Još malo i bit ćemo veći od Šibenika: izgradit ćemo spomenik našim vridnim mlikaricama!

Naravno da su i u Dubravi poštovali upute nacionalnog Stožera, držali se svih mjera. Ali, nisu ni gubili vrijeme, održavajući pritom, dakako, socijalnu distancu. Jer, kad dođete ondje, imate što i vidjeti...
U to smo se uvjerili obišavši Dubravu u pratnji Srećka Relje, člana Mjesnog odbora Dubrave, ranije zaposlenika-vozača Slobodne Dalmacije i velikog ljubitelja prirode. A ona je barem u Dubravi još itekako darežljiva, uzduž i poprijeko.
Dakle, u Dubravi je niknulo cijelo novo naselje od dvadesetak novih kuća koje izrasta gradnjom došljaka iz Šibenika. Na prostoru plodne doline koje omeđuje brdo Trtar i šibenski Kamenar, većem od onoga što ga zaprema grad Šibenik, usprkos koroni, doslovno buja život. Osim što niču kuće kao gljive poslije kiše, mještani (a ima ih oko 1500) dotjeruju svoja imanja i OPG-ove za ruralni turizam. Pa neće ni ta korona vječno...
- Dubrava je zadnjih godina, uz intenzivnu poljoprivredu, krenula i u turizam. Nudimo mirni obiteljski odmor u čistoj prirodi. Za sve koji žele imati svoj mir, predahnuti malo. A opet, i more je blizu - kazuje nam Relja.
- Danas tim stopama idu i brojni Šibenčani i drugi koji grade komforne kuće s bazenima, što će Dubravu označiti kao prvo turističko odredište od mora prema unutrašnjosti šibenskoga kraja. Iz Dubrave ljudi više ne iseljavaju. Naprotiv, vraćaju se i dolaze novi. To budi dobre nade - optimističan je Relja. Čini se s pokrićem.
U lov, u lov!
Naišli smo i na lovce iz mjesnog lovačkog društva “Krtolin“, u planinarskoj kući Alat slušali smo o izazovima visova svijeta, špiljama i jamama podzemlja. I o dubravskoj Orlovači, dragulju prirode brda Trtar, na 462 metra nadmorske visine, gdje je bilo danas opustošeno planinarsko sklonište, nazvano po planinaru Zlatku Prginu, stradalome na Aconcagui u Andama između Čilea i Argentine.
Na prostranom travnjaku podno raskošnih hrastova, bezbrižno popodne provodili su lovci toga kraja, što ih je ugostio Radimir Šišak na svome imanju. U prijeteljskoj i neposrednoj atmosferi, a opet, uz primjenu spomenutih mjera socijalne distance, za stolovima su čekali “glavnu spizu“.
- Ovo druženje lovaca naša je stara tradicija - ponosno kaže Šišak.
- Toga se ne odričemo ni u doba epidemije, koja Bogu hvala, ipak pomalo jenjava. Oko Dubrave ima dosta divljači. Zečeva, divljih svinja, fazana. Uz domaće vino, nema ničeg boljeg i zdravijega na svitu! Barem ako nas pitate...
Dugogodišnji predsjednik Hrvatskog planinarskog kluba “Sv. Mihovil“, Mate Protega, osvajač Kilimandžara, Aconcague i drugih poznatih visova svijeta, na susret u planinarskoj kući doveo je svoje kolege, Krešimira Relju, Šimu Relju i Lovru Relju. Planinare novijeg naraštaja koji će ubuduće obučavati i one najmlađe.
Adaptacija svratišta
- Istražujemo - priča Mate - ne samo hrvatske, europske i svjetske visove, već i podzemlje. Špilje i jame šibenskoga kraja i drugdje, dosad nepoznate “golubinke“, kako se mnoge od njih zovu, i koje još kriju svoje brojne tajne...
U jednu od njih, takozvanu Martinu jamu (a ustvari špilju s vertikalnim ulazom!) nad Skradinom, punom predivnih stalagmita i stalaktita, svojevremeno su članovi “Mihovila”, koje je vodila speleologinja Marija Antolos iz Zablaća, vertikalom od 24 metra spustili i ovog reportera. Danas to smije raditi samo obučeno, stručno osoblje.
U jednoj od takvih jama, Matina ekipa pronašla je i velik broj prostrijeljenih lubanja, najvjerojatnije njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata… Mučna tema (po)ratnih likvidacija, eto, htjeli mi ili ne, svako toliko izroni i kad joj se najmanje nadamo.
Vedrija tema bila je ona o skoroj obnovi devastiranoga svratišta na Orlovači.
- Želimo da to svratište koje smo nazivali skloništem ubuduće postane ne samo sastajalištem planinara, već i atraktivni mjesto s prelijepim pogledom za posjete svih ljubitelja prirode - kazat će Protega.
- Trebat će tamo dopremiti obilje materijala i nove opreme, uposliti mnoge ruke - dopunit će ga Srećko Relja, dodajući da se svi nadaju da će im u tome pomoći i Grad Šibenik.
Na kraju, to ni najmlađi stanovnici ovog dijela županije možda ne znaju, šibenska Dubrava je poznata i po jednoj pomalo već i zaboravljenoj osobitosti. Po nezaboravnim dubravskim ženama, mljekaricama. Onima koje su desetljećima opskrbljivale Šibenik najboljim mlijekom. Prenoseći ga na magarcima u limenim posudama (buklijama) preko brda Pisak, desetak kilometara dugim putom, nazvanim Put dubravskih mlikarica.
Njima u sjećanje, Dubravljani na tom putu sada žele postaviti spomen obilježje. Ženu u naravnoj veličini, uz magarca, hodom s tovarom mlijeka niz brdo ka Šibeniku. Da se ne zaboravi. •