Pipreme za državnu maturu, neovisno o tomu jesu li besplatno organizirane u školi kao dopunska nastava ili su plaćene na kakvom učilištu, prijeko su potrebne.
Tako bi, vjerojatno, odgovorila i većina šibenskih srednjoškolaca, sadašnjih maturanta, ali i onih bivših i budućih, baš kao što je pokazalo i nedavno istraživanje Instituta za društvena istraživanja u kojem je sudjelovalo više od 4500 maturanata iz 59 srednjih škola u Hrvatskoj prema kojem čak 68 posto učenika ide na pripreme za maturu. One im, kako se navodi, ublažavaju strah, tjeskobu i neizvjesnost oko toga hoće li položiti državnu maturu i upisati željeni fakultet.
Nadalje, isto istraživanje otkrilo je kako na pripreme najviše idu maturanti u Istri i Primorju, ali preferiraju one organizirane u školama, dok đaci u Dalmaciji više vole za ispite državne mature učiti kod privatnih tvrtki. Taj trend slijede i njihovi vršnjaci u Zagrebu i okolici, a jedino učenici u sjeverozapadnoj Hrvatskoj vjeruju u svoje vlastite sposobnosti pa će se za “ispit zrelosti” samostalno pripremati.
Jesu li pripreme za maturu neophodne ili su “pomodni” trend, koliko opterećuju obiteljske proračune i hoće li ih u budućnosti moći priskribiti samo djeca bogatijih roditelja, neka su od pitanja na koja smo pokušali doznati odgovore u razgovoru sa šibenskim učenicima, njihovim roditeljima, nastavnicima, ravnateljima i pedagozima.
Lektira na preskok
Blaž Boras maturant je šibenske Tehničke škole i jedan je od onih koji želi na državnoj maturi dobiti što više bodova. Blaž pohađa smjer za arhitektonskog tehničara i želi studirati arhitekturu.
- Smatram da su pripreme za državnu maturu potrebne. Idem na pripreme za hrvatski, matematiku i engleski jezik koje organizira naša škola. Počele su već u listopadu i traju do početka lipnja, a održavaju se tri puta tjedno i to kao 8. i 9. sati. Naporno je, ali ne baš toliko, jer imamo pauzu 6. i 7. sat, pa odemo nešto pojesti i onda se vraćamo na 8. i 9. sati. Nastava u našoj školi održava se samo u jutarnjoj smjeni, pa nam te pripreme traju od 14 do 15.30, po dva školska sata za svaki predmet – kazuje Blaž.
Kaže da većina njegovih kolega planira ići na fakultet, pa tako većina ide i na pripreme. Ne idu svi na sve predmete, dodaje, a ima i onih koji uzimaju privatne repeticije ili na pripreme idu izvan škole.
Iako ovogodišnja generacija maturanata ne mora strahovati kako će napisati esej, jer ako i ne dobiju pozitivnu ocjenu, neće pasti obvezni predmet, što je vrijedilo za prethodne generacije, Blaž kaže kako se svi ipak pribojavaju upravo eseja, prije svega onoga iz hrvatskog jezika.
- Možda nas malo plaši taj esej, tehnika pisanja i to. Jesmo mi u školi vježbali pisati esej, ali nikome se ne da čitati lektira. Recimo “Zločin i kazna”, to je dugo i zamorno. Ako je knjiga deblja i ima više od 200 stranica, pročitaju se prve i zadnje stranice, ostalo na preskok, neki sažetak ili kritika – otkriva Blaž navike svoje generacije.
Njegova majka Sofija Boras Itković, profesorica kemije i biologije, na cijelu problematiku gleda iz dvostruke uloge: kao roditelj i prosvjetna radnica. Iako predaje u osnovnoj školi, u kojoj još ne kruži “bauk” državne mature, susreće se, kaže, s navikama novih generacija učenika koji, na neki način, pokazuju sve manje samostalnosti i sve više komoditeta.
- S jedne strane, kao roditelj, htjela bih napraviti sve što je u mojoj moći i što mi je dostupno da svom djetetu omogućim da upiše fakultet koji želi. Iako je moj sin vrlo samostalan i dosta radi, u usporedbi s vremenom kada sam ja išla u srednju školu teško je shvatiti zašto oni sami ne uče i pripremaju se za maturu. Pogotovo što su im danas sve informacije dostupne na internetu. Mi smo puno čitali, a ovo je video generacija. Uče zbog ocjene, ne zbog znanja i nisu spremni istraživati, proučavati i promišljati. A opet, djeca se danas žale da im je teško, da su preopterećeni. S druge strane moglo bi se reći da im se puno toga servira. Nisu samostalni. Roditelji im nose u školu zaboravljene bilježnice, a primjećujemo i kako slabije uče, čim su im roditelji više zauzeti na poslu. Možda je teško uspoređivati ono prije i sada, jer i sustav vrijednosti je drugačiji. Djeca vide kako dobro žive oni koji kradu, a ne oni koje marljivo uče i pošteno rade. Ne znam, ali možda su neke stvari od početka krivo postavljene – zdvojna je Blažova mama.
Na iglama je i 45-godišnja majka budućeg maturanta, sadašnjeg trećaša šibenske Gimnazije Antuna Vrančića, ujedno i teta maturantice koja je lani pala maturu, pa ove godine mora ponovo testirati svoje znanje i “sretnu zvijezdu”. Njezina nećakinja, govori ova teta i mama koja je željela ostati anonimna, ali je njezin identitet poznat redakciji, željela je upisati jezike na zadarskom Filozofskom fakultetu, jer engleski i njemački “rastura”, ali nije uspjela jer je pala matematiku na državnoj maturi. Za koju je sama učila i nije, ističe, išla ni na kakve organizirane pripreme, jer ih u mjestu u kojem živi, a riječ je o Biogradu na Moru, nije ni bilo.
Trošak za obiteljski budžet
- Ne znam nikoga tko je išao na pripreme a da nije položio maturu i upisao željeni faks, ali znam dosta onih koji nisu išli i nisu prošli. Naravno da je to za roditelje veliki trošak, a istodobno je to i sumnja u srednjoškolsko obrazovanje, jer bi dijete ako završi četiri godine obrazovanja trebalo proći maturu. Istina je i da se među učenicima zbog ocjena stvara konkurencija, pa djeca sama sebi nameću pritisak. Žele imati što više bodova i upisati se na fakultet, a taj presing dijele i roditelji – ističe ova majka.
Roditeljske muke po maturi prošao je i Hrvoje Gunjača. Njegova kći sada je studentica, ali prije dvije pohađala je pripreme za maturu izvan škole što je roditelje koštalo oko 1500 kuna.
- Imali smo pozitivna iskustva s tim pripremama. Naša je kći bila kampanjac i procijenili smo da joj je to potrebno. I većina njenih kolega išla je na pripreme, dosta njih i u Zagreb. Čak i na dodatne repeticije. Bilo je poprilično stresno, ali jedno je sigurno: razvilo se novo tržište. Potrebne ili ne, pripreme za maturu sve su traženije – zaključuje otac bivše maturantice.
Višak ambicija, manjak rada
No, dobri i redoviti učenici, uz samostalni rad, lako će položiti državnu maturu tvrdi ravnatelj Gimnazije Antuna Vrančića Zoran Smolić. Problem je, kaže, što ambicije učenika ne prati i njihov ekvivalentan rad. Štoviše, reći će kako su pripreme za maturu i repeticije plaćanje nečiste savjesti roditelja i lijenosti ili, najblaže rečeno, nerada učenika.
- Onaj tko dobro uči i tko radi cijelu godinu ne treba dodatne pripreme za maturu. U redu je ako su one nadoknada propuštenog, ali kada bi učenici manje izostajali s nastave i više radili sve četiri godine, ne bi trebali ići na dodatne pripreme. Ako imate učenike koji imaju preko 200 sati izostanaka već u prvom polugodištu, nije ni čudo da moraju na pripreme i repeticije. Ako ne možeš sam hodati, lakše je uz štake. Tako i to. Učenicima je valjda lakše da im drugi pomažu, nego da sami rade – smatra Smolić.
To što govori ravnatelj šibenske Gimnazije, svojim je primjerom potvrdila i Tea Krolo. Bila je odlikašica i završila je Ekonomsku školu, a sada studira povijest i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za državnu maturu sama je učila iz udžbenika, skripta, bilježnica i svih ispita dostupnih na internetu.
- U početku je bilo teško, ali kako odmičeš u učenju sve je lakše, počinješ se prisjećati svega što si već prije učio – govori Tea, kojoj nije bilo teško ni pripremiti ispit iz povijesti iako je taj predmet u Ekonomskoj imala samo dvije godine.
No, to što se sama pripremala za maturu, priznat će, nije bila baš uobičajena praksa među njezinim vršnjacima koji su mahom išli na dodatne pripreme i repeticije. Ipak, kao opravdanje za sve koji su morali posegnuti za takvim pripremama, ističe kako je važno koju školu pohađaš, s obzirom da su ispiti na maturi kreirani prema gimnazijskom programu, a važno je i koju se razinu pojedinih predmeta, lakša ili teža, traži za upis na fakultet.