Kako "krstiti" dr. Josipa Belamarića, nadaleko poznatog povjesničara umjetnosti? Splitskim Šibenčaninom!? Belamarići su gotovo najtvrđe šibensko kolino, a Joško je, makar rođen u Šibeniku, od djetinjstva na splitskoj adresi. Rješavanje naznačene dvojbe ostavili smo za kraj teksta.
U početku razgovora golicao nas je podatak o Belamarićevu radu u Kaliforniji.
– Upravo sam se vratio sa šestomjesečnog rada u Los Angelesu, preciznije na Getty Research Instituteu (GRI). Riječ je o jednom od vodećih znanstvenih središta za proučavanje vizualnih umjetnosti, posebno poznatom po diseminaciji novih ideja. Institut je jedna od triju sastavnica golemog Gettyjeva centra koji više od dvadeset godina funkcionira kao Zaklada s temeljnim kapitalom od 6,5 milijardi dolara, s oko dvjesto stalno zaposlenih, kojima se na temelju godišnjeg natječaja pridružuju znanstvenici iz gotovo svih svjetskih zemalja. Ove godine je središnja tema bio ikonoklazam, a na natječaj, koji bira tridesetak stručnjaka, javilo se nekoliko stotina kolega. Ja sam doživio čast nekolicine znanstvenika koji su dobili izravan poziv. Vjerujem da je to plod tridesetogodišnje suradnje s brojnim uglednim povjesničarima umjetnosti i institucijama u Europi i Americi. U gotovo idealnom ambijentu našao sam vremena i za pisanje knjige o transformaciji Dioklecijanove palače u ranosrednjovjekovni grad – obasuo nas je dr. Belamarić "američkim" informacijama.
Nestvarna scena
Dioklecijan i Split su sjajna tema. Koliko su "preko bare" poznati gradovi poput Šibenika, koji ima dva UNESCO-va spomenika?
– Iznenadili biste se saznanjem koliko su važni povjesničari umjetnosti sigurni da je hrvatska spomenička baština istinski relevantna za svjetsku. Šibenik tu ima posebno mjesto. Meni je, međutim, mnogo važnije pitanje u kojoj mjeri to mi shvaćamo. Da se kulturni identitet očituje prije svega načinom kojim jedan narod koristi vlastitu baštinu. Da baština nije samo obveza koja steže, nego je resurs višeg reda.
O značenju Šibenika kao najstarijega hrvatskoga grada imali ste sjajnu, makar kratku priču u filmu o 950. šibenskoj obljetnici...
– Reći ću vam, ne samo zbog zavičajnog ponosa, da najveći broj mojih prijatelja iz svijeta, nakon što prođu niz naših gradova, gotovo u pravilu kažu da im je Šibenik najzanimljiviji, ako ne i najljepši. S kolegicom Ljerkom Dulibić upravo pišem o dnevniku koji je na svom putovanju 1936. godine vodio Bernard Berenson, zadnji zapadnoeuropski humanist na liniji Petrarkine tradicije, jedan od utemeljitelja suvremene povijesti umjetnosti. I on se popeo na šibensku Tvrđavu sv. Mihovila, zaustavio načas dah, i potom lapidarno opisao pogled na grad i arhipelag koji se pred njim raširio do ruba horizonta. Citirat ću vam original: "Nekolicina otoka različitih oblika, veličine i udaljenosti stvaraju, u estetskom smislu, gotovo nestvarnu scenu, neviđenu u prirodi ili umjetnosti."
Koliko nezaustavljiv turistički razvoj Šibenika, pa i neizbježna apartmanizacija, mogu biti opasni za silno vrijednu staru gradsku jezgru?
– Kulturni turizam je bez sumnje najbrže rastuće europsko tržište, važan čimbenik gospodarskog razvitka, opipljiv profit. Turizam, naravno, ima i tisuću mana. Proizvodi i raznovrsne vidove mentalnog zagađenja određene zajednice, poput naše šibenske. Sa svojim "džepnim formatom" šibenska jezgra ne može parirati snažnim zahtjevima turizma, da mu se u totalu i detaljima svog prostora i svakodnevnog života podredi i podčini. No, nije samo turizam kriv što nismo izoštrili konzervatorske vizije i standard, što većina naših profesionalaca još uvijek misli da je za obnovu neke kuće dostatno "po zanatu" obnoviti njezinu fasadu i njezine ukrase. Ignoriraju istinu da je restauracija, prije svega, održavanje finog prediva socijalnih relacija iz kojih je ta kuća izrasla.
Stara šibenska jezgra je, nažalost, sve praznija...
– Najvažnija je za budućnost šibenske povijesne jezgre rehabilitacija stanovanja, čuvanje svakodnevnih društvenih interakcija u njoj. O (starom) Šibeniku ne možemo misliti bez njegove arhitekture i prostora, ali jednako tako ga ne možemo zamisliti bez njegovih stanovnika. Za šibenski turizam i turiste bit će najbolje ono što u urbanističkom i društvenom planiranju može biti dobro za same građane Šibenika.
Otac Igor
Veliko zanimanje izazvala je svojedobno vaša izložba "Nepoznata Zagora", u kojoj ste predstavili kraj od Krke do Neretve. Koliki je bio utjecaj Zagore na Šibenik?
– Unutrašnjost Dalmacije stoljećima je bila njezin bio-rezervoar, iz kojega su se obnavljali gradovi na obali. Poput Šibenika, koji je decimiran kugom mijenjao sastav stanovništva, kao što se prevrću rukavice. Iz Zagore nam dolazi čitava galerija znamenitih ljudi izvanredne mozgovne mobilnosti, koji su formirali maticu hrvatske nacionalne kulture, filozofije, umjetnosti, znanosti, politike i gospodarstva. Drago mi je da se prisjećate te izložbe i monografije koja ju je pratila, te u međuvremenu postala, usudio bih se reći, trajni radni instrument. Ne samo onima koji se bave prostorom unutrašnjosti između Neretve i Krke, nego i svima koji će htjeti provjeriti klišeje stvorene optikom splitske Pjace ili šibenske Poljane. O Zagori kao posnoj zemlji, atavističkih mentaliteta.
Napisali ste niz knjiga i znanstvenih radova, ali u stopu vas, makar je prešao 90., prati otac Igor?
– Ušao je on u 92., pišući nesmanjenom energijom. I dok sam mislio da ozbiljno radim pod kalifornijskim suncem, otac je objavio još jednu knjigu. Za tisak je pripremio i drugu, gdje iscrpno opisuje vlastitu filozofiju projektiranja brodova koji su se gradili u splitskom škveru.
Za kraj, vaša supruga nam je otkrila da, makar ste gotovo cijeli život na splitskoj adresi, svima uporno tvrdite "kako ste Šibenčanin"!?
– A kako bih mogao drukčije kazati za sebe!? S ovim prezimenom, te s materinim i ćaćinim odgojem. I ako ikome zavidim, zavidim svima vama koji Šibenik poznajete ne samo kao skup spomenika, nego kao grad s dušom koju čini koloplet priča. Ispričanih onom neusporedivom bojom našeg lokalnog šibenskog govora koji ja, toliko godina udaljen od rodnoga grada, mogu samo oponašati – emotivno je završio dr. Josip Belamarić.