Živnuo je Šibenik nakon odluke Stožera da se mogu otvoriti trgovine izuzev prehrambenih ukoliko nisu u sastavu trgovačkh centara, neki uslužni obrti, te knjižnice i muzeji, a zabrundali su i autobusi javnog prijevoza...
U raskopanom središtu, gdje se susreću Aglomeracija i radovi na Poljani, između bagera su promicale i prave rijeke užurbanih stanovnika. Ma ke rijeke, to su potočići, ali nakon sablasne pustoši u proteklih 40 karantenskih dana, i kap izgleda kao slap.
Rokovi, brojevi... omeđivali su nas oduvijek, jedino što možda nismo toliko o njima razmišljali otkako smo jedni drugima postali vuci i janjad u jednome.
Kurjaci ako ne hajemo za fizičku distancu, a janjci kada prakticiramo inteligentna rješenja i kulturošku praksu Švedske: svatko je drag i mio, samo izdaljega! Dakle, karantena označava 40 dnevno razdoblje izolacije, a trgovci u Starom gradu podsjećaju da su oni imali COVID i prije korone.
Zbog radova na Poljani "karantena" im traje već 18 mjeseci, govori Ana Glasnović priznajući da je unatoč svim nedoumicama oko tehničke izvedbe trgovanja, nekad "prostog ko' pasulj" jedva dočekala otvoriti svoj butik odjeće u Masnoj ulici, s posebnim odjeljkom za petodnevnu karantenu odjeće, budući da se komadi ne smiju isprobavati u trgovini, nego ih kupci nose kući. Taman kada su trgovci pomislili da će ovoga ljeta, nakon toliko mjeseci gladnih krava pomusti malo mlijeka, pa čak da im ostane i za kolut sira – eto belaja koji bi im mogao i poreznike na vrat navući, strahuje Ana.
Jer, ukoliko se odjeća mušteriji ne svidi, vratit će je natrag, u karantenu. Ona taj komad smije prodati tek s petodnevnim počekom i treba stornirati račun, pa bi se netko od finanaca, po dobrom običaju, mogao time pozabaviti bez ikakvih skrupula i "na pravdi boga"! No, o tom potom i ne daj bože da se dogodi – svakako, drago je Ani, barem zasad, vidjeti ljude i mušterije, makar samo virnuli u butik, a takvog je raspoloženja bila i vesela grupica trgovaca okupljenih u prodavaonici galanterije njezinoga svekra Antona Glasnovića, kojima se pridružila i Katarina Jelčić, iz "Ghetaldusove" radnje preko puta.
-Ništa, što je, tu je, preživjet ćemo i ovo! - govori Anton, s kojim su prvoga dana otopljavanja ozračja u Starom gradu također bili njegovi trgovci Marko Zafranović i Josipa Perkov, inače puni sastav (pod maskama dakako) poznate trgovine na početku Masne ili Zagrebačke ulice, kako se službeno naziva.
-Ovo nas uči skromnosti, ionako svi trošimo više nego što nam treba, ne misleći na to da nevolja stalno vreba iza ugla! - kaže Glasnović nagovještavajući upravo takve, šparne dane pred svima nama. Kupaca jučer još nije bilo u pažnje vrijednom broju i po svoj će prilici ljudi još neko vrijeme, naviknuti na oprez, zalaziti u trgovine jedino ukoliko im uistinu nešto stvarno treba, uvjereni su naši sugovornici. Poput jedne gospođe koja je u "Ghetaldusu" kupila naočale, no sada je taj kupoprodajni postupak, umjesto nekadašnjeg užitka kupovine usporen i opterećen 'raskuživanjem' svega što kupac dotakne.
-Cijele naočale umočim u sredstvo za dezinfekciju! Moramo se ponašati odgovorno jedni zbog drugih, bez suvišnih zašto, nema nam druge – kaže Katarina, no mi smo ipak iskopali jedno 'suvišno zašto' i to u trgovini cipela. Pitam prodavačicu Rozitu Prebandu moraju li cipele ako ih obujem a ne kupim, u nekakvu karantenu? Zatekao sam je, priznaje kroz smijeh, jer naputci o tome ne kažu ništa. Ne moraju, za razliku od odjeće koja se odijeva preko glave i pada mi na pamet da su nam noge postale čišče nego lica. Ili, moraju, ukoliko se netko anatomski izmijenio tijekom karantene do te mjere da su mu se nos i usta, puni potencijalno zaraznog aerosola premjestili baš do nožnog palca!? - razvijam apsurd do kraja.
Epidemiolozi dragi i štovani, sigurno ste razmišljali koliko je nama i vama život nekad, ne tako davno, bio lijep i bezbrižan, bez rebusa poput rečenog? I koliko će ih još trebati razrješti kada se zahukta normalizacija života?
Ergo, za cipele karantena - Njet! - no za knjige je propisana na 72 sata nakon vraćanja! Konačno smo u Šibeniku doživjeli prizor da je pred ulazom u Gradsku knjižnicu "Jurja Šižgorića" red bio kao ispred trgovina u Rusiji za komunizma! Za pult može najviše petero korisnika, knjižnica radi od 9-16 sati, dezinfekcija ruku i fizička distance je obvezna, suvišno je i napominjati.
Vilijam Lakić ravnatelj, i sam je ugodno iznenađem disciplinom i strpljivošću članova svoje ustanove, što samo svjedoči o tome koliko je građanima knjiga potrebna i spokojno je utočište u ovim danima brige, strepnje i neizvjesnosti.
-Imali smo dosta on-line sadržaja za vrijeme karantene, s upravo izvrsnim odjekom publike i među najboljima smo u zemlji. Noć knjige bila je pun pogodak! – pohvalio se Lakić od čijeg kolektiva u smjenama radi trećina zaposlenih.
"O punim pogocima", međutim druge vrste zdvaja Slavka Vrcić, poznata trafikantica u kiosku kod "Ekonomske": jer, od jučer, veli nam, ne smije se sresti s kolegicom iz popodnevne smjene. Trafika mora biti zatvorena jedan sat tijekom cjelodnevnog radnog vremena, a dosad bi sjele zajedno, proćakulale, obavile dezinfekciju, inventuru... Ka' svojta su bile za vrijeme karantene, a vidi sad! I zove se popuštanje mjera!?