U Vodicama je, izvijestila je u petak šibenska policija, pao 19-godišnji diler, kod kojeg je, pretragom kuće osumnjičenika, pronađeno 205 grama marihuane, dvije digitalne vage za precizno mjerenje te, kako se navodi u dnevnom izvješću, manji novčani iznos. Protiv njega će biti podignuta kaznena prijava Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, zbog sumnje u neovlaštenu proizvodnju i promet drogama.
To je pravna država na djelu, s porukom da se zločin ne isplati. I da će svi oni koji se njime bave i upuste se u kriminal platiti za to visoku cijenu. I završiti u buksi, lišeni slobode na dulje vremensko razdoblje. No, zar ne bi bilo za sve bolje kada bi se ova rabota, sadnja i prodaja marihuane, legalizirala. Pa bi oni koji to žele, duvali do mile volje, a policija i inspektori se bavili ozbiljnijim stvarima, pravim kriminalom, a ne – zvizdarijama. Na kojima se bilda statistika uspješnosti, otkrili toliko i toliko, više nego prošle godine, a vrte se tek manji novčani iznosi.
Poljoprivreda je to, a u njoj, poznato je to – nema velike zarade. Trebalo je to posaditi, pa motikom okopati, pa zalivati cijelo bogovjetno ljeto u Rakitnici, po zvizdanu, dok su se drugi kupali. Dok drugi, ni orali ni kopali, zarađuju milijune. A isto tako sve od zemlje, odnosno poljoprivrednog zemljišta. Koja je kod nas unosnije od bilo koje droge. Al' ne za kopanje. Nego za – makinacije.
Tko ne vjeruje, nek pročita priču iz bračkih uvala Špacamiža, Joja i Smokvina, na stranicama il' na portalu "Slobodne", u kojima bi se kupilo par stotina kvadrata poljoprivrednog zemljišta, pašnjaka, za par tisuća eura, a onda bi ih se nakon sređivanja papira prodalo kao građevinske, za milijune eura.
Zahvaljujući zakonu o legalizaciji nezakonito izgrađenih objekata – ljupkog li naziva – zatražila bi se legalizacija objekata koji na njima nikad nisu postojali, koji bi se napravili od kartona, pa i snimili iz zraka, pa bi se čak i fiktivno srušili, kako bi se, kad se plati nešto sitno kazne, mogli graditi novi. Zgradurine u djevičanskim uvalama, od tisuću kubnih metara!
To je, ovako odoka, deset za deset metara, pa na četiri poda. I svima dobro. I onima što su prodali poljoprivredno, Bogu iza nogu, a nisu imali ni za platit mirača, i brojnim posrednicima, i geometrima, i arhitektima, i ovima šta su radili papire, i onima šta su zidali, građevincima i obrtnicima koji su stavljali pločice, općini i općinarima, jer od tog bi komunalnog doprinosa kvasao i općinski proračun, skupljali se milijuni, što je bio dokaz da mi dobro radimo, i da svakog dana u svakom pogledu sve više turistički napredujemo, obaramo rekorde u broju noćenja, povećanju broja smještajnih jedinica.
Jer, to što se radilo na Braču, a razotkriveno je zahvaljujući načelniku Milne Frani Loziću i francuskoj tajnoj službi DGSE, koja je pratila francuskog investitora koji je tako prao novce, radilo se – i još se vjerojatno radi – diljem Jadrana, uzduž i poprijeko Hrvatske.
Suma sumarum, ono što je 90-ih bila pretvorba i privatizacija, ili prvobitna akumulacija kapitala, to je dvadeset godina kasnije, bila – legalizacija. Oni koji su sudjelovali i u jednoj i(li) u drugoj su se obogatili, a oni koji nisu... Kako bi to rekli Hrvati: Oni su, jadni, bili pošteni!