StoryEditor
ŠibenikIŽBENIKA

Dvorana puna djece, staraca, žena. Vojnički kreveti, sve krcato... Potres nas je kolektivno vratio u 91.

5. siječnja 2021. - 16:38
I Šibenik je opet pokazao svoje veliko srce: pomoć se skupljala nas vakom kantunu, od Crvenog križa do navijača...Nikša Stipaničev/Cropix

Jučer ujutro krenuli smo u koloni od 7-8 kombija i kamionom iz Šibenika na Baniju. Pomoć je prikupila udruga "Aurora", mi smo se ponudili za prijevoz, javila se ekipa iz Vespa kluba i još par ljudi i krenuli smo. Odredište je trebala biti Glina. U zadnj čas žena iz "Aurore" šalje nas za Sisak. Stižemo predvečer, dolazimo ispred neke škole (normalno s krive strane i na zadnja vrata), ulazim u sportsku dvoranu i doživim momentalni flashback. Povratak u 91.!

Prvi put nakon rata. Dvorana puna djece, staraca, žena. Vojnički kreveti, sve krcato. Prilazi nam tip iz Crvenog križa i pita nas što nam treba. Ja mu govorim da smo doveli pomoć! - napisao je na svom Facebook profilu poznati šibenski branitelj, član šibenske Gradske straže Joško Babačić, otkrivši i nehotice fenomen koji je, zajedno s potresom, razmrdao Hrvatsku uzduž i poprijeko, od vrha do dna. Strašna elementarna sila kao da je nakratko otvorila vremensku pukotinu i ponovno vratila cijelu ovu zemlju u nikad zaboravljenu, mitsku 1991. godinu u kojoj je nastala, ovakva kakva danas jest. Kao da nije prošlo gotovo 30 godina.

Strašne, potisnute, a nikad zaboravljene slike naroda, nemoćnih civila, žena i djece koji bježe pred zlom, i istih onih koji ih brane, nogometnih navijača, golobradih Ultrasa, Bad Blue Boysa, Torcide, Funcuta, hrvatske mladosti, koja je sa svojim kapama i šakama stala između njih i tenkova, hrabreći se samo iskeženom facom plavog buldoga ili tovara na spitkma...

Istim onima u koje su ovih dana utopljavali jadne i nemoćne na Majskim Poljanama, dijeleći im kruh i mlijeko, pelene za djecu, vodu, tople prekrivače. Ponovno smo svi mi koji pamtimo vidjeli, baš kako je to rekao Babačić, flashbackove – televizijske vijesti, slike, Mladena Lackovića, zvuke sirena i granate, Sunju, Komarevo, silos Đergaj, šlep kod Aljmaša, kojim su pristizali izbjeglice iz Erduta i Dalja, sjetili se Jure Stublića i njegova "bilog cvitka" koji još miriše za istu onu ovakvu dalmatinsku mladost iznad Kruševa i Kijeva, svu naše braću i prijatelje koji su ostali u zaleđu Skradina i na brdima iznad Dubrovnika.

Hrvatska je, jednostavno, stvorena u ratu, vođena čudesnom odlučnošću ovog naraštaja hrvatskih ljudi da budu svoji na svom, da se odupru sudbini, i to je činjenica koja je ključ za razumijevanje svega ostalog u Hrvatskoj. I koja objašnjava kako se naizgled vječno podijeljena Hrvatska tako brzo ujedini na svaki, pa i najmanji znak neke velike, katastrofalne, nacionalne ugroze. Svi su tada isti. I Dejan Lovren otvara svoj superluksuzni hotel vozeći cijeli dan iz Moskve da dočeka izbjeglice, i braća Cindrić iz Vodica strpaju u svoj skromni kombi, odvajajući sebi od usta, sve što imaju s istim žarom i odlučnošću i stavljaju na raspolaganje potrebitima. Ne čekajući ništa i nikoga.

Hrvatska je stvorena u ratu, u kojem su navijačke skupine bile njezina prva vojska i organizirana sila, a uspješni sportaši njezini najvažniji veleposlanici i svjedoci u vremenima kada se istina, slika i ton nisu mogli prenositi tako lako i brzo kao danas, u eri svemoćnih društvenih mreža. I tako je to ostalo, zapisano u njezinu DNK, do dana današnjeg. Kako je u NATO-u to svojedobno rekao američki ministar obrane, "mala zemlja koja se tuče iznad vlastitih mogućnosti"

Zato je Hrvatska konačno i pobijedila u Domovinskom ratu, unatoč svojedobnim predviđanjima nekih vojnih stručnjaka iz istog tog NATO-a, da se tog ljeta 1991. neće održati niti mjesec dana, o čemu je iz prve ruke pisao i pokojni Denis Kuljiš. Slike s Banovine, iz Siska, Petrinje... bile su samo kratak flashback, vremenska pukotina koja zorno objašnjava zašto je to tako.

Izdvojeno

22. siječanj 2021 07:19