Neke od najljepših šibenskih trgova projektirali su – saveznički bombarderi. U gusto izgrađenom gradu, u kojem je svaki metar bio zlata vrijedan – tada još nije bilo eura – teška je avionska bomba, na Svetu Lucu 1943. godine do temelja zbrisala nekoliko zgrada, čije su ruševine stajale tamo i tri godine nakon bombardiranja.
Nova je vlast planirala na tom mjestu graditi novu, još veću i ljepšu, poslovno-stambenu zgradu – zvuči poznato, zar ne – ali je, kažu, presudio autoritet arhitekta Harolda Bilinića. Koji je rekao – neće se graditi ništa, nego će se ostaviti tako kako je. I Šibenik je dobio jedan od svojih najljepših trgova. Onaj koji se danas zove Medulić i koji je do posljednjeg centimetra načičkan štekatima okolnih kafića i restorana. I malih, butik hotela, koji su posljednjih godina niknuli oko njega. Danas to izgleda fantastično, ali mo'š mislit što je taj Bilinićev potez tada naišao na razumijevanje narodne vlasti. Ali i samih građana, Šibenčana, i mještana okolnih sela, koji su iz rata izišli goli i bosi, bez krova nad glavom. "Luđak!", vjerojatno su mu govorili iza leđa. Ljudi nisu imali gdje leći, ni ogrijati se.
Ljudi su željni zelenila
Lako se danas sprdati s popisivačima koji pitaju imate li vodokotlić, ali tada su sanitarije, makar i zajedničke, bile misaona imenica, dok se "ovaj idiot" bavio popločavanjem trgova i Gradskom vijećnicom. Za koju su mnogi smatrali da se neće moći ni obnoviti, niti da je treba obnavljati, jer od nje nije ostao ni kamen na kamenu. Ali ne i Bilinić, pod čijim je nadzorom i obnovljena, kamen po kamen.
I kako Šibenik ne bi imao trgova da nisu sami, ni iz čega, višom silom nastali, tako ni danas ne bi imao zelenih površina ni stabala, da nisu sami, slučajno izrasli. Nikne bor, a građani ga onda, ekološki sve osvješteniji i željni zelenila, paze kao najrođenijeg. I tepaju mu kao da je pravo parkovno drvo. Misle kako ga je netko s nekim planom tu posadio. Pa kad ga netko otpila, onda zovu novinare, da im se požale, na divljake i devastatore.
Kao što su, primjerice, stanari zgrade na Krvavicama nazvali kolegu Valeria Baranovića sa Šibenik IN-a da mu se požale da je "netko" ispilao stablo. A zna se i tko – djelatnici Zelenoga grada. I misle kako je to napravljeno iz čiste obijesti, ili zbog nekog "višeg cilja" jer je "smetalo reklami" na obližnjem zidu zgrade. No izgleda da nije točno ni jedno ni drugo, nego nešto treće. A to je da je borovo drvo bilo neodržavano, da su mu se lomile grane, koje su smetale prolaznicima, odnosno drugim stanarima. Pa su zvali gradsku upravu, a ovi na koncu angažirali "Zeleni grad". I motornu pilu. Koja je dotad okresani bor ispilala do temelja. S obećanjem kako će na njegovu mjestu posaditi novo. Ili ponovno ostaviti neko drugo, da samo raste dok ne počne "praviti probleme", kao i ovo prvo? Trebat će u to uvesti malo reda.
Nove političke teme
Nevjerojatno je, zapravo, koliko je Grad Šibenik izgradio toga u posljednjih nekoliko godina, ugradio stotine i tisuće tona čelika, betona i kamena, a da se u odnosu prema zelenim površinama i stablima, hortikulturi, izuzimajući tu strogi centar i dva parka, nije pomakao niti pedlja. Iako to košta neusporedivo manje nego što koštaju veliki, megaprojekti, a građani bi to neusporedivo više honorirali. Političari koji to na vrijeme shvate, mogli bi u gradu Šibeniku dobiti iduće izbore. I na njima debelo profitirati.
Dizalice i bageri više ne rajcaju birače, zasitili su ih se, preko glave im je prometnih gužvi, zastoja i semafora. Hoće malo boje u sivilo betona i bjelinu kamena. Zeleno je "in", ekologija, čišćenje podmorja, briga o okolišu, azilima za pse i mačke, briga o šibenskim šapama. To su teme za nove generacije Šibenčana...