Katriga više tražila se na sinoćnjoj projekciji dokumentarca „Kabinaši“ Olje Runjić, spisateljice i scenaristice iz Šibenika nastanjene s obitelji u Beču. S tim prikazivanjem na najbolji je način započeo kulturni dio bogatog programa obilježavanja 100. godišnjice Jadrije, najstarijeg šibenskog gradskog kupališta, kasnije i vikend naselja nastalog oko betonskih nastambi uz obalnu crtu.
Na platou „kod šarenih kabina“, iznad tuševa, organizatori iz TZ Grada Šibenika postavili su točno stotinu sjedalica, međutim, improvizirano gledalište ispunilo je barem još toliko jadrijaša. Stajali su na nogama ili posjedali na šugamane, a neki su se čak u plićaku osvježavali kupanjem kada je počela projekcija, nešto iza 21,30 taman u prvi mrak.
Čarobna noć na Jadriji, ispala kao iz kakvog starog šlagera i uklopljena u sentimentalnu nit „Kabinaša“: prekrasan, krvavi sunčev zalaz, bonaca kao ulje i lagana bava s mora, taman da rashladi jučerašnji užareni dan ljeta 2022. dijelom pohranjen u toplom betonu jadrijskih kabina.
„Kabinaši“ su premijerno prikazani prije 10 godina, kada se obilježavala 90. obljetnica kupališta. Tada je to bila gala večer u šibenskom multipleks kinu, potom su još jednom prikazani u kazalištu, da bi se naposljetku film odmotao i na platnu postavljenom na kupalište, u gnijezdu gdje je nastala ideja ljetovanja Šibenčana u robinzonskim, asketskim kabinama i tome posvećen dokumentarac Olje Runjić. U filmu se kao jadrijaši i „kabinaši“ pojavljuju i umjetnički velikani, maestro Tonko Ninić, proslavljeni violinist i glumac Špiro Guberina. Pored niza drugih kazivača, oni pripadaju osobnom autoričinom albumu galerije ljudi uklopljenih u njezin doživljaj Jadrije.
-„Kabinaši“ su nastali kao moj zavjet sebi samoj kada sam se liječila u Švicarskoj od teške bolesti, prikovana za krevet i bez ikog tko bi me posjećivao i nosio mi limune i naranče. Utoliko je film moj intimni zapis posvećen Jadriji, mjestu gdje se uvijek mogu vratiti i pronaći sebe. Osvijestila sam to još više boraveći na liječenju. U mislima sam uvijek putovala na Jadriju, među ove kabine i bliske ljude, kazala je među ostalim autorica u kratkom obraćanju publici uoči projekcije.
Olja Runjić sebe doživljava i određuje klasičnom „koferašicom“ koja bi mogla živjeti na raznim stranama svijeta, a kada je riječ o korijenima kojima se uvijek može vratiti i vlastitoj mjeri identiteta, tada je to Jadrija, budući da druge mjere pripadnosti autorica nema.
U svakom slučaju, istakla je Runjić, danas bi se teško poduhvatila snimanja filma na takav način, nošena jedino velikim entuzijazmom.
-Nisam imala tehnike, produkcije, niti sponzora iza sebe. No, imala sam prijatelja Tomislava Krnića, snimatelja koji mi je svesrdno pomogao. Posao je bio dosta zahtjevan, snalazili smo se kako smo znali i umjeli snimivši na kraju gotovo 40 sati materijala.
Imala sam ga namjeru iskoristiti za druge, posebne teme, ali nisam nikad: ti sati video zapisa nesretnom greškom su bili nepovratno izbrisani i očito je priča o „Kabinašima“ trebala biti baš ovakvom, kazala je Runjić. Na kraju su u post produkciji novčano pripomogle šibenske institucije – gradska uprava, Županija i Županijska lučka uprava.
Uz tu smo pomoć nakon dvije godine završili montažu i napravili film u cijelosti, no kasnije nismo imali posebnih ambicija razigravati ga režijski, a ni produkcijski. Zapravo nisam znala što s njime kada bude gotov i možda bi bilo najbolje da se prikazuje svake desete godine, ovako obljetničarski, nasmijala se Olja Runjić.
