Ruglo u središtu grada, urbanistička crna rupa, slika je s kojom se svakodnevno susreću brojni prolaznici, osobito oni koji se prelaskom glavne gradske prometnice, Ulice kralja Zvonimira, penju u Varoš, kao i stotine vozača koji u zapuštenoj i derutnoj Šarinoj pekari pokušavanju naći slobodno parkirno mjesto.
Kompleks objekata koji je sve do kraja Drugog svjetskog rata i nacionalizacije pripadao obitelji Šare, koja je, kako se govorilo, imala pola Šibenika, desetljećima je služio za potrebe najveće gradske pekare koju je nakon pretvorbe i privatizacije krajem 90-ih kupio šibenski poduzetnik Vlado Čović.
Zub vremena i neodržavanje učinili su svoje i zgrade, koje su neko vrijeme zjapile prazne i napuštene, nakon što su proizvodni pogoni bili premješteni na drugu lokaciju, postale su prijetnja prolaznicima zbog žbuke koja je padala s pročelja, cigli s krovišta i razbijenog stakla s prozora. U međuvremenu, dvorište i prizemlje dviju zgrada postali su javno parkiralište s 52 parkirna mjesta.
Njime upravlja šibenski "Gradski parking", kojemu je Čovićeva "Zagreb-montaža" taj prostor dala u najam za nešto više od 19.000 kuna mjesečno. Trebalo je biti privremeno, ali traje već 11 godina.
Ugovor se, kaže direktor "Gradskog parkinga" Goran Bulat, obnavlja svake godine, a posljednji istječe 30. travnja 2019. Osim što je osvijetljen, a otvori koji vode na više katove zazidani ili daskama zatvoreni, u prostor se svih tih godina ništa nije ulagalo kako bi se barem donekle "ušminkao" i učinio sigurnijim. Takva situacija nije prošla bez "grintanja" Šibenčana, a zabilježeno je i nekoliko oštećenja vozila, priznaje Bulat.
– Imali smo nekoliko usmenih prigovora stanara, međutim kontinuirana popunjenost parkirališta ukazuje nam na to da je svako parking mjesto traženo. U posljednjih 11 godina bila su tri slučaja lakših oštećenja osobnih vozila, i to za nevremena. U tim okolnostima "Gradski parking" je osiguran, te su svi oštećenici bili isplaćeni!
A koliko je parking gorući problem svih u Starom gradu, potvrdit će i umirovljeni električar Ante Matošin. Ima mjesečnu stanarsku parkirnu kartu, ali parking nekada traži i po sat vremena. Ljeti na to neveliko parkiralište navale i turisti, ali ni zimi, kaže, nije puno bolje.
– Je, prostor je stvarno ružan. Ali moramo se negdje parkirati. Evo lani je jednom momku nešto sa zgrade palo na auto, ali su ga obeštetili. Bilo bi izvrsno kada bi se ovo uredilo. Neka cila zgrada na sva tri kata bude parking. Šta bi falilo – ne dvoji Matošin.
Zagovornica višeetažne garaže na mjestu nekadašnje pekare je i Milena Georgievska, makedonska novinarka koja već 10 godina živi u starom dijelu Šibenika. Otkriva i kako je prvi put kada je došla na to parkiralište doživjela pravi šok.
– Ovo vani još nekako može proći, ali ako morate parkirati unutra, u zgradi, to je strašno. Još uvijek osjećam nelagodu. Nije mi baš ugodno tu doći, osobito navečer... Dobro i potrebno bi bilo da se ovo uredi, jer ovakvom gradu, u njegovu centru, ne priliči ovakva ruina. Usto, sve je usko, prekrcano automobilima, tu su i stupići pa svako malo ogrebete auto – smatra Georgievska i dodaje kako je, bez obzira što je riječ o privatnom vlasništvu, i šibenska gradska uprava mogla biti aktivnija u rješavanju problema ovog arhitektonsko-urbanističkog sklopa budući da je riječ o atraktivnoj gradskoj lokaciji.
Njezino mišljenje dijeli i umirovljenik Ivan Klarić iz Brodarice, koji u dvorište Šarine pekare nije došao zbog parkinga, nego zbog Katastarskog odjela. Otkad je, naime, prije nekoliko godina preuređen, u tu, u posljednje vrijeme i zbog legalizacije vrlo posjećivanu ustanovu, ulazi se iz dvorišta Šarine pekare.
– Šarina pekara je ruglo grada, kao i Poljana koja je, umjesto da je postala šetalište, puna automobila. To treba uređivati i mislim da Grad Šibenik može naći načina da na to prisili i privatne vlasnike. Ali mislim da ovdje ne bi trebalo biti parkiralište, nego kulturni i zabavni sadržaji – uvjeren je Klarić.
A kakva će biti sudbina nekadašnje Šarine pekare, hoće li objekti biti obnovljeni ili novi izgrađeni i s kakvom namjenom, u ovom trenutku točno nije znao reći ni sam Čović. Ideja i planova je bilo, kaže, ali njihovu realizaciju kočila je i činjenica da je Ante Šare, nasljednik najbogatije šibenske obitelji između dvaju svjetskih ratova, osporavajući provedenu privatizaciju i pretvorbu pekare i pripadajućeg zemljišta ukupne površine nešto manje od 4000 metara četvornih, sudskim putem tražio povrat vlasništva. Čović tvrdi kako je Šare spor izgubio, a od cijelog kompleksa vlasništvo ima samo u dijelu od kojih 300 "kvadrata".
– U pregovorima smo s obitelji Šare kako bismo otkupili i taj dio, a kad kompletiramo vlasništvo može se ići u realizaciju projekta. Zamišljali smo da postojeće zgrade srušimo i izgradimo nove, uključujući i podzemnu garažu s dvije etaže. Međutim, sve to sporo ide, premda moram priznati da su nam sada ipak prioriteti projekti u Dragi i Podsolarskom koji počinju na jesen i trebali bi biti završeni za tri godine – kaže Čović.
Na Šarinoj pekari, dodaje, radit će se paralelno, a premda je šibenski Konzervatorski odjel propustio priliku da objekte zaštiti kao industrijsku kulturnu baštinu, morao je u skladu s novim GUP-om Šibenika izdati mišljenje prema kojem Čović, neovisno o tomu hoće li se odlučiti za gradnju stanova, hotela, poslovnih prostora i sl., neće moći srušiti postojeća zdanja budući da se ona nalaze u kontaktnoj zoni sa spomeničkom gradskom jezgrom.
