S Marijom Bajićem, predsjednikom šibenske gradske četvrti Vidici, začas smo se dogovorili za ophodnju početnim punktovima koji će biti obuhvaćeni javnim radovima što su na gradskom području startali ovih vrućih dana. Deset se ljudi, podsjetimo, javilo na javni poziv koji je raspisao Grad Šibenik, a njihove će plaće u minimalnom bruto iznosu od oko 4,4 tisuće kuna sljedećih šest mjeseci, koliko traju radovi, Hrvatski zavod za zapošljavanje financirati u punom iznosu. Na Vidicima su, reče nam Bajić, koji je, inače, poznat kao jedan od najaktivnijih operativaca među čelnicima mjesnih odbora i gradskih četvrti Šibenika, raspoređena dvojica ljudi. Od početka ovog tjedna uhvatili su se ukoštac s pravom džunglom trave oko zgrada. Ostali su raspoređeni u Crnici, Zatonu, Danilu i Perkoviću. Veliko je to područje. A veliki su i Vidici.
- Znate li koliko je u našoj gradskoj četvrti kvadratnih metara zelenih površina? - znatiželjno nas je pogledao.
- Recimo 10 tisuća - "bubnula" sam bez mozganja.
Sizifov posao
- Ma ni blizu. Ravnih 22 tisuće kvadrata, jel možete to zamislit! Eto, baš me to interesiralo i tako mi je rečeno. E, sad možete pretpostaviti koliki je to posao ako se samo želi pokositi trava. Taman kad se prođe od početka do kraja, već je tamo gdje ste prvo pokosili - trava narasla do struka. Recimo, "Zeleni grad" je nedavno, kroz peti mjesec, bio angažiran na nekadašnjem Njegoševom trgu, a već sada izgleda kao da se i nije radilo - pričao je naš sugovornik uz povremene strateške stanke dok smo se s parkirališta pred trgovačkim centrom uspinjali prema zgradama. Nije trebalo puno za prve graške znoja, iako uspon nije bio bog zna kako zahtjevan, a i stabla su nas štitila od sunca.
Reski zvuk trimera za travu, popularne pelarice, onemogućavao je daljnju komunikaciju i bio najbolji znak da smo blizu odredišta. Zatekosmo u košnji trave na strmom obronku među višekatnicama Sinišu Jurasa i Dražena Krnića. Startali su, rekoše, već oko 7 sati, i za sada su zadovoljni odrađenom dionicom.
Svašta bacaju
- Samo da nije toliko otpada bilo bi lakše. Bacaju stanari svega i svačega... A 'ko drugi nego oni. Pa nije palo s neba! I onda kad naletim kosilicom prikine se pel i to me usporava. Moraš stat, pa prominit pel... Da nije toga išlo bi brže - požalio se Krnić, kojemu taj posao nije stran. Prošao je, veli, službenu obuku i ima certifikate, a i mimo njih već se na pelarici prekalio u košnji trave kod sebe, na selu.
I kako to - upitasmo - da ste se prijavili na javne radove?
- A triba živit! Eto, koja je motivacija - otpovrnuo je Krnić, a Juras se nadovezao:
- Doma bi bija u statusu mrtvila. Ovako sam aktivan, među ljudima, imam taj osjećaj da sam radno sposoban, da nikome nisam na teret i da imam neku viziju - poručio je šjor Siniša i odnio odbačenu najlonsku kesicu sa strane na hrpu otpada.
- Skromni su, a radišni – zadovoljan je Marijo, trenutak prije nego što je Dražen ponovno upalio bučnu alatku iz čijeg je motora suknuo sivi dim.
- Ovo je četvrta godina da nam na Vidicima rade ljudi angažirani na javnim radovima. Dobro je i njima i nama. Spomenut ću i slučaj bivšeg zaposlenika TLM-a, kojemu su javni radovi osigurali nedostatnih šest mjeseci staža do pune mirovine. Znači, četvrt je urednija čim se angažira koja ruka oko zelenila i sitnih komunalnih zahvata, a ljudima je danas svaka kuna potrebna - objašnjavao nam je Bajić dok smo silazili niz padinu prema takozvanom Rasadniku, šumarku nadomak pravog rasadnika nekadašnjeg gradskog poduzeća "Zelenilo", koje je pripojeno "Zelenom gradu". Po njemu je ta zona i dobila ime.
Zatekosmo na "prizorištu" koje će Siniša i Dražen tek propisno "odtraviti" Ivana Šeru, Jakova Slamića, Marina Kalauza i Gorana Bunčića, vrijedne zaposlenike tvrtke SMB metal u postavljanju visokih metalnih šipki budućeg "kaveza", višenamjenskog sportskog igrališta. Jest da je vruće, rekoše, ali navikli su oni i na ekstremnije uvjete.
Lipota predvečerja
- Nadam se da ću u ovome mandatu uspjeti postići da ovo bude jedna lijepa sportsko rekreacijska zona za sve... Prošle godine smo malo uredili boriće, sad će tu doći igralište, postavit ćemo i mrežu... Bilo bi lijepo kad bi i balotana zaživjela. Preko puta možete primijetiti radnike "Pektusa" koji rade na javnoj rasvjeti pa će zasvijetliti i ovdje, jer je cijeli potez zbog radova na cesti kroz Bioce bio isključen iz mreže. A da vidite kako je tu lipo predvečer - entuzijastično nam je kazivao Marijo.
Pridružio nam se u međuvremenu i Krešimir Erak kako bi se s našim sugovornikom konzultirao hoće li se prvo "postaviti trava, pa šponde, pa mriža, ili će šponde biti zadnje". Saznadosmo da Erak nije u gradskoj četvrti nego iz obližnjih Ražina.
- Mi smo osnovali malonogometni klub Rasadnik, a s idejom da se ovo uredi došli smo najprije s Marijom razgovarat. I evo, uspili smo. Sredinom sedmog miseca tu će biti turnir - zadovoljno je konstatirao Krešimir.
U povratku nas je Marijo uputio da će Vidici uskoro dobiti i prostorije gradske četvrti u kojemu će se na jednom mjestu intenzivnije sastajati s predstavnicima stanara zgrada i iznalaziti konstruktivna rješenja za sva otvorena pitanja. Jedno od njih vjerojatno će biti kako dislocirati na primjereniju lokaciju, poput Rasadnika, kartašku ekipu umirovljenika s Vidika, koja svako jutro "udara" po briškuli i trešeti u hladovini guste razgranate koštele. Nisu ni jučer izostali. U žaru igre za stolićem koji je netko tu donio tko zna odakle, zajedno sa stolicama, zatekosmo Antu Bumbaka, Vilima Šodu, Dumu Munjizu i Nediljka Šijana.
- Ovdje smo svako jutro. Svako! A popodne nismo. Vruće je - rekao nam je Ante. Ostali nisu bili tako razgovorljivi. Zapravo, nisu uopće. Napeto su iščekivali potez protivnika, a nije bilo preporučljivo niti propustiti mot suigrača.