StoryEditor
Šibenikđir s tinom biluš

Čelnica udruge vodiča istinska je ambasadorica Šibenika: Turisti vole vidit da se roba suši na žici i dicu da se igraju

17. srpnja 2018. - 20:00

Provesti ovih dana, u špici sezone, sat vremena s Tinom Biluš, predsjednicom šibenske Udruge turističkih vodiča "Mihovil", isto je kao osvojiti lutrijski zgoditak.


Mladu damu koja savršeno barata engleskim, francuskim i ruskim jezikom turisti naprosto obožavaju, pa je nije lako "osvojiti" samo za sebe. S druge strane, nema boljeg načina doznati sve o popularnim turističkim rutama i detaljima o Šibeniku koji goste najviše zanimaju od razgovora ugodnog s vodičicom koja je nakupila deset godina turističkog staža. Kaže se da se obično uspije u nečemu što se stvarno želi. Tako smo i mi jednom SMS porukom (što bi Šibenčani rekli – "na blesavo") dozvali Tinu najprije na kavu, a onda se, sve u ćakuli, uputili u kratku điradu gradom.

"Prva Mihovilka" zaista barata stranim jezicima kao od šale, ali izvan službe, u družbi, ostaje vjerna idiomu, šibenskom lokalnom govoru. Na pitanje kako se bira ruta, spremno odgovara da sve ovisi o željama i strukturi grupe.

– Ako su dobri šetači i ako se ima vrimena, onda se ide dužom rutom, ali osobno volim ići priko Gorice. Uvik se krene Masnom ulicom i sad je samo pitanje u kojem trenutku ćeš skrenit u Kalelargu ili nastaviti prema katedrali. Šta se tiče zanimanja gostiju, teško je o tome govoriti generalno, ali mogu o reakcijama grupa koje vodim. Kako mi je deseta godina rada u branši, već sam poprilično opuštena. U početku nije bilo jednostavno, a sad kužiš šta ih zanima, šta ne zanima, di će se nasmijati. Osim toga, stalno nešto čitam, dograđujem znanje.

Kad smo spremali rutu "Mračna strana Šibenika", tako, nas 11 članica "Mihovila" smo odabrali 20 knjiga. Svaka od nas je izvukla sadržaj koji se može koristiti i saznali smo neke stvari. Zna li prosječni Šibenčanin da je prvi službeni zapis iz razdoblja inkvizicije u Hrvatskoj pronađen u Šibeniku? Čisto sumnjam. A mi tu priču o Mrni i Dobri, kojoj je baš u našem gradu suđeno za čaranje i vještičarenje gotovo, brendirali među turistima. Uhodaš se u priču, svake godine pročitaš novu knjigu-dvi i sam se iznenadiš nekim detaljima. Pitaju me ljudi je li mi dosadno. Kako će bit dosadno kad je svaka grupa drugačija. Eto, svake sam ludosti naučila. Ovo se stablo, na primjer, zove albicija... – upire prstom Tina u jedno od stabala pred zgradom Biskupskog ordinarijata i odmah obrazlaže digresiju. Priznaje da joj je svojstvena, a turistima simpatična.

– Kako neću skakati s teme na temu kad me svašta pitaju. Kad smo kod biljaka, znate šta sam saznala od Francuza? Naš bljušt se u doslovnom prijevodu sa francuskog zove "biljka za ženu koju su tukli"... I ajd sad, ima li to neko preneseno značenje, nema li, nemam pojma. Ali sam zapamtila – vedro zaključuje i razgovor ponovno skreće na zadanu temu.

Za Zagrebačku ulicu, svojevrsnu šibensku turističku magistralu, kaže kako je turistima omiljena. Fascinirani su saznanjem da je stanovnici nazivaju Masnom jer se po nekim tumačenjima tu u prošlosti prodavalo meso i da općenito mnoge gradske lokacije gotovo i ne znaju po njihovim službenim nazivima.

– Znadem im kazati kako smo druželjubivi i turistima uvik voljni pomoći, ali smo previše vezani uz lokalnu terminologiju. Velim im da kod nas jedino poštari, hitna pomoć i vatrogasci znaju sve ulice. To vole, to im je egzotično... Stanemo, na primjer, kod crkve sv. Ivana i najsmišnije je kad im pokažete prstenove za koje su se vezivala idra. Onda ja njih pitam što misle za što je to služilo.

Goste povremeno triba malo i pitat. Ne smi to bit monolog. Obično odgovore da su za te prstenove vezivali konje. Je, da su konji bili ka žirafe! Uvik im prodam istu foru koja ih dobro nasmije. Naravno, puno ih zanima i zašto je ukinuto sajmovanje i to im istog trena povežem sa našim jezikom i običajima. Ako ne razumite hrvatski jezik, onda ćete u Dalmaciji često pomisliti da se ljudi svađaju, ali to vam je, objasnim im, najnormalniji razgovor. Mi smo temperamentni i glasno govorimo, baš ko Talijani, samo malo manje koristimo ruke. Malo manje, ali i dalje koristimo. E, sad zamislite kolika je buka bila na jednom od najvećih srednjovjekovnih sajmova i koliko je to smetalo vjerskim obredima u crkvi. Istog trena svima bude jasno. Vole oni i česmu Rodićevac na Maloj loži, zadnju od šest javnih česmi koja je u funkciji. Fascinantna im je i priča o Nikoli Tesli, a obožavaju podatak da je Šibenik grad koji je prvi u Europi dobio javnu rasvjetu, i to godinu dana prije američkog Buffala. Općenito, gostima su važne osobe i pojmovi ili neki detalji s kojima se mogu povezati, koji su im otprije poznati. I šta još vole? Vole kad dođu u grad i vide da se roba suši na žici i dicu da se igraju.

Uvik im kažem – Šibenik vam nije muzej. Mi malo kasnimo, a dobra stvar u kašnjenju je što onda možete učiti na greškama drugih. Sretni su kad vide ljude po kafićima. Pitaju me jesu li to turisti. Ovo su vam, kažem im, većinom lokalni ljudi. To im je tako drago!

U šetnji s mojom vodičicom rodnim gradom i sama sam skupila popriličnu kolekciju "turističkih bisera". Prosvijetlila me Tina podatkom da su na Gorici, preciznije skalinama nasuprot galerije kipara Ale Guberine, najveća atrakcija dvije mace – jedna žuta, koja nikako ne voli dodirivanje i uzvraća šapom na svaki pokušaj maženja, i druga šarena (inače njezina "rođena" kći) koja je umilna i mazna. Također i Rambo, vremešni Guberinin čivava čije ime među turistima izaziva salve smijeha.

– Turisti vole priču o povijesti, ali često ih zanima poveznica, moraš se malo i povezati s njima, a ako pričaš o sadašnjosti, vole čuti kako živimo. Fascinirani smo našim tovernama u kojima se znade zapivati, tom robom na sušilima... Amerikanci su me, na primjer, pitali zašto nemamo sušilice. Ne postoje, kažem, sušilice kod nas. Kako mislite ne postoje? Pa zar nemate kanalizaciju? Pa normalno da imamo kanalizaciju, ali sušilica nam ne triba. Zato imamo sunce. Sušilice nam samo zgužvaju robu. Onda ostanu u šoku. A tek kad im kažem da kod nas ne postoji "coffee to go", nego samo "cofee to stay" jer se kava u dobrom društvu pije i po tri ure, i da nema Starbucksa, i da se s kavom niko ne šeta, i da je "sveti gral" dalmatinskog života... bude im štošta jasnije. I sviđa im se. Puno im se sviđa sve šta vide i dožive.

I meni se puno svidio razgovor s Tinom, ali ona ura je prebrzo prošla. Vjerojatno tako brzo prolazi i turistima koje vodi kao istinska ambasadorica Šibenika, kojemu je odana vidno i čujno.


ZAŠTO NEMA SVADBI U PETOM MISECU
Znaju zaplakati od ganuća
– Volim Goricu i zato i turisti koje vodim obavezno prolaze Goricom. Vole i Svetu Lucu, tu im ispričam priču o Jeleni i Matiji, našem Romeu i Juliji, objasnim zašto nema svadbi u petom misecu. Tu ostanu u čudu. Ali pravi krešendo dožive kod katedrale. Obaramo ih s nogu pričom o ranjenoj kupoli i njezinoj obnovi, o glavama i bračkom kamenu. O njoj pričamo više kao o skulpturi nego građevini. Još kad uđu u krstionicu i kad im kod krsnog zdenca s reljefnim likom Boga Oca i Duha Svetoga u liku golubice kažem da je to mjesto na kojemu se u trenutku krštenja povezuju sa Svetim Trojstvom jer postaju dio njega i dio te veličanstvene katedrale, ljudi znaju i zaplakati od ganuća. Osjete se dijelom nečega velikog i tajanstvenog bez obzira koje su vjere, rase i nacije i jesu li uopće vjernici.


NANJUŠE ME
Slika za uspomenu
Dok smo ispijali "cofee to stay", Tini su prišle dvije turistkinje zamolivši je da ih fotografira za uspomenu. Na fotoreporterku Nikolinu i autoricu ovih redaka nisu ni "trznule".
– Vidiš kako me "nanjuše". To je nepogrešivo čulo – uz smijeh je situaciju protumačila Tina i otišla ih slikati. A Nikolina je, naravno, slikala sve tri. I ona je "nanjušila" dobar kadar.

item - id = 556673
related id = 0 -> 1022064
related id = 1 -> 1021975
17. listopad 2021 14:42