Ivica Poljičak na svojoj popularnoj Facebook stranici "Šibenik na kadrat" ovoga puta počastio nas je pričom o Krešimirovom gradu i vlakovima. Naime, željeznica je mijenjala i formirala život Šibenika i njegovih građana više od stotinu godinu, a danas je gotovo u potpunosti zamrla...
Sjajan tekst prenosimo u cijelosti:
"Šibeniku su nekada vlak i željeznička pruga značile daleko više negoli danas. Na željezničkom kolodvoru, izgrađenom na tadašnjoj gradskoj periferiji, s prepoznatljivom tipiziranom gradnjom željezničkih postaja kako se to gradilo u austro-ugarsko vrijeme druge polovine 19. stoljeća, već dugo vremena prevladavaju zvuci tišine. Nema ljudske vreve kao nekada, seljaka iz okolice kojima je vlak bio više od života, niti putnika koji su u Šibenik stizali iz drugih gradova.
U mirovini su već dugo radnici nekadašnjeg TLM-a koji su na posao u Ražine putovali ranim jutarnjim vlakom. Današnji studenti o vlakovima i krcatim vagonima zagrebačkih studenata na povratku nakon praznika znaju samo po pričama roditelja kojima je u to vrijeme vlak bio gotovo prirodna pojava na putu u Zagreb. Baš oni jako dobro pamte presjedanje u Perkoviću i još puno toga što je obilježilo putovanja na tračnicama prema boljem životu kojem su svi nadali. Opjevao je taj put i sam Arsen: Provela je noć na putu, kojim kreću od davnina, naši snovi prema svijetu, s Perkovića preko Knina...
DJEVOJKA IZ MOGA KRAJA
“U Djevojci iz moga kraja“ sažele su se emocije brojnih putnika kojima je vlak značio prvi korak puta u jedan drugi život, koji su putujući vlakom, preko Perkovića bili sve dalje od Šibenika, tražeći novi život u drugim gradovima.
Sa željezničkog kolodvora nestali i ostarjeli šibenski težaci koji su feraton i s motikom u ruci išli do Donjeg polja. Nisu bili od velikih riječi, ali bi ih po motici odmah mogli prepoznati. Ujutro rano bi se ukrcali na lokalni vlak, izlazili bi na prvoj usputnoj postaji nakon Ražina kod crkvice svetog Jurja u Donjem polju, a vraćali su se sa sumrakom. Vagoni su bili bez kupea, obične drvenjače, puni ljudi, duhanskog dima i žamora koji bi znao nadjačati klopotanje teških željezničkih kotača.
S vremenom se izgubila oštrina slike brojnih željezničara, skretničara i onih što bi s čekićem na dugoj drvenoj dršci išli od kotača do kotača pa bi ga kucnuli da bi po zvuku mogli zaključiti da je sve u redu i da je sve spremno za još jednu vožnju. Iz dječačke perspektive, čim bi dva puta vidio nekog od željezničara, svaki sljedeći put imamo bih dojam da ih dobro poznajem. Strojovođe, kondukteri, prometnici i glas nevidljive osobe koja bi najavljivala s kojeg kolosijeka polaze vlakovi na svakodnevna odredišta, sve je to činilo jedan svijet za sebe. Naravno, tu su i zvukovi lokomotiva, škripa kočnica, teški metalni zvuk koji bi nastajao kada bi se spajali vagoni.
VLAK KAO OBRIS JEDNOG VREMENA
Jednom dječaku rođenom na gradskom predjelu Križ taj je kolodvor predstavljao sliku proširenog dvorišta. Gledajući s terase, dok mu je majka, tijekom ljetnih jutara, davala bijelu kavu s udrobljenim kruhom od jučer. Ta slika, s te udaljenosti izgledala je puno ljepšom negoli je doista bila. Teško je danas do kraja razumjeti taj osjećaj uzbuđenja kada bi me majka podigla na vanjske male stepenice vagona da bi uopće mogao ući u vlak i krenuti na kratko putovanje do Perkovića. Još uvijek mali da bi imao kartu, sjedeći na drvenjačama nogama bi jedva dohvatio pod, znatiželjno bi gledao konduktera kako kondukterskim kliještama buši malu, veličine domino kockice, svijetlosmeđu putnu kartu. Pamtim prvo iznenađenje koje sam doživio, dok je vlak stajao, a na susjednom kolosijeku prolazio drugi vlak, zbog čega sam mislio da se vlak pokrenuo, a onda bi završetkom prolaska drugog vlaka ustanovio da smo ostali na istom mjestu. Naravno, bilo je to samo prvi put.
Danas sve te priče žive samo kao obris jednog vremena i jednog dijela mozaika slike grada s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Šibenik je tada već imao željeznicu gotovo punih sto godina i izgledalo je da se svijet tračnica, lokomotiva i vagona još uvijek u usponu. Međutim, svi ti zvukovi i željezničko mapiranje Šibenika danas tek pripadaju kolektivnoj gradskoj memoriji i gradskim kroničarima.
ENGLESKI KRALJ EDWARD VIII. VLAKOM STIGAO U ŠIBENIK
Željeznicom su mnogi dolazili u Šibenik, a jedan od vrlo viđenih, čiji je putovanje dvorskim vlakom opširno praćeno bio je i engleski kralj Edward VIII. O tome su „Novo doba“ i „Jadranski dnevnik“, detaljno pisali doslovno donoseći iz sata u sat kretanje dvorskog vlaka, a dolazak engleskog kralja u Krešimirov grad zabilježio je kratkom crticom i šibenski „Katolik“. Edward VIII. stigao je gotovo iznenada, ali su ipak svi doznali na vrijeme, premda u posljednji trenutak, da će vlakom kralj s pratnjom stići u ponedjeljak 10. kolovoza 1936. godine. Vlak je, nakon noćne vožnje stigao na šibensku obalu, uz novoizgrađeni Gat Vrulje, ujutro u 8.45 sati, a kralja su dočekali vojne i civilne vlasti. Na gatu ga je čekala kraljevska jahta Nahlin, a prije toga, kada se je izišao iz vlaka i mnoštvo novinara i fotoreportera. Međutim, iza prozorskih zavjesa u jednom od vagona njegova Wallis Simpson skriveno je čekala da se raziđu novinari, da bi se daleko od očiju javnosti nevidljivo ukrcala na brod i s engleskim kraljem nastavila krstarenje Dalmacijom. Razumljivo, taj je događaj izazvao veliko zanimanje Šibenčana, međutim s druge strane isto se ne bi moglo reći za engleskog kralja i njegovu buduću suprugu. Prije bi se moglo reći da im je Šibenik bio tek usputna postaja na njihovom krstarenju.
U to vrijeme, uz prvobitnu prugu kojom su vlakovi dolazili na željeznički kolodvor već su bile izgrađene tračnice kojima su teretni vlakovi prevozili drvnu građu i rasute terete. Zbog toga na starim fotografijama Šibenika možemo vidjeti da se vlakom moglo dolaziti sve do Mula Krka.
O važnosti željeznice za Šibenik i poglavito njegov industrijski razvoj, svjedoči i jedno futurističko urbanističko rješenje. Nakon Drugog svjetskog rata ostalo je zapisano da se u jednom trenutku razmišljalo kako bi trebalo ispod obale probiti tunel i povezati željeznicu s područjem tadašnje tvornice u Crnici, koja je godinama poslije od svih Šibenčana znana kao TEF.
PRVA PARNA LOKOMOTIVA U GRADU 1877. GODINE
Trasa željezničke pruge u velikoj je mjeri utjecala na urbanistički razvoj Šibenika, a kada je prva parna lokomotiva ušla u Šibenik u svibnju 1877. sve je izgledalo drukčije. Dolazak željeznice u Šibenik predstavljao je prvi veliki komunalni podhvat Ante Šupuka, glasovitog šibenskog gradonačelnika. Samo dva tjedna nakon što je prvi put 15. siječnja 1873. godine izabran za općinskog načelnika, Šupuk piše molbu državnim vlastima kojom zahtjeva izgradnju željezničke pruge Šibenik – Perković. Četiri godine nakon, 15. svibnja probnom je vožnjom vlak iz Šibenika, preko Perkovića, stigao u Siverić, da bi pruga službeno stavljena u promet 4. listopada 1877. godine. Šupukova era je s tim činom definitivno krenula uzlaznim putem.
Međutim, na željezničko povezivanje s kontinentom i širom mrežom željeznica trebalo je čekati sve do ljeta 1925. godine, kada je na svetkovinu zaštitnika šibenske katedrale svetog Jakova velikom svečanošću otvorena trasa Ličke pruge. Tom prigodom cijeli je grad bio na nogama, veliko se mnoštvo okupilo na željezničkom kolodvoru dočekujući vlak koji je stigao iz Zagreba. O cijeloj svečanosti iscrpno je izvijestila šibenska „Narodna straža“. Na jednoj od fotografijama, kojima je ovjekovječen taj važni događaj, uz mnoštvo svijeta okupljenog uz pristigli vlak, u daljini se vide tek Šarina skladišta i kuća Grubišić. Sve ostalo su još uvijek prisojne strane neurbaniziranog dalmatinskog krša. Upravo na tom potezu iznikao je kasnije Baldekin.
VLAK JE MIJENJAO SLIKU GRADA
Još malo pa će punih sto godina od otvaranja Ličke pruge, a željeznica u životu Krešimirovog grada nikada nije imala manju važnost. Sadašnjoj tišini na željezničkom kolodvoru nije se mogao nadati nitko od sudionika slavlja iz 1925.godine, kao što je danas teško znati što će se događati na šibenskom željezničkom kolodvoru kada se 4. listopada 2077. godine bude obilježavati dvjesto godina od ulaska prvog vlaka u Šibenik.