznatim šibenskim odvjetnikom Vjeranom Paićem, za kojeg mu je udana starija kći Nikica, s kojim ima zajedno OPG u šibenskom Donjem Polju, s 300-injak maslina, na koje su se – navukli. Obadva! Kao na drogu! Jer, kad oni počnu redati lećino, pendolino, frantojo, oblica, krvavica, levantinka, pa kad počnu ispravljati jedan drugoga, o sortimentu i blendovima, sritan si što postoji diktafon na mobitelu, jer da ga nema, sto posto bi nešto falija, koja je to struka i znanje. I pojmovi s kojima barataju! A di je još drugi zet Domagoj Živković, koji je oženio mlađu Nikičinu kćer, koji je osvojio zlatnu medalju u New Yorku, i zlatnu u Japanu, u Tokiju, isto na svjetskom natjecanju. On ima čak 800 komada maslina! Ali, Nikica i Vjeran zakleli su se kako će i njega stići, jer ima njegov zet još 13 tisuća kvadrata zemlje tamo iznad "Torcide" – pardon, konobe "Vicko" u Donjem Polju – koju će također aktivirati i posaditi na njoj nove masline. Njegovi su bili kulaci, dosta im je zemlje nakon onog rata i odnijelo, nacionaliziralo, nešto su i prodavali, ali "nešto" je i ostalo. Dovoljno da složni zet i dida čuda rade! Tako da je danas Nikica Cukrov unikatan primjer i u svjetskim razmjerima, koji ima dvije medalje s dva velika međunarodna natjecanja. Zlato s Mediteranskih igara 1979. godine i srebro iz New Yorka. Dakako, tu je i medalja s Ljetnih olimpijskih igara u Moskvi 1980. godine, koje su Amerikanci bojkotirali.
- Izgubili smo od domaćina, Rusije, odnosno SSSR-a 1:0 u utakmici za medalju, broncu, za treće mjesto. Mi smo bili prva generacija profesionalaca kojima je bilo dopušteno igrati na Olimpijskim igrama. Prije toga je to bilo zabranjeno profesionalnim nogometašima! Tako da smo na koncu bili četvrti! - prebire Cuki uspomene iz svog bogatog nogometnog (pred)života, koji se danas kad ga gledate kako uživa na svom i zetovu ranču nedaleko od Šibenika čini pa gotovo nestvarnim. Kralj noćnog života Azurne obale, Lun kralj ponoći, koji je otvarao i zatvarao casina, kako ga sve nisu zvali, danas će se na sve to samo nasmijati...
- A vidi ove lipote ode? Ko ovo može platit. Kad ja ode dođen ujutro, u pet i pol uri, sviće, puca zora, mir, tišina, čuju se samo tice u polju, kosovci i grdelini, niko ne grinta, niko ne kuka... Sve je kako triba bit! I sve ti je tu, nadohvat ruke. Gradele, peka, frižider! I žena mi je najsritnija kad je ode s menon na ručku. Pojide, zahvali i ide kući. Ja spremija, mašina oprala, ona bez brige! Ovo mi je sad najsritnije i najlipše razdoblje u životu. Najmirnije! - veli Cuki, koji živi baš onako kako su mu njegovi doktori preporučivali kad su mu prije devet godina dijagnosticirali zloćudnu bolest. Rekli su mu – "no sikiriki". Izbjegavaj stres! I on ih je poslušao. A kako je morao znati i što jede, uhvatio se poljoprivrede i proizvodnje svoje vlastite, zdrave hrane, u dotad potpuno zapuštenom bivšem vinogradu zetove familije u Donjem Polju.
- Šta sadim? Uf, ovo se okišilo, pa nisam uspio posadit cate, čentrune, tikvice, a imam i dvi-tri vrste pomidora, kukumara, kapule, luka, kumpira, cikle, paprike, a moram i balancane posadit još. Sve što ja jedem sam proizvedem, sve ekološko, čisto, bez otrova, ičega. Tako je i počela ova naša priča s OPG-om i maslinovim uljem, jer je nakon povrća došlo do toga da kažemo sami sebi – a šta ne bi posadili koju maslinu. Pa smo posadili jednu, pa drugu stranu, najprije 130, pa 120, sad već gledamo i na druge bokune zemlje. Jedno vuče drugo! - smije se Cuki na usporedbu kako će još malo bit ka Stipe Šare, čuveni šibenski zemljoposjednik između dva rata. Njegove su livade, koje narod još uvijek zove Šarinima, baš negdje u blizini
- Istina je, imaju zetovi dosta zemlje, obe su se ćeri dobro udale! - smije se, ali onda i dodaje kako su obje završile fakultete, mlađa Nuša je i doktorirala, znanstveni radnik, bila je godinu dana u Francuskoj na postdoktoratu, radi u "Ruđeru Boškoviću".
A unuci, pokazuju li oni strast za nogometom, je li se koji bacio na dida?
- Kako ne! Vjeranov i Nikičin stariji sin, Bruno Paić, igra u Šibeniku, kadet je, 16,5 - 17 godina. Ako bude u glavi posložen kako triba, moglo bi bit nešto od njega! Brz je, ima odličnu livu nogu, dobra mu je tehnika, ima smisla za igru. Sad je sve na radu i glavi!‘ - ne znaš govori li iz Cukija dida ili trener. Strog je!
- Danas se malo radi inače! Danas su dica malo aktivna, to što su oni aktivni danas na treningu sat i pol, od toga si ti praktično aktivan 25 minuta, po ure, ajde neka si i uru, ne možeš ti od toga steći snagu, kondiciju, razvijat se ako nisi po ulici cili dan, ako sidiš u školi, sidiš na kompjuteru, na mobitelu sidiš. Organizam ti nije u funkciji, ne možeš doseći nivo koji je potreban za vrhunskog igrača. Danas kažu za igrača od 22 godine - mlad je! Ma vraga je mlad, prije bi se već s 18, 19 godina ostavija baluna jer bi vidija jesi li ili nisi za to. Dobro, je, produžija se i vijek igranja, prije bi igrač traja do 31, 32 godine, danas neki igraju i do 40 skoro. Ali, osnovno je da triba puno raditi. Ne ide ništa bez toga! Veliki je skok između juniorskog i seniorskog nogometa. Tu se najlakše izgube igrači i talenti. Klub i treneri te ne mogu čekati! Oni tribaju rezultat, nekoga ko će donositi boljitak, odmah. To je tako! - gušt je pričati s nogometnom legendom koja sve zna.
- Mi smo stalno bili u pokretu, svašta smo radili, glupirali se, ludirali. Danas dica ne odrađuju ni sat tjelesnog u školu kako triba. Ne smi radit kolut naprid, ne smi se penjat, ne smi skakat, jer ako se ozlijedi, onda će roditelj tužit školu. I onda se svi boje, da ti loptu malo i igraj se i to je to. Pa istraživanja govore da smo jedna od najpretilijih nacija u Europi! - veli Cukrov koji je i danas sve suprotno od toga.
Cijela njegova priča sa zemljom i poljoprivredom je počela tek kad je obolio, prije toga ni on – a ni zet, kojeg je kasnije uvukao u tu svoju agro priču – nisu o zemlji znali ništa. Gradski dečki, Cuki k tome i bodul, okrenut moru, a danas ga umjesto ultrasportskog Triumpfa kojeg je ganjao po Azurnoj obali dok je osamdesetih igrao u Toulonu možete vidjeti za sjedalom traktora. I uživa u njemu beskrajno!
- Ja kad stavim danas u svoj Punto catu, kukumar, pomidoru, čentrun iz svog vrtla, još tri dana auto mi po njoj miriše! Te mirise mi stariji još pamtimo, ali ova mlađarija, oni to ne znaju, jer ih nisu imali prigodu oćutit! - ponosan je ko car Dioklecijan na svoj kupus. Višak dade prijateljima, među kojima je i Milko iz "Večere za pet", ali, smije se Cuki, njemu je teško doći po povrće.
- Nema vrimena niti doć ubrat! On najviše voli doć na gotovo, kad ja to spremin! - smije se Cukrov, dodajući poluozbiljno kako je danas "teško nać i ekipu za provod, a kamoli kad triba štogod radit". Ali, eto, oni još uvijek uspijevaju, skupi se njih desetak, dvadesetak prijatelja, klapa, osobito kad treba brati masline, pa se baci nešto na gradele, pojede se, ko može i popije, pa zapjeva. Zetu Vjeranu ovo je isto tako ispušni ventil od svakodnevnih obveza i poslova po sudovima. Skine se iz odijela u radnu robu, pa onda škaraju, čiste, gnoje, oru, kopaju, trimaju što god treba. Nikica kaže za sebe da je radna snaga, a zet je mozak, koji s Damirom Buntićem i Tomislavom Duvnjakom iz Centra maslinova ulja u Vodicama slaže sortimente i pravi mješavine, odnosno blendove, dogovara agrotehničke mjere. Masline se sade s geometrom, koji izmjeri točno sedam puta sedam metara, piketa se, zna se koja je oprašivač, koja nije.
- Meni je ovo terapija! Devet godina je prošlo otkako me sada već pokojni profesor doktor Mišo Virag operirao, fizički sam još uvijek super, mogu raditi koliko hoću. Svaki dan ja i žena šetamo, ja prođem u prosjeku 10 do 12 tisuća koraka, a ona sigurno sedam. Ta te fizička aktivnost održava, jer ako zalegneš, gotov si, ne možeš se maknut. Tko zna, možda je tajna toga što sam još uopće živ i u ovom maslniku, možda bi i Tito Vilanova, koji je imao istu bolest kao i ja, karcinom grla, bio još živ da ga je kao i mene operirao dr. Virag i da je radio sa mnom ovdje u Donjem Polju. I pravio Brunelu! - kaže nam slavni nogometaš, a sada već i slavni, nagrađivani poljoprivrednik. Brunelo je blend, odnosno mješavina oblice, levantinke, lastovke i krvavice, kojeg su članovi žirija u New Yorku ocijenili srebrnom medaljom.
- To je čudo. Jer biti treći na svijetu, iza Italije i Španjolske, u konkurenciji takvih kultura i tehnologija proizvodnje ulja, to se ne može drukčije nazvati. Evo, sad osnivamo i udrugu uljara Šibensko-kninske županije, i to će biti novi poticaj da i dalje idemo naprijed - napominje Vjeran Paić. Etiketa za ovo ulje, Brunelu - što je miks imena djece, Bruno i Nela - tek se izrađuje, jednako kao i pehar, koji najprije treba platiti 200 američkih dolara, pa ti ga iz New Yorka, objašnjava nam Paić, pošalju poštom. Kad se to dogodi, stavit će ga u trofejnu salu na imanju, tamo negdje blizu velike slike momčadi NK Rijeke, osvajača kupa bivše države, i to dvaput zaredom 1978. i 1979. godine. Bila je to strašna ekipa...
Avramović, Makin, Hrstić, Cukrov, Radin, Juričić, Durkalić, pa osam Radović, devet Kustudić, deset Minta Ružić pokojni i jedanaest Damir Desnica. Čudo od igrača! - nabraja Cukrov. I sam čudo, nogometno, medicinsko, a sad evo već i agronomsko, koji čuda radi i u Donjem Polju, kao što je to radio i na svim zelenim travnjacima na kojima je nastupao. S jednom razlikom! Nekad bi ih preorao kopačkama, a danas mu za to ipak treba traktor!