Joško Vuković, direktor šibenskih "Čempresa", uputio je uime uprave groblja službeni zahtjev "Gradskom parkingu" da se jedna od novouspostavljenih gradskih linija novih gradskih autobusa – ona za Pode, Ražine ili neka treća – zaustavi četiri minute, ode na Kvanj i vrati natrag. Time bi se najveće – i glavno – šibensko gradsko groblje uključilo u doseg gradskog javnog prijevoza, u kojem dosad – jao nama – nije bilo.
– Mi imamo 15 radnika koji svaki dan dolaze na posao kako znaju i umiju – automobilima, taksijima, šlepaju se svakako. Da i ne spominjemo građane, starije ljude koji ne voze ili nemaju svoje automobile, oni moraju plaćati taksi-usluge da obiđu posljednja počivališta svojih najmilih. Da dođete samo pola sata gore, ispred upravne zgrade na Kvanju, vidjeli biste na desetke taksija. Mi smo jedino gradsko groblje koje nije povezano autobusnim prijevozom i sada je konačno došlo vrijeme da se to promijeni! To je doslovno četiri minute! Uostalom, na Kvanju ima oko četiri tisuće grobnica, koje Šibenčani dnevno posjećuju! – uvjerljiv je, kao i uvijek, Joško Vuković.
Začudio i Sanadera
A da je uporan, uvjerio se u to svojedobno i Ivo Sanader, kojeg je čekao cijeli dan, još dugo poslije kraja radnog vremena, ispred njegova premijerskog ureda. Sve dok ga "ćaća" nije primio. Nije imao kud, morao je izići vanka! I obećati mu da će se zauzeti za to da Brnjica konačno dobije vodu! Kada je u Šibenik, u gradsku upravu, stigao dopis od premijera, gradonačelnica Neda Klarić i direktor "Vodovoda" Miho Mioč samo što nisu pali u afan. – Pa jeste li mi vi rekli da mogu ići gdje hoću, ali da nema novaca za vodu? I kod premijera, jeste tako rekli!? Pa tko je očekivao da će Vuković biti dovoljno "lud" da se sam samcat zaputi iz Brnjice na Markov trg, a Sanader još "luđi" da ga primi? Doduše, nije imao izbora. Govorila je predstojnica ureda Bianca Matković Vukoviću da premijer nije tu, da nema smisla da čeka, ali joj je Joško smireno uzvraćao: – Nema veze. Dočekat ću ga onda ujutro. Bit ću prvi na redu kad dođe na posal! Što je značilo da je bio spreman ispred Sanaderova ureda i prespavati.
Kako je tada iznenadio sve, u gradskoj upravi, tako je za većinu bilo iznenađenje i kada je preko noći, nakon iznenadne smrti dugogodišnjeg direktora "Čempresa" i igračke legende "narančastih" sa Šubićevca Damira Čapina, zasjeo u njegovu katrigu, prvog čovjeka firme. I to vrlo pozitivno iznenađenje. Jer u posao se Vuković dao – sto posto.
– A čujte, nemojte da ja govorim o tome. Neka o tome govore Šibenčani, naši sugrađani. Meni je najbitnije da ovaj naš sustav funkcionira, i to što je moguće bolje. Eto, ja bih prvi išao gradskim prijevozom do grada, radije nego automobilom. Prije neki dan sam išao 45 minuta od Ražina do centra grada, vozio se u koloni – turistička gužva, u podzemnoj garaži nema mjesta, pa se vrtiš okolo, kasniš na sastanak. Ovako se lijepo, ko gospodin, ukrcaš u novi bus, iskrcaš u centru grada, obaviš što imaš i ideš natrag. Na displeju točno vidiš kad bus dolazi, nema više di je, šta je, kad je – i to je to – razgovarao s Vukovićem, nestrpljivi, kao i svi drugi u Šibeniku, vidjeti kako će taj novi gradski prijevoz izgledati u praksi.
A što će biti s "Čempresima", hoće li i oni u aktualnom krešimentu povećavati cijene svojih usluga? Recimo, one o održavanju groblja, naknadi ili taksi, kako je još zovu?
Vlasnici mramora i betona
– Nećemo sigurno do kraja godine, cijena grobne naknade ostat će ista, cjenik nećemo mijenjati. Tek u idućoj godini cijene će neznatno porasti, nekih desetak kuna po grobnom mjestu. Sve poskupljuje, repromaterijal, gorivo, moraš povećati plaće zaposlenim ljudima, i sve se to odražava na cijenu. Ona sada iznosi u prosjeku od 150 do 200 kuna po grobu godišnje, ovisno o veličini. Ima na našoj web-stranici cjenik, javan je, svi ga mogu vidjeti; on je 40 i nešto kuna po metru četvornom grobnice, pa je lako izračunati. Iz tog se iznosa financira kupljenje i odvoz smeća, održavanje čistoće groblja; sadiš, čistiš, asfaltiraš staze i puteve, plaćaš vodu da ljudi imaju za cvijeće kad donesu ili smočiti krpu za prebrisati grobnicu, da to sve izgleda primjereno, što je ljepše moguće.
U svakom slučaju, građani Šibenika plaćaju najmanju grobnu taksu godišnje zato što je grad Šibenik subvencionira. Primjerice, u Splitu je ona nekoliko puta skuplja. Grad kad uprihoduje od komunalne naknade određeni novac, onda se točno zna za što taj novac ide. Ima određena stavka koja ide i za groblja. Grad Šibenik tu stavku poštuje pa uplaćuje, no neki tu stavku zanemare pa sve pada na leđa građana. Mi tako svaki mjesec fakturiramo Gradu Šibeniku uplatnicu od 50 tisuća kuna za čišćenje i održavanje groblja. To je 600 tisuća kuna godišnje, što omogućuje da i građani tu uslugu plaćaju skoro simbolično, 200-tinjak kuna godišnje – objašnjava naš sugovornik, upozoravajući kako u taj novac ne spada održavanje same grobnice i grobnog mjesta, što ljudi često brkaju. Pa očekuju da bi "Čempresi" trebali promijeniti izlizan mramor, puknutu granitnu ploču. To je privatna stvar svakog vlasnika grobnog mjesta, iako je tu situacija malo složenija jer zakon na grobljima ne koristi pojam vlasništva.
– Oni koji imaju grobnicu na Kvanju samo su trajni korisnici, dok plaćaju grobnu naknadu. Praktički, vlasnik si onog dijela iznad zemlje, mramora i betona, ali ne možeš biti vlasnik zemljišta na groblju, niti se možeš upisati u zemljišne knjige. Vlasnik zemljišta, po zakonu, može biti samo Grad. To je tako uređeno da se izbjegne kaos, da ne bi svatko na groblju gradio što mu padne na pamet.
Gradnja krematorija
Šibenčani su jako revni i uredni platiše grobne takse, i jako malo je prijedloga za ovrhu, godišnje je to samo jedno ili dvije opomene. I na Svetoj Ani jedno 20 do 30 grobnica kojima nije plaćena naknada odavno jer se ne mogu ni utvrditi ni naći korisnici, odnosno rodbina onih koji su unutra sahranjeni. Tehnički, mi bismo mogli te posmrtne ostatke ekshumirati, grobnicu prodati, ali to ipak ne radimo. Nisu neki novci u pitanju, a i ne želimo doći u situaciju da se danas-sutra pojave neki njihovi potomci, iz dalekih zemalja i kontinenata, pitati gdje su kosti nekog od njihovih predaka. U većim gradovima nema oko toga puno milosti. Kosti se ekshumiraju, stave u zajedničku grobnicu, grobna mjesta daju na tržište, i sve po zakonu! – doznajemo od Joška Vukovića, koji nam potvrđuje kako sve pripreme za gradnju prvoga šibenskog krematorija za pokojnike idu po planu.
Prije sedam dana potpisao je ugovor s arhitektom za izradu idejnog rješenja. To je prvi i najozbiljniji korak, nakon raspisanog javnog natječaja na koji se javio samo jedan ponuđač. To i ne čudi jer je, objašnjava Vuković, u pitanju arhitekt Želimir Pavković iz Zagreba, trenutačno u nas jedini živući koji ima iskustva u projektiranju krematorija, onih u Zagrebu i Ljubljani. On u Žaboriću ima vikendicu, šibenski je zet jer mu je i supruga Šibenka, pa bi do Svih svetih trebalo biti gotovo idejno rješenje, kompletno razrađeno. Imamo i lokaciju, pa bi sukladno tome mogli doći i do konačne cijene koliko bi sve to moglo koštati. A koštat će dosta, sasvim sigurno, to je neizbježno. To će biti mali krematorij prvenstveno za naše, šibenske potrebe, a preostali kapacitet koji bude na raspolaganju ići će na tržište, koje će najzanimljivije biti našim susjedima, iz Zadra i Splita. Evo, baš prije neki dan imali smo jedan upit za kremiranje iz Kaštela, a upravo dovršavamo i jedan veliki zid za odlaganje urni s pepelom pokojnika, kapaciteta nekih 180 do 200 urni, što bi moglo biti dovoljno za sljedećih pet godina.
Potražnja za grobnim mjestima za odlaganje urni iz godine u godinu je sve veća, premda su brojni bili skeptični kada je Vuković prije pet godina uveo tu "modernu novotariju" na Kvanj. No pokazalo se da to nije nimalo pomodno za tradicionalni, težački Šibenik, nego su ljudi kremiranje i nakon toga pokapanje pepela u urnama prihvatili najnormalnije. Zadnju kazetu za urne, iz ove druge ture koju su izgradili prije tri godine, prodali su prije mjesec dana. Što i ne čudi. Jer jedno je grobno mjesto za urne dosad bilo pet tisuća kuna s PDV-om. A to je 50 centimetara visine, pedeset širine, metar dubine, u koje može stati osam do deset urni. A najjeftinija grobnica TIP 1 je 48 tisuća kuna, ona s tri mjesta je 68 tisuća kuna, i ova sa šest grobnih mjesta je 78 tisuća kuna, s mramorom i PDV-om. I sad vidiš kolika je to razlika?
Događaj bez reprize
Dakle, moglo bi se pokazati kako posljednja počivališta Šibenčana cijenom prati i njihova svakodnevna prebivališta. I da kvadrat na Kvanju nije ništa manje skup od kvadrata na Šubićevcu, Vidicima, Meterizama. Nije lako do krova nad glavom, ali bogme ni do mramorne ili granitne ploče iznad nje. I za nju se treba zadužiti, i dignit bokun kreditića!
– A čujte, skoro da je tako. Nama su cijene grobnica u odnosu na prošlu godinu porasle za deset tisuća kuna. I to je onaj minimum. Mi smo pratili samo povećanje cijena građevinskog materijala. Sreća je da su grobnice prilično jednostavne građevine, ne ide toliko sofisticiranog materijala, pa se još dade izdržati. U Splitu je lista čekanja duga pet godina, pa rade velike zidove s nišama, kao mi na Kvanju za urne, a u Dubrovniku nema šanse da kupite grobnicu, jednostavno se ne grade, nema ih na tržištu. U Šibeniku, na Kvanju, ima mjesta za nove grobnice, za sljedećih 15 do 20 godina. Srećom, barem tu nismo deficitarni, zaključujemo, svjesni da sve skupa pomalo zvuči kao crni humor. No smrt je sastavni dio života, a posljednji ispraćaj događaj za koji nema reprize, i do kojeg naša kultura, jednako kao i do posljednjeg počivališta, jako puno drži.
Pokazala je to i monografija tvrtke "Čempresi" koja se iz popratne, prigodne knjižice o 60 godina firme pretvorila u – bestseler. I to zahvaljujući ponajprije autoru Darku Gulinu, koji je suhu faktografsku građu filovao svojom bogatom (u)spomeničkom građom koju je stekao svirajući po sprovodima sa Šibenskom narodnom glazbom. Dodao je u to još i bogatu zbirku narodnih običaja vezanih uz smrt i sprovode, te rječnik starih šibenskih riječi i izraza vezanih uz pokojnike i sprovode, garniranu pjesmama narikača: "Nosite ga na visoko, skalajte ga na duboko." A di su još ćakule sa sprovoda i grobljanska filozofija. Rezultat je bio da je tiskana naklada planula ko suharak, iz Zagreba su Šibenčani naručivali i po 50 komada, pa je u planu i – dotiskivanje naklade.
Šibenik je to!