Dvadeset i pet stuba u zgradi u Ulici Petra Grubišića 3 treba prijeći do sobe broj 8 Prekršajnog suda, gdje je sazvano ročište Alenu Bračanovu iz Vodica zbog prijave da je remetio javni red i mir.
Ovaj slučaj i kamena skalinada unutar starog trokatnog zdanja gdje su i druge javne službe, poput Centra za socijalni rad, Matičnog ureda, Općinskog DORH-a, Pučkog otvorenog učilišta, također redakcija Šibenskog lista i Slobodne Dalmacije, ne bi zavrijedili spomena da Bračanov nije stopostotni hrvatski ratni vojni invalid prve skupine i stubište može svladati jedino uz nečiju pomoć.
Ovaj put s njime je bio Mario Bilać, prijatelj i svjedok pred sudom. I on je branitelj, javnosti poznat kao jedan od boraca Puma koji je u oslobodilačkoj Oluji s Kninske tvrđave skinuo zastavu okupatorske, tzv. SAO Krajine. Mario je Alena gotovo prenio na rukama, mukotrpno ga skalu po skalu vukući uz stubište preko nepremostive prepreke svakom invalidu u kolicima, a novinare su uoči ročišta pozvali da javnosti skrenu pažnju "na bešćutnost pravosudnog sustava i svih drugih javnih institucija prema osobama s invaliditetom".
– Evo što netko u invalidskim kolicima treba proći da bi se branio na sudu – kazao je Bračanov ispred sobe u kojoj je nekoliko minuta poslije pokušao dokazati da je prijava protiv njega izmišljena, s time i neutemeljena.
I u sjedište podružnice mirovinskog i zdravstvenog osiguranja invalidi mogu jedino uz nečiju pomoć, nikako samostalno, napominje Alen dodajući da se u Šibeniku gotovo ni jedna od javnih službi i državnih institucija nije potrudila osigurati pristup invalidima.
– Od pravosudnih institucija, jedini pristup za invalide ima Prekršajni sud u Kninu – govori Mario Bilać, potvrđujući Alenove riječi.
– Alen ni na zahod ne može otići samostalno, kamoli na sud! Eto, toliko država pomaže invalidima, naročito onima iz Domovinskog rata kao što je Bračanov, da ne govorimo o pravu i pravdi – ogorčen je Bilać.
Zgrada u kojoj je smješten Prekršajni sud u Šibeniku vlasništvo je Županije i vrlo je zapuštena. Primjerice, teška, drvena ulazna vrata, zacijelo nepromijenjena još iz vremena kada je ovdje bilo sjedište talijanske okupacijske vlasti u Drugom svjetskom ratu, već se dulje vrijeme ne mogu zatvoriti, kao i dobar dio vanjskih prozora duž stubišta. Uz takvo otužno stanje objekta koji ne udovoljava suvremenim standardima nije čudno što su invalidi u kolicima, nažalost, zadnji o kojima se razmišlja. Prema svemu sudeći, nije teško pogoditi da će njih i dalje netko trebati nositi na rukama do soba gdje trebaju rješavati važne životne stvari, prije nego što će se javne službe preseliti u primjerene, svakom pristupačne objekte.