StoryEditor
ŠibenikRavnateljica OB Šibenik

Sanja Jakelić otvoreno o svome životu, stresovima i strahovima: ‘Zbog posla mi je izmakao brak, a zbog korone sam izgubila glas‘

Piše Davorka Blažević
11. srpnja 2021. - 09:31
Nikša Stipaničev/Cropix

Sanja Jakelić, ravnateljica šibenske Opće bolnice, specijalistica dermatologije, ima dvije ključne točke u životu na koje je potpuno koncentrirana: obitelj i posao.

Teško da izvan toga još nešto stane. Sanja je iznimno privržena obitelji, a njezina su obitelj majka i sestra Sandra sa sinom, Sanjinim nećakom za kojega bi, kako veli, sve na svijetu učinila.

Najveća kušnja

- Nikad se nisam udala - sasvim otvoreno i jednostavno će - ali isključivo vlastitom greškom. Doduše - priznaje - nije se dogodila nikakva fatalna ljubav, a uvijek sam mislila ima vremena za to, i tako, posvećena poslu, nisam ni primijetila kako mi je život nevjerojatno neopaženo izmakao. I našla sam se u 50-ima. Ni sama ne mogu vjerovati da su me već stigle te godine, ali ni za čim ne žalim - reći će iskreno.

image
Sanja Jakelić, ravnateljica OB Šibenik.
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

U priču smo ušle s njezinom drugom opsesijom - poslom, koji ju je zadnjih godinu i pol potpuno zarobio zbog dramatičnih pandemijskih okolnosti koje su bile najveći teret i najveća kušnja ikad za malu bolnicu kao što je šibenska. Ali i za njezino ukupno osoblje.

- Na samom početku epidemije, kad su nam počeli prvi pacijenti s COVID-om dolaziti u bolnicu, odmah sam izgubila glas. Inače imam mali problem s glasnicama, a u trenucima stresa, umora ili straha, redovito reagiram gubitkom glasa. Kad smo otvarali dnevnu bolnicu, već onda se osjetilo da slabije govorim, a to se i sada dobro čuje, što znači da taj strah i taj stres još nisu prošli - objašnjava nam Sanja kako je i zašto izgubila "dobar glas".

Ni u snovima nije mogla zamisliti da bi ovako nešto strašno, kao što je pandemija koronavirusa, moglo pogoditi ne samo bolnicu, ne samo Hrvatsku, nego cijeli svijet. Velika je sreća šibenske bolnice, ali i pamet, ne samo njezina, nego, kako kaže, i njezinih prethodnika, da je u bolnici izuzetno dobro organizirano bolničko Povjerenstvo za kontrolu infekcija koje se bavi preveniranjem i preporukama za djelovanje u slučaju da se infekcija dogodi, i ono je preuzelo kontrolu nad COVID situacijom. Imali su, govori ravnateljica, veliki problem zbog toga što u početku u Šibeniku nije bilo testiranja, i svaki dan je jedan bolnički vozač nosio uzorke u Zagreb, jer u prvim danima epidemije nisu im mogli pomoći ni Zadrani ni Splićani, i njihovi kapaciteti su bili jako mali. I to je, kaže Sanja, i njoj bio dodatni stres.

Iritantno i primitivno

Svaki dan je vozač odlazio u Zagreb, vraćao se natrag, pa čekanje rezultata, i to je bilo strašno… A da ne govori, dodaje, o tom užasnom strahu zbog nedostatka zaštitne opreme, koji je na početku problem činio i većim negoli jest. Srećom, kaže, da šibenska bolnica nije imala dugovanja prema veledrogerijama, što im je osiguralo kakav-takav kontinuitet u nabavi opreme, ali to se počelo trošiti u enormnim količinama, pa su morali ograničavati upotrebu na ostalim odjelima da bi imali za COVID odjel. Bio je tu i užasan strah liječnika i sestara na COVID odjelu za život pacijenata, koji se onda prenosio na cijeli bolnički stožer, a posebno su se bojali tzv. proboja na druge odjele. U tom je razdoblju bilo dobro što je na snazi bio "lockdown" i što ljudi od straha nisu dolazili previše u bolnicu, držali su se mjera i mogućnost proboja je bila realno mala. Ljudi su onda bili puno discipliniraniji nego sada, tvrdi.

- Početak epidemije pamtim kao možda najteže iskustvo u životu - sažima svoj doživljaj, profesionalni i ljudski, ravnateljica šibenske bolnice.

Na pitanje je li COVID doista tako strašna bolest, bez imalo krzmanja kaže: Jest! Strašna bolest, nepredvidljiva, nema pravila kod nje, netko prođe glatko, netko umre, netko prođe s posljedicama koje će trpjeti doživotno.

O onima koji minoriziraju virus i njegov učinak na ljude, ni sama, veli, ne zna što bi rekla, ali je užasava činjenica da i u bolnici ima ljudi koji tako misle i to je za nju strašno. Po procijepljenosti se vidi da mnogi ljudi sebi dozvoljavaju misliti da znaju bolje od svih onih koji su djelovali u stvaranju cjepiva, od onih koji liječe bolesnike, koji vode zdravstvene politike u svijetu, epidemiologa, infektologa, mikrobiologa, e sad netko u Šibeniku zna bolje nego sva znanost svijeta, pomalo će revoltirano.

- To ne mogu prihvatiti, to je iritantno i primitivno.

Ljudi, cijepite se!

Sama je čisti pragmatik, vjeruje u ono što nam se događa. Čak i da je netko namjerno pustio virus iz laboratorija, kaže, to ne mijenja našu situaciju. Želimo li mi živjeti normalno, želimo li zaštititi - ja svoju majku, vi svoje dijete? Želimo, e, pa onda nema druge opcije nego se cijepiti.

Najgore je što ljudi ne žele shvatiti da još jedan val COVID-a, ili dva, vodi blokadi bolnice i zdravstvenog sustava, a u takvoj blokadi svi ćemo biti ugroženi - pomalo dramatično upozorava Sanja Jakelić.

Otkako je počela pandemija, veli, uopće nema privatni život, ali ona je i inače radoholičarka, voli svoj posao, voli raditi.

- Lani sam za Uskrs bila u samoizolaciji zbog kontakta na poslu, ali mobitel mi nije prestajao zvoniti, od sedam ujutro do ponoći, i baš na Uskrsni ponedjeljak imala sam 170 poziva, mislim da je to bio rekord. Tako da nitko od nas nije imao privatni život. Još uvijek ga nemamo, ali sam se sada na to već i navikla. Nažalost, i sad imam osjećaj da uopće nisam dobro društvo drugima. Kad odem u neko društvo, toliko sam opterećena COVID-om, ili mi telefon stalno zvoni pa ometam razgovor drugima, ili ja skrećem stalno razgovor na COVID, bolnicu..., što drugima postaje dosadno. Splasnuo je interes za koronu, ljude to više ne zanima, došlo je do zasićenja. Mi koji još nešto imamo o tome reći ne možemo više doprijeti do ljudi, oni ne žele više slušati o tim ružnim stvarima, izbjegavaju te razgovore. Ono što me još smeta je činjenica da mi svi živimo, direktno ili indirektno, od turizma. Oni koji od njega žive direktno, morali bi imati visoku razinu svijesti o zaštiti od COVID-a, jer ako sezona ne bude dobra, ili je zbog naše neodgovornosti prekinemo radi širenja bolesti, to će biti za mene poraz pameti, poraz naše ljudskosti, jer sami sebi ugrožavamo egzistenciju. A ako slučajno opet uđemo u novi val COVID-a, ne znam kako ću to izdržati, ne kao liječnik i ravnateljica bolnice, nego kao čovjek.

Pozajmica, kafić i pizzeria

Ravnateljica šibenske bolnice, kako sama zgodno kaže, živi trenutno na tri adrese: Šibenik, Rogoznica, Pakovo selo.

U Pakovu selu ima djedovinu koju su ona i sestra naslijedile od dida i pokojnog oca, koji je Pakovčanin, a majka je iz Rogoznice.

- Sve što smo sestra i ja naslijedile stavile smo u neku funkciju. Od kuće u Rogoznici smo napravile restoran, a kuću u Pakovu selu iznajmljujemo i na taj način omogućavamo da te nekretnine same sebe održavaju, ali nam je to postao i posao - govori Sanja.

Obiteljski posao u Rogoznici (obrt je ranije bio na Sanji, sada je na majci) je zapravo ugodan, mali obiteljski restoran - pizzeria, otvoren prije 21 godinu.

image
Sa sestrom Sandrom i majkom Jelenom ispred njihove pizzerije u Rogoznici
Nikša Stipaničev/Cropix

- Mi nismo otvorili restoran zato što je to bilo "fancy", nego zato što smo u jednom trenutku i Sandra i ja bile bez posla. I onda smo posudile novac, jer kredit kao nezaposlene nismo mogle dobiti, uskočili su prijatelji s pozajmicom i krenule smo s kafićem. Kad smo shvatile da će to ići, dogodine smo postavile peć za pizzu i krenule s pizzerijom. Prve četiri godine, od 2000. do 2004., radila sam samo ja, a kad sam se zaposlila u jednoj farmaceutskoj tvrtki, i potom nastavila svoj medicinski put, Sandra je preuzela posao, i bila je, sve dok joj sin nije otišao na fakultet, angažirana na obje strane. Radila je u općini i u restoranu, putovala u Šibenik, a ja i majka smo bile uglavnom u Rogoznici. Sada je obrnuto: ja sam u Šibeniku, a Sandra s majkom i sinom u Rogoznici - ispričat će nam storiju o svojoj obitelji Sanja.

OPG, masline i bajame

Njezina sestra Sandra je profesorica engleskog i njemačkog jezika, ali gotovo i nije radila u struci. Godinama je bila načelnica općine Rogoznica, no, zasitila se politike i nije se više htjela kandidirati na izborima, kaže Sanja. Odustala je od politike i odlučila je posvetiti se ugostiteljstvu, pridružiti se majci u njihovom restoranu i biti joj pomoć i oslonac. Politika je veliki izazov dok si mlad, smatra Sanja, a kad dođeš u neke godine postaje veliko opterećenje i čovjeka ubrzano troši. Sandra ima sina kojeg tetka u šali naziva prijestolonasljednikom. Već je odrastao, pomaže u svemu, jako je zainteresiran za sve što je u obiteljskom nasljeđu, i vjerojatno će taj posao nastaviti. Danas je itekako pri ruci majci i baki u restoranu.

- Od početka epidemije moja situacija značajno se promijenila. Ne mogu svaki dan putovati u Rogoznicu kao prije kad sam putovala, pomagala im, i vraćala se u Šibenik. Sad se bavim iznajmljivanjem kuće u Pakovom selu i svojim poslom u bolnici. Iznajmljivanje nije posebno stresno, pomažu mi i dvije tete s tatine strane, a odnedavno sam i mali OPG pokrenula i tome se silno veselim. Imam masline i bajame, oko 50 stabala. Pokušala sam u Pakovu selu posaditi te masline, mada nisam sigurna da će uspjeti, jer su zime tamo nepredvidljive i hladne, ali zadnjih godina klima se mijenja pa se i tamo mogu dobiti pristojni prinosi - govori nam ova neobična liječnica s ugostiteljsko-poljoprivrednim afinitetima.

Šibenik u srcu

O svom životu priča iskreno i otvoreno, ne pokušavajući tabuizirati bilo koji njegov segment.

- Udala se nisam, a bilo bi sigurno pametnije da sam se u životu opredijelila za obitelj i djecu. Nažalost, mladost brzo prođe, a ja sam iz generacije koju je uhvatio rat, pa mi je rano umro otac za kojeg sam bila jako vezana, i tako, život me vodio nekim svojim putem i nisam ni primijetila kako godine lete. Iskreno, neke pametne prilike nisam propustila, ništa nije bilo fatalno, ali danas mislim da je moj propust što nisam imala vlastitu obitelj, naročito zbog djece - priznat će. Taj "propust" kompenzira privrženošću svome nećaku Mati kojeg osjeća kao svoje dijete, i presretna je što ga ima, ali da u kući nije bilo sestrino dijete, misli, "možda bih prije došla pameti i imala svoje". No, ne žali ni za čim...

Trenutno živi u Šibeniku, koji joj dođe kao spavaonica, ne stigne uživati u gradu, otići na kavu... Tek kad joj to iznimno pođe za rukom, shvati koliko propušta od Šibenika koji pršti od događanja ljeti, i srećom da živi blizu Tvrđave sv. Mihovila pa čuje koncerte, osjeti taj šušur. Ali, u ovih zadnjih godinu dana, kao da nema života, ničega, sve je stalo, osim bolnice...

- Žao mi je što nemam vremena uživati u gradu, jer mislim da je Šibenik baš po mjeri za život. Mogla sam ostati raditi u Splitu nakon specijalizacije, jedno vrijeme sam radila u Zadru kad sam se zaposlila u farmaceutskoj firmi, studirala sam u Rijeci, bila sam na specijalizaciji u Zagrebu, u županiji sam radila svugdje - u Kninu, Drnišu, Rogoznici, ali nikad, nikad nisam ni pomislila odseliti se iz Šibenika. Sve je blizu, ako ti se auto pokvari, možeš do posla pješke, pijaca je super, oduševljena sam Pelegrinijevom pekarnicom "Pupa" koja je nedavno otvorena, to mi je nakon Poljane najbolja stvar koja se dogodila u Šibeniku u zadnje vrijeme. Imamo tvrđave, restorane, prekrasnu klimu, lijep, nevelik grad, ugodan za život, a ima sve - reći će u svom oduševljenom, nehinjenom lokalpatriotizmu.

Balet i Thompson

Kaže da voli rock, ali i domaću glazbu, a za ovo ljeto je odabrala koncert Mostar Sevdah Reunion. I kad je u Rogoznici znade otići u "Auroru" na koncert neke od domaćih zvijezda i dobro se isplesati.

- Uvijek sam voljela plesati, kaže, i otkriva da je jedno vrijeme u nekim ranim godinama čak išla i na balet kod Sokole Draganić dok je imala baletni studio u Primoštenu.

- Ali imala sam problem s karijerom balerine jer sam uvijek bila deblja od drugih. Dugo, dugo, mi je to bio hobi, pa čak i dok sam studirala u Rijeci išla sam na tečajeve jazz baleta, i to mi je ostalo do danas, kad god sam jako u stresu ili sam umorna, nervozna, ljuta, pustim dobru glazbu, zapjevam i zaplešem. Tako liječim stres. I Sandra i ja volimo pjevati, ona ima ljepši glas, bolje pjeva, ali i ja imam dobar sluh.

image
Dvije nerazdvojne sestre - Sanja i Sandra
Obiteljski album

Pjevala je u zboru, prije rata, bio je to zbog šibenske Glazbene škole, nije baš solo pjevala, osim jednom u srednjoj školi kad je bila prateći vokal, zajedno s prijateljicama, domaćem rock bandu "Do posljednjeg daha".

Voli slušati gotovo sve osim techna, elektroničke glazbe i turbo-folka. Sevdah da, može i starogradska, ali turbo folk nikako, i smiksana elektronička glazba. Sve drugo prolazi, pogotovo domaći izvođači, od klapa, popa, Olivera, Thompsona, što god. Ipak, s obzirom na vlaško porijeklo, Thompson joj je jedan od dražih, Oliver, naravno, i Petar Grašo. Voli muške promukle, hrapave glasove, to je, kako veli, opušta. Kad čuje Bralića, Olivera, bilo kojeg od pjevača s "rašpom" to joj je, kaže, fenomenalno. U glazbi joj je puno važnija sama glazba nego stihovi, koje zaboravi u pet minuta, ali glazbu nikad. Glazbu bolje memorira.

Ples na terasi

Ali, uvijek joj je bilo draže plesati nego pjevati.

- Imam opsesiju da naučim plesne korake trenutno aktualnog plesa. Sjećate se makarene, pa lani ona što je cijeli svijet potakla na ples, jerusalema, i treba mi dan-dva da to savladam, a sad je super stvar YouTube, gdje osim samog plesa dobijete i upute. I onda na terasi nećak i ja vježbamo.

Glavni hobi joj je sada vrtlarstvo, hortikultura i maslinarstvo. Ranije je kao hobi doživljavala rad u restoranu.

Kuha odlično, pohvalit će se, sve osim kolača. Kolači su Sandrina specijalnost. Sanja je više za predjela i glavna jela nego za kolače. Svi u kući jako dobro rade pizze, ali mamina je najbolja...

Jer, mama uvijek kuha najbolje…

- Kad smo otvorili pizzeriju, peć za pizzu smo kupili od obitelji Kokić, to je njihova licencirana peć, a pizzeriju nam je uvodio u posao Kose, jer on je bio u to vrijeme učitelj za buduće pizza-majstore, i to je tehnologija rada, tijesta, peći nekadašnje pizzerije "Grič", to je ta tzv. šibenska pizza. Do dana današnjeg ništa u njoj nismo mijenjali, svih ovih 20 godina, nijedan sastojak, uvijek je ista i gosti je jako vole. Tajna je i u brašnu, ali neću sad odavati tajnu, no uvijek koristimo ono brašno koje nam je davnih dana rekao Kose.

Strah od letenja

Sanja ima strah od letenja, zato je prije nekoliko godina prestala putovati sa sestrom Sandrom i prijateljicama po europskim destinacijama, gdje su redovito odlazile na doček Nove godine. Dogodio joj se jedan neugodan let i od tada ne putuje avionom, čak ni na dermatološke kongrese. Preferira destinacije u Hrvatskoj do kojih se može stići automobilom, super su joj putovanja kroz Liku, Gorski Kotar, vinske regije, OPG-ovi, i to prakticira za produžene vikende.

image
Uspomena iz Amsterdama
Obiteljski album

Nijedan dan ne završi a da nešto nije pročitala, ima svoj ritual, uz knjigu obavezno ide feta sira i time završava dan. Uvijek. Najviše čita stručnu literaturu, jer medicina je takva da stalno nešto novo izlazi, a budući da pokušava i dalje držati korak s dermatologijom, stalno joj nešto treba, nova znanja. Pogotovo novi lijekovi koji dolaze, a s obzirom na to da šibenska bolnica ima i dnevnu bolnicu za dermatologiju, a na sreću imaju i mlade specijalizante, i mora svaki dan nešto novo pročitati kako bi im prenijela to znanje i objasnila što ne znaju. U tijeku joj je i postdiplomski studij iz subspecijalizacije - onkološke dermatologije, tako da i to uči, a što se tiče beletristike ili publicistike, zadnje što je pročitala je "Novi sultan: Erdogan i kriza suvremene Turske". Voli takvo štivo, s primjesom politike.

Čuvajte se sunca

Budući da smo ovaj razgovor vodile usred ljeta, zatražili smo i savjet kako održati svježu i zdravu kožu na ovako opakom suncu, što je, vjerojatno, posebno interesantno ženama...

- Ljudi koji se previše izlažu suncu dobit će sigurno puno ranije bore i pjege, koža ubrzano stari. I bit će im koža preplanula, ali tako kratko da će poslije s tim ostacima preplanulosti ići same sebi na živce, a kad se počne gubiti ta boja, to onda više nije nimalo lijepo. Tako da preplanulost treba zaboraviti kao trend, sunce izbjegavati i nastojati da nam koža bude blijeda i lijepa, bez bora i bez pjega. A onda ćemo biti i zdraviji.

21. kolovoz 2021 08:29