StoryEditor
ŠibenikFajter iz šibenika

Krunoslav Mazalin, legenda akcije ‘Miljevci‘, ispričao nam je svoju ratnu priču: U Oluji sam sudjelovao kao obični vojnik, prvi smo ušli u Kistanje...

Piše Branimir Periša
5. kolovoza 2021. - 14:14

Nitko ne može reći da je prije mene i mojih momaka ušao u Kistanje, 6. kolovoza. Na fotografiji gdje smo s tablom naselja koje je za vrijeme tzv. Krajine bilo među važnijim neprijateljskim uporištima, pokraj mene su Anđelko Bagić, zapovjednik 2. bojne 15. domobranske brigade, moj sinovac Dražen Mazalin, rečeni Maza, i Petar Dabro, a nema Ante Kovilića, koji je trebao nastaviti dalje, prema Kninu, sa svojom postrojbom.

Tako o svojem sudjelovanju u "Oluji", oslobodilačkoj akciji koja je označila toliko žuđenu slobodu cijeloj zemlji napaćenoj četverogodišnjim ratom i četničkim terorom, 26 godina poslije govori Krunoslav Mazalin, umirovljeni brigadir HV-a, u to vrijeme pukovnik, no u "Oluji" je formalno sudjelovao kao – obični vojnik!

Smješka se Kruno, onako šeretski, jer u njegovu "olujnome" pohodu ima neobičnosti, tim zanimljivije budući da je on prekaljeni ratni zapovjednik s Južnog bojišta, a u legendu Domovinskog rata ušao je još 1992., vodeći 21. lipnja akciju "Miljevci", kojom su šibenski i drniški sinovi, obični, srčani momci iz susjedstva, bez prethodnih udara topništva naprosto pomeli četnike s miljevačke visoravni i prekinuli njihov teror na tome području.

Civilni život

Bila je to šibensko-drniška "Oluja" prije "Oluje", pobjeda nakon koje je neprijatelj imao 80 poginulih, a na hrvatskoj strani stradala su osmorica branitelja. Malo kad prije, a i poslije, šibenska kapa nije u isto vrijeme uznositije i drčnije stajala na nečijoj glavi kao tada kad je Mazalin, s njom na glavi umjesto vojničke kape, objavio da su Miljevci oslobođeni.

image
Dan nakon oslobođenja Miljevaca: K. Mazalin ponosno nosi kapu 'šibenku'
Screenshot/HRT

– Ja sam iz vojske izašao, dakle skinuo odoru, godinu dana prije. Otišao sam definitivno u civilni život s dužnosti načelnika KOV-a zbornog područja, no o tome ću nešto poslije. Zato sam u "Oluji" sudjelovao kao obični vojnik, bez ikakvih zapovjednih ovlasti, s pozivom na opću mobilizaciju u džepu – objasnio je.

Ono što nije toliko izravno kazao dade se iščitati između redaka: u dogovoru sa svojim momcima "iz trista bitaka", ipak je bio pukovnik u napredovanju prema Kistanjama, ostavši i u "Oluji", majci svih bitaka Domovinskog rata, na vezi pod kodnim imenom Oskar 01.

– Znao sam da "Oluja" konačno kreće i 4. kolovoza, kada su se oglasile sirene, sva moja vojnička oprema bila je spremna. Bili smo, dakako, pripravni i na kreševo, no borbenih djelovanja nismo imali – napominje Mazalin.

– Išli smo – nastavlja – u tri pravca. Preko Gardijana, na Gorice i Laškovicu, gdje je grupu vodio Ivo Purušić, i sastali se 5. kolovoza u Lalića dragi u 22 sata, zanoćili i sutradan, u nedjelju 6. kolovoza, oko podneva ušli u Kistanje, ne znajući da je Knin pao i da se hrvatski barjak vije na tvrđavi.

Dvostruka linija

Poslije su nekoliko dana patrolirali kistanjskim krajem, neki su pošli dalje sa svojim postrojbama, da bi iz centra veze naposljetku stigla obavijest da se više ne miješaju u zapovjedni lanac. Tada su otišli kućama, a Mazalin natrag u bivši "Solaris", gdje je u međuvremenu postao direktor hotela "Andrija".

image
Nikša Stipaničev/Cropix

– Dakako, bio sam svjestan da vojno ustrojstvo ne trpi dvostruku liniju zapovijedanja, a to mi nije ni bio cilj. Zanimljivo je i indikativno da mene i momke nitko prije ulaska u Kistanje nije pokušao spriječiti u toj samoinicijativnoj akciji. Tako smo završili, s "Olujom", i za mene do zadnjeg trenutka ratovanja časno – veli Mazalin, s napomenom da mu je to bilo ravno pothvatima na Miljevcima, Kaliku i Južnom bojištu.

– Znalo se tko sam i što sam i, vjerujte, meni nije trebala nikakva slava za "Oluju", nego sam jednostavno osjećao da tako trebam postupiti. I nakon toga bio sam miran, jer me je ipak, u ljudskom i vojničkom smislu, kopkalo to što sam se godinu dana prije trebao skinuti – kaže Mazalin. "Oluju" ne želi posebno komentirati, osim da je bila opravdana i legitimna oslobodilačka akcija.

I napominje da nije sve bilo baš tako crno-bijelo i "nedvojbeno" u pogledu civilnih žrtava na srpskoj strani: jednog od njegovih momaka, bojovnika iz Drniša, ubila je starica iz puške, i to u trenutku kad je spustio oružje i pružio joj ruku. Zato Mazalin svakome preporučuje neka dobro razmisli prije nego što se kamenom nabaci na etičnost u ratovanju hrvatskih vojnika.

Ta samoinicijativnost u "Oluji" bila je, možemo reći, zadnji "nestašluk" u vojnoj odori ratnog zapovjednika koji je oduvijek bio "živahan dečko", sklon sa svojim momcima izvesti kakvu diverzantsku akciju na neprijateljskom teritoriju u vremenima varljivog primirja. I prije se šuškalo da je u pozadini njegova skidanja časničke odore 1994. godine nikad izglađeni sukob s generalom Jankom Bobetkom, načelnikom Glavnog stožera, no Mazalin kaže da nije, premda mu je Bobetko stalno zamjerao spomenute samoinicijativne akcije.

– Meni je Ante Gotovina, kada sam postao načelnikom KOV-a, povjerio da vodim i nadzirem povlačenje teškog topništva na 20 kilometara od linije razgraničenja s okupiranim dijelovima zemlje. To se meni nije radilo, otišao sam na bolovanje i nakon toga sam se demobilizirao svojom voljom. Okidač da se vratim u civilni život bilo je zapravo to što su me povukli iz vojnog, operativnog djelovanja, a to sam smatrao jedinom svojom misijom dok sam u odori.

Uredski posao

S tim "uredskim poslom", koji mi je Gotovina na kraju ponudio, mogao sam graditi daljnju vojnu karijeru, no to me nikad nije zanimalo, a i već sam imao dobro mjesto u svojem ugostiteljsko-hotelijerskom zvanju – rekao je Mazalin

Doduše, Bobetko je prije toga u nekoliko navrata zapitkivao Gotovinu, nastavlja, zašto ga još nije smijenio, naročito kada je Mazalin krajem '92. preuzeo 15. domobransku pukovniju, stalno na svoju ruku izvodeći neke manje akcije u neprijateljskim redovima.

– Tužili su me Bobetku i uoči akcije "Maslenica", zato što smo izveli diverziju između Čiste Velike i Morpolače, te je Gotovina dobio zapovijed da me demobilizira. No, čovjek koji je došao to izvršiti vratio se iz Šibenika sa spoznajom da to nije baš tako lako izvedivo – nasmijao se Mazalin.

I tako je potrajalo sve dok na svoje uši nije čuo Bobetka kako se obraća Gotovini sa zamjerkom da ga još nije smijenio, a on mu je odgovorio: "Smijenite ga vi, gospodine generale!"

– Ja sam otišao iz vojske godinu dana prije "Oluje", tako da nikome nisam ostavio prostora da me zaustavi. Gotovina me je pitao što želim i jako se iznenadio kada sam mu odgovorio da ništa ne tražim. Mislio je dotad da sam bivši oficir i jako se iznenadio kada sam mu kazao da sam bio pričuvni časnik, po čijim su bilješkama 14 godina aktivni oficiri u Kninu, isti oni koji su poslije krenuli na Hrvatsku, izvodili vježbe – veli Mazalin, dodajući da je taj pričuvni kadar vojske koja je Hrvatskoj ostala u teškoj, krvavoj uspomeni, bio dragocjen kada je trebalo organizirati obranu.

image
Nikša Stipaničev/Cropix

Od 'Marende' do maslina

Krunoslav Mazalin je unatoč tome na početku rata mobiliziran kao vojnik u intendantskom, pozadinskom vodu, a na pravo mjesto došao je tek nešto poslije, kada je zapovjednikom 113. brigade postao Ivan Bačić i nakon što je toliko zakuhalo da je, osim srca, trebalo i znanja za obranu zemlje.

– Meni je u ratu i Hrvatskoj vojsci bilo kao i u civilnom životu – nasmijao se Mazalin. – Od manjerke do brigadira – to je moj vojni put, a u radnoj karijeri počeo sam kao konobar u "Solarisu", poslije sam se dodatno školovao i naposljetku sam postao direktor hotela.

Sada je, u 66. godini života, okrenuo novi list i zajedno sa suprugom Veselkom je, kaže, u divnom, dobrovoljnom izgnanstvu u rodnim Piramatovcima, gdje je na svojim njivama zasadio 800 maslina, razdijelio ih djeci – kćeri Nikolini Mazalin, inače opernoj pjevačici, i sinu Milanu, koji su im podarili troje unučadi. Donedavno su obiteljski vodili poznati šibenski lokal "Marenda", koji je sada preuzela njihova rođakinja, a "Oluju" će obilježiti obiteljskim, prazničkim ručkom, kako i dolikuje.

– Ionako nisam ni u kakvoj "šemi" na svečanoj bini u Kninu! – nasmijao se Krunoslav Mazalin.

113. - uvijek najbolja, u svim uvjetima ratovanja

– General Bobetko me je uvažavao, naročito nakon Miljevaca i ratovanja kod Neuma, a naša svađa nastala je na Južnom bojištu, kada smo trpjeli jake udare četnika iz Hercegovine i BiH. U pozadini je bila ljubomora nekih visokih časnika profesionalnih, gardijskih brigada. Ja sam svoju 4. bojnu 113. brigade "predao" 142. drniškoj, a ja sam opet poslan u Dubrovnik, gdje sam zapovijedao operativnom grupom od 12 pričuvnih brigada iz svih krajeva zemlje – kaže Mazalin o odnosu s Bobetkom.

– Neke su brigade, naime, napustile položaje koje sam ja zatvorio s naše dvije grupe, ali nakon tri dana nije nam došla pomoć i ja sam na to reagirao. Tada je jedan visoki časnik podigao paniku, tražio da me se zatvori, a Bobetko se obrušio na mene, nastavljajući paljbu i drugi dan, na moje iznenađenje, jer sam mislio da će se smiriti kad prespava noć.

Nije mi bilo druge, veli Mazalin, nego lupiti šakom o stol i doslovno sve nazočne izazvati na dvoboj.

– "Usporedba s Tigrovima vrijeđa moju 113. brigadu", kazao sam i rekao im neka biraju: šumu, otvoreni prostor, naselje... Svugdje smo nemjerljivo bolji i nitko ne može dokazati da je jači od nas, sada i onda – prisjetio se Mazalin, dodajući da nikad nije dopuštao da se podcjenjuje vojnike pod njegovim zapovjedništvom i njega.

– I uvijek sam bio osjetljiviji kada se diralo u moje momke nego u mene. Takav sam, oduvijek fajter, ali jedino kada treba i u onome što sam siguran da znam. I nikad nisam čovjeku dao zadatak za koji nije bio sposoban – to bi bio moj poraz! – veli Krunoslav Mazalin.

image
Privatni arhiv

Loš odnos prema braniteljima

– "Oluja" se, naravno, trebala dogoditi i o tome nema zbora. Također je normalno da u mirovinu odu borci koji se zbog niza razloga nisu mogli aktivirati u mirnodopskoj vojnoj službi jer to nije jednako ratovanju.

Međutim, nikako nije normalno da većinu branitelja, više od 80 posto njih, nakon demobilizacije dočekaju uništena radna mjesta i tvrtke. Za mene je to udar jači i od vojnog! – kaže Mazalin, koji je godinu dana, kao aktivni HSS-ovac, 2004. bio pomoćnik za ljudske resurse Željke Antunović, tadašnje ministrice obrane.

– Danas 400 tisuća ljudi koji su bili na ratištima, dakle velika većina, od toga nema ništa, a onaj tko to ne vidi, pa o tim ljudima piše kao o problemu države, ili se pozdravio s realnim životom, ili je plaćen za to. Svojedobno sam predlagao da svaki branitelj dobije barem jednu kunu za svaki dan proveden na ratištu, a logističari pola kune, međutim, netko je izračunao da bi to bilo preskupo, premda se novac troši na sve strane – govori Mazalin.

– Da nemam status ratnog vojnog invalida, jer sam bio ranjen kad je kamion naletio na minu u jednoj našoj akciji, bez obzira na visok čin, po mirovini bih gotovo kruha bio gladan – zaključuje Mazalin.

item - id = 1117963
related id = 0 -> 1146516
related id = 1 -> 1146448
27. studeni 2021 14:34