StoryEditor
ŠibenikNavršilo se 29 godina

Kronologija događaja u Rujanskom podvigu junačke obrane Šibenika od agresije bivše JNA upregnute u srbočetnički projekt Velike Srbije

Piše Ante Talijaš/Foto: M. Jurković
16. rujna 2020. - 08:17

Šibenska rujanska bitka ili bitka za Šibenik, bila je po svojim značajkama ključna za opstojnost Hrvatske i velika prekretnica u Domovinskom ratu. U predvečerje 16. rujna 1991. godine jugosrpski agresor Krešimirov grad napao je s kopna, zraka, i mora. Nakon sedam dana teških borbi, 23. rujna oko podneva hrvatski branitelji – pripadnici ZNG-a 113. brigade, policije i 4. bojne 4.gardijske brigade potjerale su tenkove i pješaštvo agresorske JNA i srpskih paravojnih snaga sa Šibenskog mosta.
Ovaj šibenski rujanski ratni podvig, bila je prva veća dobivena bitka u Domovinskom ratu. Spriječen je neprijateljski plan da zauzimanjem Šibenika, Hrvatsku presječe na dva dijela, na Šibenskom mostu propao je san agresora o Velikoj Srbiji. U rujanskoj bitci neprijatelj je 'polomio zube', a obrambeni Domovinski rat u cjelini dobio je vojni i moralni uzlet.

Nekoliko je ključnih argumenta zašto je bitka za Šibenika postala prekretnica u Domovinskom ratu. Budući da je neprijatelj uspio izbiti na Šibenik most, četiri kilometra pred gradom, te da je svojim obalnim topništvom i ratnim brodovima kontrolirao cjelokupni akvatorij Hrvatske, bile su presječene sve kopnene i pomorske veze između sjeverne i južne Dalmacija. Dolaskom agresora na Šibenski most, Hrvatska je bila teritorijalno razbijena, a njena južna područja uključujući uključujući i dijelove BIH-a našla su se u taktički teškoj i vojno gledajući bezizlaznoj situaciji. Pobjeda branitelja Šibenika, stoga je, imala presudnu stratešku važnost za obranu Hrvatske i daljnji tijek Domovinskog rata sve do pobjedonosne oslobodilačke vojno-redarstvene akcije 'Oluja'.
Odbacivanjem neprijatelja sa Šibenskom mosta očuvana je teritorijalna cjelovitost Hrvatske. Zarobljavanjem teškog oružja i ratnih brodova u Šibeniku, Hrvatska je dobila vojna sredstva da se uspješno brani i pobijedi neprijatelja.
Tijekom sedam dana rujanskog rata, u tadašnjem šibenskom remotnom brodogradilištu JRM-a 'Velimir Škorpik' i u vojarni Kuline, zarobljeno je i preuzeto 34 vojnih brodova, koji su činili četvrtinu cjelokupne flote tedašnje JRM-a. Ova zarobljena šibenska flota postala je okosnica mlade Hrvatske ratne mornarice koja je osnovana u Splitu 12. rujna 1991. godine, četiri dana prije neprijateljskog napada na Šibenik. Među ta 34 vojna broda, koji su činili 90 postov svih plovila HRM-a u Domovinskom ratu, bila je raketna topovnjača koja je dobila ime Šibenik, dva raketna čamca, raketni čamac TČ-310 koji je nosio ime Dubrovnik, torpedni čamac TČ-222 nazvan Vukovar, minolovac ML-151, dva patrolna čamca, patrolni čamac PČ-181 Hrvatska Kostajnica, osam desantno-.jurišnih čamaca, pet desantno-transportnih minopolagača, spasilački brod koji je dobio ime Fausta Vrančiće, tri lučka remorkera, tri barkase, tri transportna broda i tri plovila nosača nafete te hidrografski brod koji je dobio ime Andrija Mohorovčić.

U ovom tekstu, koji je posvećen svim braniteljima koji su položili svoje živote na oltar Domovine, namjera nam je ispričati bar dio događanja iz tih teških, ali opet, rekli bismo 'Dana ponosa i slave, kada je srce hrvatskih branitelja na kraju pobijedilo čelik agresorske JNA. A to smo napravili kroz arhivsku građu iz tih vremena, kroz nekoliko priča branitelja, sudionika i svjedoka tih vremena, te po sjećanjima potpisnika ovih redaka – pripadnika 3. bojne 113. brigade ZNG-a. Da se ne zaboravi!
Bitka za Šibenik, zapravo počela je još u lipnju 1991.g. kada su prve postrojbe ZNG-a 113. brigada i Policije utvrdili položaje u skradinskom zaleđu, na području na kojemu su bile koncetrirane jake snage pobunjenih Srba i jugosrpske vojske. Zbog inferiornosti u naoružanju spram neprijatelja, hrvatski branitelji morali su se tijekom ljeta povući s položaja u Laškovici, a potom i iz Rupa. Utvrđena je linija obrane na području Velike Glave i Dubravica. Prvi veći neprijateljski napad dogodio se 11. rujna 1991. na Velikoj Glavi kada su položaji hrvatskih branitelja zasuti žestokom tenkovskom i topničkom paljbom.
Zauzimanjem Velike Glave neprijatelj bi zauzeo izvorišta vode, okupirao Skradin i nastavio napredovati prema Šibeniku. Pripadnici ZNG-a i Specijalne policije uspjeli su tog dana obraniti Veliku Glavu, ali uz teške gubitke. Poginuli su Drago Paić, Mladen Protega i Srećko Šokota. Teško su ranjeni Stipe Jukić i Ivan Rupić, a na desetak branitelja lakše je ranjeno. Dan kasnije, 12. rujna po naredbi zapovjednika 113. brigade Milivoja Petkovića i načelnika Policije Nikole Vukošića izveden je protuudar raketnim napadom na neprijateljsku komandu u Kistanjima. Akciju je isplanirao i predvodio Božo Marković, zamjenik zapovjednika 113. brigade s pripadnicima 4. bojne. U noći tog dana grupa Specijalne policije Šibenik 'Jastrebova' izvela je uspješnu diverzantsku akciju na području Bratiškovaca i Plastova, u kojoj su neprijatelju naneseni gubitci u ljudstvu, a zarobljen je kapetan prve klase JNA Đuro Traživuk.

U petak, 13. rujna, nešto prije sedam sati ujutro, neprijatelj s dva tenka i transporterom uz pješaštvo kreće u napad iz pravca Gardijana na položaje hrvatske vojske u zaseoku Rajčići u Dubravicama, koje su držali pripadnici trećeg voda 2. satnije 3. bojne ZNG-a 113. brigade, a koju su činili bojovnici iz gotovo svih mjesta šibenskog kraja. U žestokoj bitci, ovi položaji su obranjeni uz podršku dva minobacača ZNG-a koji su po neprijatelji djelovali iz područja Vukovića. Na žalost, u toj bitci život je izgubio 27-godišnji Šibenčanin Ante Goleš. Antu je s neprijateljskog transportera, na kojemu su se vijorile jugoslavenska i srpska zastava, pogodio mitraljeski metak kalibra 12,7 milimetara. Nakon tri dana zatišja, 16. rujna na večer na Šibenskom mostu pojavile su jake neprijateljske s 40 tenkova, transportera i drugih vojnih vozila uz brojnu pješadiju tadašnje JNA i srpskih pobunjenika.
Naime, dok su se vodile borbe u skradinskom zaleđu, lošom procjeno, zapovjedništva 113. brigade, neprijatelju je ostavljen slobodan i nebranjen koridor. Kolona 9. korpusa JNA stigla je iz Knina, preko Kistanja, Bribirskih Mostina, Čiste Male i Gaćeleza, te prošavši kroz nebranjeni Zaton, došla do Šibenskog mosta. Od tog trenutka nastao je pakao, tenkovske i topovske granate počele su padati po Šibeniku i Vodicama, neprijateljski avioni raketirali su ova dva grada, a po Šibeniku je djelovala i topovska paljba s brodova JNA. Prvu akciju protiv neprijateljskih tenkova na Šibenskom mostu izvela grupa od četiri branitelja iz Zatona. Vodio ih je poručnik Mile Martinović, a u grupi su bili Ante Mrša Okac, Ivica Živković i Ante Kulaš. S jedinom zoljom koju su imali, a koju je ispalio Ante Kulaš pogođene su gusjenice jugosrpskog tenka.
Dolaskom pred Šibenik, u svojoj nakani da presječe Hrvatsku na dva dijela, neprijatelj nije računao na jednu bitnu stvar u tom trenutku. A to je da je topovska bitnica na otoku Žirju bila u rukama hrvatskih branitelja. U tome je presudnu ulogu odigrao tadašnji oficir JNA, hrvatski Srbin Željko Baltić, koji je bio zapovjednik topničke bitnice na otoku Žirju. Naime, 14. rujna Baltić je prešao na stranu hrvatske vojske i predao ispravne topove s velikom količinom granata hrvatskoj Policiji. Međutim, Baltić nastavlja zavaravati komandu JNA šaljući i dalje lažne izvještaja sa Žirja sve do zadnjeg trenutka, kako ne bi posumnjali da je otok u hrvatskim rukama. Južna bitnica na Žirju popunila se policijskom postrojbom od 400 pripadnika i počinje djelovati pod zapovjedništvom Baltića i Mira Alića. Zapovjedništvo JNA shvatilo je da su Žirje u hrvatskim rukama, tek kad su žirjanski topovi počele gađati neprijateljske ratne brodove po šibenskom arhipelagu, Nakon što je već prvog dana jedan brod pogođen topničkom granatom, ostali su napustili područje, te je pomorska blokada Šibenika prekinuta.
Pored topničke bitnice na Žirju koje je djelovala po nmeprijateljskom snagama na Šibenskom mostu, ključnu ulogu u pobjednički ishod šibenskog rujanskog rata, odigrali su topovi sa Zečeva. Naime, akciju zauzimanja tadašnje vojarne JNA Zečevo sa skladištem Krušćica u Rogoznici izveli su 17. rujna pripadnici ZNG-a 113. brigade pod vodstvom časnika Rahima Ademija i Vlade Jarmona te Policije pod zapovjedništvom Jure Čobanova i Ivice Fakčevića. Uslijedila je idućih dana žestoka topnička paljba sa Zečeva, po neprijateljskoj vojnoj sili stacioniranoj na Šibenskom mostu.

Na žalost, u večernjim satima 17. rujna, tog drugog dana bitke, poginuo je pripadnik šibenske Specijalne policije Marinko Kardum, koji je postao sinonimom za hrabrost. Marinko je izgubio život u 24. godini, u akciji kada je zoljom sa zapadne strane Šibenskog mosta pokušao uništiti neprijateljsko oklopno vozilo.
Uz Šibenik, tih rujanskih dana na meti neprijateljskih vojne sile, podjednako su se našle i susjedne Vodice. Pješaštvo, minobacačke posade, tenkovi i druga oklopna vozila jugosrpske soldateske zauzeli su položaje po cijeloj dužini zaleđa nadomak Vodica. Vodice su se našle u poluokruženju, izložene neselektivnom granatiranju. Utihnuo je dječji, smijeh, zavladao je strah, počela je borba za goli život. U trenutku napada u mjestu se zatekli vodički branitelji iz Treće bojne ZNG-a 113. brigade koji su već imali ratnog iskustva u borbama iz skradinskog zaleđa.
Oni su se u Vodice vratili na odmor, dan prije, 15. rujna, a nakon žestokog okršaja s neprijateljem i uspješne obrane Velike Glave. Međutim, bili su bez oružja, jer su tada, zbog malobrojnog naoružanja, postrojbe ZNG prilikom smjena predavale puške jedna drugoj. Za zapovjednika obrane Vodica postavljen je satnik Ante Buha, inače, zapovjednik Vodičke satnije 3. bojne na Velikoj Glavi. Časnik Ante Buha prisjetio se tih teških i neizvjesnih dana.
- Najgori su bili prvi trenutci jer smo praktički svi bili goloruki. Nešto naoružanja ima su tek djelatnici Policije. U međuvremenu u pomoć nam je stigla manja naoružana postrojba iz Stankovaca. Uglavnom te prve noći imali smo tridesetak cijevi, uz nešto lovačkih pušaka, ali smo bili bez protuoklopnih sredstava. Linija obrane postavljena je od ceste prema Gaćelezima, preko područja Leća do položaja uz magistralu kojom je zapovijedao pokojni satnik Ante Juričev – Boban. Položaje u predjelu Bogdanović stanova držali su pripadnici Specijalne policije štiteći prostor Jadrije i Martinske – kaže Ante Buha.
Nismo imali ni protutenkovske mine, nastavio je Buha, već smo na prilazne puteve postavljali gomile kamenja i ježeve, zavaravajući tako neprijatelja, koji nije mogao znati je li su prepreke minirane ili ne. Naše dvije minobacačke posade stalno su djelujući po neprijatelju mijenjali položaje, stvarajući kod njih dojam da su suočeni s dobro naoružanim protivnikom. Lakše se počelo disati trećeg dana, rekao je Buha, kada je stigla pošiljka oružja iz Gospića u kojoj je bilo nekoliko puškomitraljeza, zolja i osa. Već u iduća dva dana, naši borci uspjeli su oštetiti tri tenka koje je potom neprijatelj izvlačio prema Čistoj Maloj. Na prostoru Leća pogođeno je i zarobljeno borbeno oklopno vozilo. Preko noći je taj oklopnjak osposobljen u pogonu Autoremonta i sutradan smo ga, radi podizanja morala mještanima, provozali kroz Vodice.
U nedjelju, 22.rujna, prisjeća se Ante Buha, stigla je naredba od načelnika Stožera 113. brigade, pokojnoga Bože Markovića, da se kreće u oslabađanje Šibenskog mosta. Sve naše postrojbe, uz žestoku topničku potporu sa Žirja i drugih baterija, krenule su istovremeno iz pravca Šibenika i iz pravca Vodica prema mostu. Neprijatelj se povukao i Šibenski most oslobođenje je u podne. Vodičke prostojbe krenule su potom za jugosrpskom vojskom i u idućih dvadesetak dana potisnuli ih do Dragišića, u dubinu od 15 kilometara u zaleđe Vodica.
Ante Buha prisjetio se još jednog detalja iz tog vremena.

- U subotu, 21. rujna, na ulazu u Vodice, kod današnje Haciende, došlo je do pregovora s jugoarmadom. Naime, dobili smo dojavu da oni s tenkovima žele predati.No, kada je satnik Boban stupio u pregovore, oni su tražili našu predaju. Ujedno, zatražili su i moje pojavljivanje na pregovorima kao zapovjednika. Nakon što sam došao, odmah sam prepoznao njihovog glavnog oficira. Bio je to pukovnik Jovo Grubić, moj profesor iz Škole rezervnih oficira u Bileći. Obratio sam mu se riječima – Jovo, je li moguće da ti mene dođeš tući u mojoj kući. Ostao je šutjeti, nije mi ništa odgovorio – ispričao je Ante Buha.
Iz usta ratnika Antonija Roce-Cipla, danas umirovljenog bojnika HV-a, a tada hrabrog 20-godišnjeg vodičkog mladića, donosimo detalje još jedne do sada malo eksponirane diverzantske akcije grupe branitelja iz pravca Vodica na tenkove ispred Šibenskog mosta koja se dogodila 21. rujna 1991. godine.
-Te subote zapovjednik obrane Vodica Ante Buha obratio se prekaljenom legionaru Miljenku Šimičeviću-Slavi koji se zatekao u Vodicama na proputovanju za dubrovačko ratište, da nam pomogne oko uništenja tenkova koji su sa Šibenskog mosta kontinuirano granatirali Vodice i Srimu. Nakon što je Slave prihvatio zadaću, određena je grupa branitelja za njezino izvršenje. Uz mene u njoj su bili danas pokojni Arnald Nožić, Ive Plenča i Bore Matić – pripadnici A satnije 113. Brigade i vodički branitelji Danijel Juričev-Bukara, Neno Ivas-Kojot i Stipe Gojević. – prisjeća se Antonio Roca.
Grupa je iz Srime uspjela doći do asfaltnog puta koji vodi za Jadriju te potom doći do predjela ispred Bogdanovića stanova gdje su zauzeti borbeni položaji prema raskrižju Benkovačke ceste oko 13 sati.
-Nakon što je pukovnik Slave izvidio područje i raspored neprijateljskih formacija, obavljen je brzinski dogovor. Nacrtao nam je raspored tenkova i transportera i odredio tko će s koje pozicije djelovati po neprijatelju. Ja sam jedini imao zolju, ali sam Slavi sugerirao neka s njome na tenk puca specijalac Arni Nožić, jer sam zamislio da ja pucam tromblonskim minama po transporteru. Pukovnik je odbio moj prijedlog uz obrazloženje da sam već prije tri pogodio jedan tenk u predjelu Leć-a i da ću i ovaj put pucati, a da će Arni djelovati sa snajperom. Bili smo udaljeni oko 150 metara od neprijateljkih tenkova.
Dogovorili smo se da je znak početka akcije ispaljivanje moje zolje na tenk. Slave mi je kazao da obratim pozornost na neprijateljskog vojnika u crnoj beretki koji je s transportera 20-milimetarskim trocijevcem neprekidno pucao u pravcu Srimske lokve. Ispalio sam raketu koja je pogodila stražnji dio tenka na kojem su bile bačve za gorivo, i tada je tenk prekrio gusti oblak crnog dima. Pogledao sam i na vojnika s transportera koji se ubrzo srušio s njega. Pukovnik Slave pogodio ga je 7,9 milimetarskim poluautomatskim snajperom.

Ostali suborci, Nožić i Bukara, pucali su snajperima po neprijateljskoj vojsci, dok su Gojević, Matić, Kojot i Plenča djelovali komulativnim tromblonskim minama. – ispričao nam je Antonio Roca.
Još jedan detalj iz te akcije, dodat će Roca, ostao mi je urezan u sjećanje. - Prilikom povlačenja pukovniku Slavi ispao je remen, njemu draga uspomena. Zajedno smo se vratili na mjesto našeg borbenog djelovanja i tada sam vidio kako se tenkovi, transporteri, kampanjole i sanitetska kola povlače prema Gaćelezima benkovačkom cestom. Jedan tenk koji se nalazio stotinjak metara od raskrižja s magistralom ispalio je dvije granate i pogodio dvije kuće u Bogdanovićima. Po povratku u Vodice pukovnik Miljenko Šimičević izvijestio je zapovjednika Buhu o učinkovitosti diverzantske akcije i povlačenju dijela neprijateljskih snaga prema Gaćelezima. – zaključio je ovu ratnu priču Antonio Roca.

U nedjelju, 23. rujna točno podne na Šibenskom mostu spajaju se braniteljske postrojbe iz Vodica i Šibenik. Most je oslobođen, a neprijateljske snage potisnute u zaleđe.
Naravno, protjerivanje neprijatelja sa Šibenskog mosta nije značio i kraj rata za šibenski kraj i njegove bojovnike. Uslijedile su još brojne bitke i pobjede branitelja. Spomenimo oslobađanje Gorjaka, Oštrika, Gaćeleza, Gradine i Dragišića, akcije oslobađanja Nos Kalika i Miljevaca. Sudjelovanje brojnih branitelja sa šibenskog područja u akciji Maslenica, potom ratovanju na Južnom bojištu, u Medačkom džepu, sve do pobjedonosne akcije Oluja i oslobađanja svih okupiranih područja.

Izdvojeno

23. listopad 2020 13:47