Šibenski antifašisti, predvođeni Zoranom Restovićem, prošlog su tjedna, na promociji knjige Igora Vukića "Radni logor Jasenovac", demonstrativno nakratko prekinuli predstavljanje knjige s namjerom da okupljenim sudionicima pročitaju imena Šibenčana stradalih u Jasenovcu.
U tome nisu uspjeli, ali su izazvali zanimanje javnosti, između ostalih i naše, ne samo zbog incidenta nego i zbog jasenovačkih žrtava o kojima se ili ne govori, ili se to čini s revizionističkih pozicija.
Povijesni arhivi, knjige s popisom žrtava, živi svjedoci (članovi obitelji) čvrsti su dokaz da je Jasenovac bio koncentracijski logor smrti, a ne nikakav radni logor u kojem se dobro jelo i rekreiralo, bezmalo kao da je kakav wellness i spa centar.
Zahvaljujući čelniku šibenskih antifašista Zoranu Restoviću, došli smo do podataka o broju žrtava s područja bivše općine Šibenik, spominje se njih 28, onih što su u trenutku hapšenja bili prijavljeni s prebivalištem u Šibeniku, do 148 uključujući i Šibenčane koji su dobrim dijelom tada živjeli u Zagrebu i drugim krajevima Hrvatske, ali su rođeni u Šibeniku.
Podaci su točni, drugo su priče
– Koristili smo podatke iz knjige "Žrtvama do pobjede i slobode", iz državnog arhiva i nekih obiteljskih arhiva. Generalno, svi su ti podaci došli od Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina na teritoriju Jugoslavije, koji su se dopunjavali s talijanskim arhivom pronađenim nakon kapitulacije Italije, a nešto i dostupnom ustaškom arhivom. Vrlo malo podataka dobili smo od obitelji i svjedoka zločina – objasnio nam je prije listanja knjige Restović.
Činjenica je, kaže, da knjiga od svog prvog izdanja do danas nije doživjela većih i ozbiljnijih dopuna niti korekcija. Minimalni ispravci – dva ili tri posto podataka, odnose se isključivo na mjesto prebivališta, u pravilu ili općina Šibenik ili tadašnja općina Zagreb.
No, podaci objavljeni u knjizi šibenskih žrtava Drugog svjetskog rata nikad nisu osporavani. Knjiga ne pati od preuveličavanja, barata s imenima i prezimenima, nema neidentificiranih, anonimnih žrtava, a nije bilo ni primjera, ističe Restović, da bi netko došao požaliti se kako u knjizi nema njegova strica, ujaka, djeda, oca, brata...
To naprosto u ovim vremenima nije ni oportuno ni popularno. Nitko se ne "tuče" za ime članova svoje obitelji u toj knjizi, što je, smatra Restović, dokaz već dobrim dijelom provedene revizije povijesti, rehabilitacije NDH i političke indoktrinacije.
Upravo zbog toga što žrtve logora u Jasenovcu, ali i bilo kojeg drugog ustaškog stratišta, pa čak i partizanskih bitaka i ofenziva, nisu danas primjereno valorizirane i percipirane u ideološki podijeljenom društvu, mnoge obitelji stradalnika ne žele da se njihovi članovi spominju, pa ćemo u ovom tekstu navesti samo one za koje takvih ograničenja nema.
Zaklan, ubijen maljem, spaljen....
Čače Mate, Bariše, rođen u Vodicama 1894., bio je stolar-umjetnik, koji se još u ranoj mladosti opredijelio za revolucionarni radnički pokret. Bio je, kako se navodi u knjizi šibenskih žrtava, aktivni politički radnik i jedan od organizatora brojnih demonstracija Vodičana protiv tadašnjih nenarodnih režima.
Član KPJ postao je još 1925. i sustavno radio na propagiranju revolucionarnog radničkog pokreta i prava radničke klase. Više puta je hapšen, fizički zlostavljan i osuđivan. Poslije okupacije bio je snažno angažiran na pripremi i organiziranju oružanog ustanka. Nakon jednog od brojnih privođenja, odveden je 26. rujna 1943. u logor Jasenovac gdje je, kada su ustaše otkrile da je član KPJ, zaklan na Gradini 24. svibnja 1944.
Dunkić Ćiro, Paška, rođen u Šibeniku 1921., bio je podoficir jugoslavenske vojske, Hrvat. Ustaške vlasti su ga 1941. uhapsile i odvele u koncentracijski logor Jasenovac, gdje je, navodno, nakon mučenja, maljem ubijen, u studenome 1941.
Grgas Petra, ud. Mate, Tadije, rođena u Vodicama 1863., domaćica, Hrvatica. Boravila je kod sina u Zagrebu gdje su je ustaše uhapsile i u kolovozu 1944. odvele u logor Jasenovac. Strijeljana je zajedno s 83 osobe koje su, kao i ona, uhapšene i dovedene iz Zagreba.
Juričev-Martinčev Marko Pipić, Tome, rođen u Vodicama 1898., bio je ugostitelj, po nacionalnosti Hrvat, ali je pripadao naprednom radničkom pokretu, a 1937. godine uključio se u rad URS-ovih sindikata.
Od 1941. radio je aktivno na organiziranju Narodno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Njegova je gostionica bila punkt zagrebačkih političkih ilegalaca, a njegov stan je služio za održavanje sastanaka. Ustaše su ga uhapsile 1944. i osudile na dvije godine zatočeništva u Jasenovcu. U travnju 1945. Juričev-Martinčev je spaljen u vagonu s ostalim iznemoglim jasenovačkim logorašima. Njegovo ime se danas nalazi na spomen-ploči postavljenoj u zagrebačkom hotelu "Dubrovnik".
Kurajica Branko, Bože, rođen u Šibeniku 1902., bio je liječnik, Hrvat po nacionalnosti. Od prvih dana rata pomagao je pokret, a u narodnooslobodilačke odrede stupio u rujnu 1943. kada postaje pripadnik 8. šibenske brigade, 20. divizije.
Tijekom jedne borbe Šibenske brigade, u srpnju 1944. zarobljen je s grupom partizana i odveden u logor Jasenovac gdje je, nakon mučenja i kasapljenja noževima, zaklan istog dana.
Mrša Rade, Ive, rođen u šibenskom Zatonu 1915., radnik, Hrvat. Živio je u Zagrebu gdje je organizirano radio za Narodnooslobodilački pokret i postao član KPJ. Pridružio se partizanima u prvim danima okupacije, ali je zarobljen od ustaša i strijeljan u Jasenovcu 1942.
Ninić Mirko, Jakova, rodio se u Šibeniku 1899., bio je ugostitelj, Hrvat po nacionalnosti. Pripadao je naprednom radničkom pokretu, a 1941. aktivno se uključuje u rad Narodno-oslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Već u listopadu ustaše ga hapse i odvode u logor Jasenovac.
Ninićevi se ne boje
Nakon što je dio dana, čim je doveden, morao stajati u krugu dvorišta logora, gdje je s ostalim logorašima bio izložen mučkom batinanju i prisiljen iskopati raku, uskoro je zaklan kao i ostali s kojima je doveden. Obitelj Ninić koja i danas živi u Šibeniku, o Mirkovom stradavanju ne zna puno. Ivica Ninić kojemu je Mirko bio stric, kratko nam je kazao da mu je žao što o sudbini svoga strica nema dovoljno podataka.
– Znam za stričevu sudbinu od svoga oca koji mi je to ispričao, ali premalo je to informacija, sve je to škrto, ponekad i kontroverzno, kaže Ivica, kojeg u Šibeniku svi znaju kao Iveka.
Stric je, veli, bio protivnik ustaškog režima i zbog toga je uhapšen i odveden u logor Jasenovac gdje je i skončao.
– Živio je u Zagrebu, imao je ugostiteljski objekt. Puno više od toga ne znam, priznaje. Neki su Ninići pričali i kako je s Mirkom istog dana bio uhapšen i njegov sin, u to doba student. Ali Ivek o tome nema saznanja. Zna samo da je i mlađi očev brat Anđelko bio pripadnik Šibenske brigade, da je uhapšen i strijeljan u Drnišu, gdje mu se nalazi spomen-ploča.
Ninići su među rijetkima u Šibeniku koji o svojim palima u Drugom svjetskom ratu, sudionicima pokreta otpora i NOB-a, žrtvama ustaških logora, govore bez zadrške.
Osobito Ivan Ninić, jedan od nekadašnjih vodećih SDP-ovaca, koji u svakoj prilici ističe antifašističku prošlost svoje obitelji. Mnogi, međutim, danas radije ne bi da se otvara taj dio njihova obiteljskog albuma.