Zelena pijaca na Maloj loži u središtu grada već drugu godinu postoji samo zahvaljujući Kristiani Palinić. Svako jutro u Šibenik stiže iz Sonkovića s povrćem uzgojenim na OPG-u Palinić koji vodi sa suprugom, a pomažu im i djeca: dvije kćeri od kojih jedna, očito zaražena roditeljskom ljubavi prema zemlji, studira poljoprivredu.
Na Malu ložu Kristiana dolazi već četiri godine. Zapravo, od kada je pokrenut europski projekt RECOLOR, koji je osmislilo šibensko Veleučilište u suradnji s talijanskim parterima. Cilj je bio ponovo oživjeti nekada vrlo vitalnu Malu ložu na kojoj je svojedobno postojala tržnica, a posljednja kupravenda s tog je trga kod crkve sv. Ivana, otišla prije 30-ak godina. Projekt je osim zelene tržnice, na kojoj bi u jutarnjim satima lokalni OPG-ovi prodavali svoje proizvode, predviđao i druge sadržaje, kulturne i zabavne, u popodnevnim i večernjim. I dok su potonji zaživjeli i održavaju se redovito tijekom ljeta, štandovi zelene tržnice, nakon dobre popunjenosti prve godine, sada zjape prazni. Svi su poljoprivrednici u međuvremenu odustali, ali ne i OPG Palinić. Krumpiri, tikvice, balancane, rajčice, luk, češnjak, lubenice, dinje, mahune, blitva – sve se to nađe na Kristianinu štandu, ali ne svakog dana i u istim količinama. Ovisi što su pobrali i što je novo došlo na berbu, objašnjava Kristiana.
-Na štandu budemo od 7. 30 do 11 sati. Nikada ne ostajemo bez krumpira, kapule, rajčica, kukumara i tikvica. Zelenu salatu, blitvu i mahune beremo svaki treći dan, jer nemamo toliku količinu. To mogu kupiti samo oni koji ranije dođu, kasnije više nema – govori Kristiana i dodaje kako je svoju robu najprije prodavala u Skradinu, ali su joj najam štanda i druga davanja bili previsoki, a na Maloj loži štand je besplatan, čak Grad Šibenik pokriva troškove prijevoza robe.
-Ovdje imamo svoje stalne mušterije. Pretežno su to penzioneri, pa smo zato odlučili da nećemo pretjerivati sa cijenama, nego ćemo držati pomodire 2, krumpir 1 euro i ne idemo iznad toga. Lubenice su 70 centi. Ljudi me pitaju kako to da je kod nas jeftinije. Ali, to je moja roba i mogu tako. A i kako ćete nabiti cijene kada vidite da je ljudima teško. Dođu i pitaju mogu li kupiti jednu fetu cate! Ne lubenice, nego cate! Ne pitaju to turisti, nego naši penzioneri. Oni doslovno nemaju novaca. Baš nemaju - govori Kristiana.
Mušterije su se, objašnjava dalje, brzo navikle da na njezinom štandu kupuju povrće s rupicama, mrljama... Dok to govori pokazuje mi žute mrlje na jednoj ščjivarici. To je, kaže, od smrdljivog martina. Od tih i drugih buba te puževa koji su u poljoprivredi okvalificirani kao nametnici i štetnici, te od raznih bolesti na OPG-u Palinić bore se isključivo sredstvima na ekološkoj bazi. Nikakvu kemiju, kaže Kristiana, ne upotrebljavaju i trude se uzgojiti koliko god je moguće zdravo i kvalitetno povrće.
-Nemamo certifikat ekološke poizvodnje, ali se trudimo da budemo što bliže tome. Kod nas je teško baviti se ekološkim uzgojem. Mi za primjer, nemamo toliko zemlje da možemo plodored sto posto poštivati, kako to traži ekološka proizvodnja. A i sve nadzore u toj poljoprivredi sami plaćate, a to je financijski zahtjevno. Mislim da je na ovome svitu najteže baviti se poljoprivredom. Eto, ovih dana stalno gledan u nebo i mislim "Bože, ako sada ode dođe ka u Slavoniji, mi ostajemo bez uroda za cilu godinu. Moramo tražiti novi posao. Gledali smo, recimo, te protugradne mreže, ali konstrukcija samo za jednu parcelu, bez mriže, košta 3000 eura, a imamo četiri parcele. Neizvedivo! Nikada nismo, barem mi, mogli uhvatiti natječaje di se to subvencionira. Tako da je poljoprivreda stvarno teška. U petom misecu u skradinskom zaleđu je u jednom danu palo 150 litara kiše. Nama je cili jedan dio njive, skupa s kapulon, odnilo. U Prukljan je otišla i zemlja i sime. Kupci traže mahune. Zašto neman dovoljno mahuna? Cili jedan red posijan mahunama voda je odnila. Od vode na njivu nismo mogli ući misec dana. Krumpir smo tek 1. svibnja posadili. Inače ga vadimo 1.lipnja. Jednostavno, prečudna je godina i svaka nova je sve čudnija – zabrinuto će Kristiana, ali unatoč tomu ne bi mogla, kaže s osmijehom koji joj ozari cijelo lice i na samu pomisao, baviti se ničim drugim u životu.
Ništa, veli, ne može zamijeniti onu radost koju čovjek osjeti kada posijeno ili posađeno počne rasti i kada dozru plodovi u kojima će, nada se Kristiana, još dugo uživati i njezini šibenski kupci.