Jesu li Šibenčani mogli spasiti svoj aluminijski gigant (čitaj: obnoviti hale elektrolize), kojim su proizvodnjom i brojem radnika prednjačili u bivšoj državi? Kakva je bila uloga bivšeg TLM-a u Rujanskom ratu? Je li hrvatsko državno vodstvo na čelu s Tuđmanom pogriješilo što je, umjesto u Šibeniku, forsiralo obnovu proizvodnje aluminija u Mostaru?
Na ta tri pitanja trideset godina poslije Rujanskog tražili smo odgovore u društvu ing. Živka Mikulandre, koji je u trenutku napada na Šibenik bio zamjenik generalnog direktora tvrtke, koja je zapošljavala oko 5000 radnika. Raspoložene sugovornike imali smo i u dvojici iskusnih inženjera, Mihe Mioča, ondašnjega direktora presaonice, i Ive Koštana, bivšega direktora valjaonice, te ekonomu Mati Šišku.
– Sadašnji vlasnici, slovenska tvrtka "Impol", nisu imali ni blizu potencijal TLM-a, koji je kvalitetom i kvantitetom u proizvodnji prerade aluminija bio među poznatijim i u Europi. Osamdesetih godina minulog stoljeća impolovci nisu krili želju da uče od nas, a danas su, eto, vlasnici naše, šibenske tvrtke – počeo je razgovor unisonim žalom za dobrim, starim vremenima trojice inženjera Mikulandre, Mioča i Koštana.
Početak kraja
Sve je, dakako, krenulo naopako agresorskim napadom u Šibenskom rujanskom ratu, koji je toga ponedjeljka, 16. rujna, prikovao za tvorničke hale i sklonište radnike druge i treće smjene Tvornice lakih metala.
– Iako je zavladala mala panika, posebice nakon što su u tvorničko sklonište stigli i stanovnici naselja Ražine, mi smo nastavili raditi kao da tenkovi nisu na Šibenskom mostu, kao da nema male kiše granata. Izdali smo odmah naredbu da se gase peći u elektrolizi kako bi se zaštitila proizvodnja aluminija. Vjerodajnice za to dodatno nam je dao Josip Juras, ondašnji predsjednik Šibenskog kriznog stožera, koji je odmah imenovao mene za predsjednika, a kolegu Ivu Koštana za zamjenika Kriznog stožera u TLM-u. Nitko od radnika nije htio, a, ruku na srce, ni mogao napustiti tvornički krug – sjeća se ing. Mikulandra.
Uzalud su, međutim, bile preventivne radnje na zaštiti aluminijske proizvodnje. Elektroliza je, očito, bila među odabranim, proizvodnim, a ne vojnim ciljevima agresora. Željenim pogocima u srce šibenskoga gospodarstva.
- Vrlo brzo pogođena je jedna od hala elektrolize, a onda je neprijatelj precizno naciljao trafostanicu kao srce proizvodnje aluminija. Još mi u ušima zvoni taj jaki prasak, jednako strašan i bolan. Zašto toliko bolan? Pa zato jer sam znao da nam je proizvodnja aluminija u tom trenutku postala mrtva – još jednom će ing. Živko Mikulandra.
Strani partneri
TLM-ovci nisu imali ni na rubu pameti prekid proizvodnje u valjaonici i presaonici. Pogotovo što su imali osigurano inozemno tržište, a strani partneri, suočeni s informacijama o ratu u Hrvatsku, pokazali nemalu dozu tolerancije.
– Nitko od kupaca iz inozemstva nije prekidao ugovore s TLM-om. Mi smo se, pak, u potrazi za sirovinom snalazili na svoj način. U nedostatku aluminija pretopili smo 19 tona aluminijskog otpada pronađenog u krugu tvornice. Htjeli smo, među inim, ispoštovati ugovor s američkom vojnom industrijom, za koju smo proizvodili aluminijske šipke. Najveća ironija bila je, dakako, u tome što su granate kojima su nas gađali tenkovi tzv. JNA imale aluminijske upaljače proizvedene upravo na strojevima naše tvornice – unisoni su inženjeri Mioč i Koštan.
U Rujanskom ratu TLM nije bio samo omiljena meta agresora, već istodobno i utočište i spas za obližnje žitelje. Posebice atomsko sklonište, koje je postalo i ambulanta, i rodilište.
– Svaki dan smo u našoj menzi pripremali oko 2000 obroka. Za naše radnike, branitelje i mještane Ražina. Hrana se vozila i do Unešića. U tim trenucima ruku nam je pružila i, nažalost propala, tvrtka "Šibenka". Redovito su nam dostavljali svježu hranu, koju u ratnim uvjetima nisu imali gdje plasirati. U tom smislu dobro smo surađivali s poznatim šibenskim veterinarom Tomislavom Zorićem, poznatijim kao predsjednikom košarkaša Šibenke. U ambulanti, pak, posebno pamtim samoprijegoran rad doktorice Mande Gojčete – sjeća se Mate Šišak, ondašnji ekonom.
Agresorska vojska i pobunjeni Srbi nisu dali mira TLM-ovcima ni poslije potpisanog primirja na kraju Rujanskog rata. I nakon službeno objavljenog prekida vatre granatama su zasuli tri upravne zgrade, od kojih je jedna bila potpuno u plamenu. U svakoj od 204 peći uništene elektrolize ostalo je po dvije tone aluminija.
Vječna dvojba
Gašenjem proizvodnje nije se ugasila želja šibenskih aluminijaša da se obnovi rad elektrolize. Malo tko se mirio s realnom opasnošću da bi zauvijek mogla biti prebrisana vremena kad je Tvornica lakih metala bila gospodarska kičma Šibenika i najveći aluminijski proizvođač bivše države.
– Javljali su se naši poslovni partneri iz cijele Europe, posebice Švicarci i Austrijanci. Bili su spremni oživiti proizvodnju u dvjema halama elektrolize. To je u praksi značilo da prizvodimo 60.000 tona aluminija, mahom za preradu, te manji dio za aluminijske ingote. No, potencijalni investitor imao je uvjet da hrvatska država osigura za TLM povoljniju cijenu struje. Ta inicijativa, međutim, nije prošla. Iz kojih razloga, nije nam poznato – unisoni su inženjeri Mioč i Koštan.
Ostat će, dakako, "vječna" dvojba je li hrvatska Vlada pogriješila u odluci da se proizvodnja aluminija obnovi u Bosni i Hercegovini, točnije u Mostaru, a ne u Šibeniku!? Od razgovora o toj temi nisu bježali naši sugovornici. Dobrim dijelom i zbog toga što je odgovor više nego jasan. Mostarska se tvornica "Aluminij" poslije odlaska uspješnog direktora Mije Brajkovića, unatoč uloženim sredstvima i prvim poslovnim uspjesima, relativno brzo našla pred nepremostivim teškoćama. Pitanje je samo kako to etiketirati, raspadom ili gotovo nepremostivim gubicima. A Šibenčane malo tko može uvjeriti da bi u suprotnom, točnije da je obnovljena elektroliza, TLM i dalje bio nositelj gospodarskog razvoja Krešimirova grada.
Tajna pretvorbe
– "Impol" je od relativno male tvrtke postao najveća na području bivše države. Najprije su kupili srpsko "Sevojno", a potom i ono što je ostalo od našeg TLM-a. Možda je najprecizniji odgovor na njihov uspjeh i rast posve drukčiji koncept pretvorbe od naše hrvatske verzije. U slovenskom su "Impolu", poslije osamostaljenja njihove države, nešto više od 50 posto dionica tvrtke kupili uprava i radnici tvornice – otkrili su nam tajnu slovenskog uspjeha naši sugovornici.
Moskva pamti 'Elemes'
– Do kraja života bit ćemo ponosni na lako uočljive tragove naših poslovnih uspjeha u Hrvatskoj i Europi. Posebice bih kao bivši direktor "Elemesa", itekako važnog dijela TLM-a, istaknuo zgradu Akademiju nauke, koja krasi glavni ruski grad Moskvu. Ponosimo se i izgledom bolnice u zagrebačkoj Dubravi, koja je pojam moderne arhitekture, a koju, nažalost, viđamo gotovo svakodnevno na televizijskim ekranima zahvaljujući pandemiji koronavirusa, jer su u njoj utočište našli mnogi zaraženi – kazivao nam je ing. Mikulandra.
Zrakoplovi namjerno promašivali!?
Bilo je dana u Rujanskom ratu kad nam se činilo da piloti u zrakoplovima JNA nisu htjeli gađati Tvornicu lakih metala. Kad su svoj smrtonosni teret istresali na moru ili šibenskim vinogradima. Tako je ni kriv ni dužan smrtno stradao naš djelatnik Šime Jurić, koji je vjerovao da je sigurniji u vinogradu nego u tvorničkom krugu – sjeća se Mate Šišak.