Došla sam toga ljeta sedamdeset i pete u Šibenik kod rodbine Paić, malo se kupati i malo landrati po šibenskim ljetnim noćima s kumovima Barbaćama i ostalima iz klape "Šibenik", rasterećena studentskih briga o jesenjem ispitnom roku, jer sam bila prisiljena diplomirati – ko je smio kući javiti da to nije obavljeno!?!
Pod konac godine zaposlila sam se u Radio Šibeniku, i eto ti za mnom, ovisno o godini rođenja, Živane Podrug, Davorke Blažević... A onda smo se, je li svi zajedno iz radija, ili naprosto jedan po jedan neupamćenim redoslijedom – obreli u Šibenskom listu: mi spomenute, pa Ratko Tedling, Josipa Petrina, Jagoda Erceg, Zoran Bujas, Mirko Sekulić.
Taj naš početnički Radio Šibenik postao je dio Informativnog centra u kojem je ponovno pokrenut i Šibenski list, a mi smo bili njihova mlada i odreda visokoobrazovana nova postava.
Uvjet zapošljavanja bio je završeni fakultet.
Nema više školice
Na Radiju nam je urednikovala Asja Marotti, a u listu Dragutin Grgurević Dande, mislim već tada umirovljeni novinar. Jedno vrijeme bio je Dande i direktor dok to nije postao dobri čovjek Mladen Radić.
S mogućim sitnim greškicama u redoslijedu ili nabrajanju (stara zamka!) to je bio kadrovski početak rada obnovljenog Šibenskog lista.
No ovih par redaka posvećujem čovjeku kojeg nisam nabrojila, ne zbog zaborava, nego suprotno, da bih istaknula njegovu ulogu u našem novinarskom odrastanju.
To je Josip Jakovljević, šjor Joso.
Šjor Joso nam je već tada svima mogao biti ćaća. On je već tada bio ono što smo mi koji smo ostali, u međuvremenu postali, a to je stari novinar.
Mi smo znali pisati, čak i lijepo jer smo uglavnom bili neki dobri i pismeni srednjoškolci čije su školske i domaće zadaće čitane pred cijelim razredom, pa smo potom izabirali i srodne fakultete, ali novinarskom pisanju učio nas je ponajviše – šjor Joso.
Ta škola novinarstva danas uglavnom više ne postoji, niti tu po redakcijama neki stari novinari uče mlade novinare, niti tko ikoga ičemu uči, pa ako ti je Bog dao da imaš u sebi dobro, a ako nemaš... isto možeš biti novinar. Ko brani!
Gledamo to i slušamo i čitamo svakog dana.
Toliko je postalo normalno da je čak više i neprimjetno.
Srećom da postoje oni vrhunski, no za njih i publika mora imati nešto u glavi.
A publiku, jelte, odgajaju i mediji, naravno, pa i ti osrednjaci, čak i više nego oni vrhunski. Krug se zatvara.
Takva su vremena.
Osnovno u glavu
Naš nas je šjor Joso učio da se za radio pišu kratke rečenice, a za novinu mogu biti malo duže, ali jasne, da se ono što je osnovna vijest kaže "u glavu", ali i ponovi koji put, pa i na kraju jer nije svatko počeo slušati od početka.
Sad dobijem slom živaca kad slušam do kraja vijest koju nisam slušala od početka, pa nikako da saznam što je tu subjekt i o čemu se tu radi.
Ili kad mi s televizije i radija, ili u novini, a to je, ljudi, svakodnevno u bezbroj navrata, čovjek novinar, kaže da je nešto saznao PUTEM TELEFONA, da je neku obavijest dobio PUTEM MAILA, da je informaciju tražio PUTEM...
– Putem se vozi, hoda, ide, trči, vozi bicikl, auto ili karijola.... a razgovara se telefonom, obavijest se dobije mailom (dobro, tada ga nije bilo, ali radi ilustracije). Može se i nešto saznati ili objaviti PREKO nečega ali PUTEM – nikako!
I da se žito VRŠI, a radnja OBAVLJA!... grmio je na nas šjor Joso.
Sve sitne tajne jezika uopće, a naročito primijenjenog u novinarstvu, naučili smo pišući za Šibenski list pod šjor Josinom paskom.
I to smo upamtili za sva vremena. Amen.
Bez korektiva
Šjor Joso je po obrazovanju, mislim, bio prosvjetni radnik tako da je bio iznimno pismen, a još je u praksi prošao ponajbolju školu novinarstva. Uostalom, u vlastitoj je obitelji odgojio jednog od ponajboljih hrvatskih novinara, sjajnog ekonomskog analitičara i sjajnog pisca ne samo novinskih tekstova nego i knjiga o Šibeniku, Ivu Jakovljevića.
Šjor Jose više nema, svi s onog popisa s početka, uključujući i kolegu i prijatelja Ivu Jakovljevića smo u mirovini ali, evo nas tri, Živana, Davorka i ja, mislim i Josipa Petrina još, neka manje neka više, kako koja može, radimo.
I dnevno s ekrana i na radiju slušamo, u novinama čitamo, kako je neki kolega PUTEM telefona saznao to i to...
Danas, jednostavno, u redakcijama ne postoje šjor Jose i svatko govori i piše bez korektiva.
A nas tri-četiri, i možda ponetko od mlađih tko je to želio upamtiti, nikad nećemo reći da je ova obljetnica dobrog lokalnog glasila Šibenskog lista, obilježena i PUTEM radija i PUTEM televizije i PUTEM tiska.
Što (objavu) ona, godišnjica, svakako zaslužuje.