Nevolja nikad ne dolazi sama, stara je izreka i danas na poseban način aktualna.
Uzmimo za primjer nabavu i kupovinu, temeljne usluge za svakodnevno preživljavanje, štiteći se od korone kako umijemo i znamo. Ali i restorane i kafiće.
"Ljudi moji, jeli to moguće?", usklik legendarnog sportskog komentatora Mladena Delića kao da i sada vrijedi. Ali ne u nogometu, već na životnim segmentima gdje to ne bi trebalo očekivati, ponekad u drastičnom obliku. U prodavaonicama pri kupovini namirnica i drugih potrepština, u ugostiteljskim objektima i nekim drugim radnjama.
Vidjeli smo, a i sami doživjeli takve primjere i u Šibeniku, gdje se svakoga dana na razini usluga nešto mijenja. Rekli bismo iz sata u sat.
Evo primjera: ušla žena u jedan dućan kupiti sardine, paštete i jednu mesnu konzervu. Pri izlasku, skidajući masku s lica, reče na glas:
- Ajme, je li ovo način. Prekjučer sam ovako isto uzela, a danas je dvadeset posto skuplje.
Ostali kupci u blizini su kimnuli u znak slaganja s njezinim stavom. Jedan je čovjek dodao i kako se u plastičnim omotima suhomesnate robe prodaju proizvodi koji su jedva jestivi.
Svjedočili smo i kad je građanin došao kupiti gotovo jelo i odnijeti ga kući. Platio je, ali nije im palo na pamet da mu izdaju i račun. U drugom restoranu domaćim gostima stavili su na stol nedovoljno kuhano jelo. U nekim kafićima konobari "zaborave" gostu donijeti ostatka novca u kovanicama.
Na terasi jednog restorana nisu nam htjeli donijeti piće, uz navod da je tada "vrijeme večere". Iako je pola stolova bilo prazno, a gostiju ni na vidiku. K tome, u mnogim objektima u koje čovjek uđe, dočekat će neljubazno osoblje i smrknuta lica. Mogli bismo nizati i dalje...
Upućeni znanac u kraćem razgovoru toj temi rekao nam je da se to događa zato što je zbog korone svima pao promet. Pa žele na bilo koji način to nadoknaditi. ali, dodao je, uzrok je i izostanak redovitog nadzora.
A onda, u điru dvjema ulicama užeg dijela Šibenika, izbrojili smo da je od tridesetak radnji njih gotovo 20 zatvorilo svoja vrata. Nema posla!
Rade uglavnom dućani s gomilama svakojakih suvenira, u koje tijekom duboke posezone rijetko tko zalazi. Kao i one u kojima se prodaje žensko rublje, trikotaža i slično, izloženo na torzima seksističkih lutaka. Ali ondje jedva zalazi domaći nježniji spol.
Na kraju, željeli smo čuti i neko mišljenje iz Državnog inspektorata. Ali ni nakon više pokušaja na dobivene brojeve nitko se u radno vrijeme nije odazivao.
Ostalo nam je napokon sjesti u predvečerje pred kafićem na obali i predahnuti uz zadnje zrake sunca pod niskom oblaka na crvenom obzorju. S malo zadovoljstva za dušu.