Kada je Antonija Slatinu nazvao poslovođa Mario Škaro, voditelj pogona u MIAB-u, dok je bio na bolovanju, pomislio je da ga netko vata u đir. Njega su uvatila leđa, pa je mislio da mu je barem s ušima sve u redu. A ono, nazvao ga poslovođa da mu kaže da je firma usvojila novi pravilnik i da će za dva mjeseca, kada mu žena rodi, dobiti oko 3400 kuna. Nagrade!
- A on se još mislio hoće li se ili neće javiti na mobitel - smije se poslovođa koji i sam, s 47 godina u životnom kalendaru, još ima vremena osvojiti nagradni bonus koji je njegova tvrtka uvela od 26. veljače. Naime, prema članku 9. stavak 1. točka 9. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16) i članka 7. stavak 2. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 10/17, 128/17) neoporezivo je moguće isplatiti potporu za novorođenče u visini jedne proračunske osnovice prema posebnom propisu.
Dosadili mu drugovi
- Pa, kad smo vidjeli da je po zakonu moguće, onda smo ja i moj suprug Mate donijeli odluku da ćemo tako i napraviti, odnosno da ćemo od 26. veljače našim radnicima koji dobiju dijete početi isplaćivati 3326 kuna jednokratno - kazala nam je Ankica Burić, kojoj u MIAB-u pripadaju dva zadnja slova, a suprugu Mati prvo, dok je "I" zajedničko.
Dakle, što oni odluče, tako i bude. I to tako već od početka devedesetih, otkako je firma osnovana. U svakom slučaju, Burići nisu ostali imuni na sve ono što se oko njih - i oko nas svih - piše i govori. Da nas nema, da nas je sve manje, da izumiremo, da nas više umire, nego što nas se rađa. I onda počneš sam sebe pitat možeš li ti u tome što napravit, sa svoje strane, da pomogneš... Imamo i mi dva sina, oni su zajedno s nama u firmi, jedan radi u prodaji, angažiran je dosta i u razvoju, drugi je u nabavi, Antonijo je 1980. a Hrvoje 1978. godište.
- Ja sam radio u šibenskom Vodovodu, bio sam tamo tehnički direktor, i pravo da vam kažem dosadilo mi je više slušati ono - drugovi, mi moramo. Samo obaveze! I čim je Ante Marković postao predsjednik bivše savezne Vlade i dao mogućnost da se osnivaju privatne tvrtke, ja sam odlučio da je vrijeme da idemo u privatnike. Ankici je to tada bilo nepojmljivo, ona je radila u mirovinskom Fondu, u državnoj instituciji, imala je veću plaću nego ja, iako je bila financijski referent, a ja tehnički direktor. Ali, nisam se bojao ničega, osobito ne rada, već sam prije imao iskustva i u SIZ-ovima, vodoprivrednoj interesnoj zajednici Dalmacije, vidio sam kako se tamo kupe i dile novci.
I vrlo brzo sam, neka nisam bio u Partiji, postao predsjednik Izvršnog odbora i skupštine vodoprivredne zajednice Dalmacije. A kako sam i u Vodovodu radio na investicijama, vrlo brzo sam uspio pohvatati konce i došao sam u situaciju da sam odlučio da više ne želim slušati ljude koji znaju malo ili ništa i koje imenuje netko po političkoj liniji. Idem sam, pa makar ne uspio. Ako ništa, znam popravljat aute, traktore, kućanske aparate, znam raditi struju, vodu, svakog vraga, nešto će se za me naći, ne mogu se izgubiti. Nije mene bilo briga to što sam ja diplomirani inženjer strojarstva i inženjer elektrotehnike, ništa meni nije bilo ispod časti, ja sam bio spreman na sve - priča Mate i danas s jednakom odlučnošću kao i onda kada se u ratu, početkom 90-ih odlučio uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke.
Dobitna kombinacija
- Niko mene nigdi nije tirao. Dapače, brojni su mi govorili di ćeš, ratno je stanje, ali ja sam odlučio i nije bilo nazad. Otišao sam u Njemačku, da za dvije tamošnje tvrtke budem konzultant, da budem njihov zastupnik u Hrvatskoj. No, mi nismo željeli bit samo trgovci, uzimaj njihovo i prodaji ovdje kod nas, pumpe, nego smo mi išli u razvoj, da mi možemo ponuditi kupcima kompletnu uslugu tehničkog rješenja, ugradnju i puštanje u rad opreme. Najprije za pitke vode, cjevovode, crpne stanice, pa poslije i za otpadne vode, uređaje za pročišćavanje, a danas imamo i proizvodnju opreme za te uređaje za pročišćavanje... - govori Mate.
Burići su s radom krenuli iz ureda u svojoj vlastitoj kući, u Zablaću, a radionicu su imali u selu, u Burićima, u Mirlović Zagori. Krenuli su s par ljudi, dva inženjera elektrotehnike, a danas imaju veliki pogon na Podima, 50-ak zaposlenih od kojih čak trećina ili njih 15-ak ima visoku ili višu stručnu spremu. A radove na hidro-objektima izvode na prostoru od Istre, pa preko Varaždina, Donjeg Miholjca, Požege do BiH, pa do Crne Gore, Slovenije i Srbije u koju izvoze i montiraju svoju opremu i vlastita tehnička rješenja, pamet i tehnologiju.
Mate je bio tata-mata za područje strojarstva, elektrotehnike, hidraulike, vodoopskrbnih sustava, a Ankica ga je kao diplomirani ekonomist u tome pratila, što je očito bila dobitna kombinacija koja je, vrlo brzo, za pet do deset godina, urodila i s tri zlatne plakete za najbolju malu tvrtku u Šibensko-kninskoj krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih prema kriterijima HGK - Županijske komore Šibenik.
Primjer Slovenije
- Hrvatska bi država trebala imati više društvene odgovornosti prema vlastitim tvrtkama, prema poticanju malog i srednjeg poduzetništva. Jer, od poduzetništva se živi. Taj nam svijet mora svima biti u glavi. Jer, ako nemamo poduzetništva, onda potkopavamo sve - i vlastitu državu, i našu djecu, i sve do čega nam je stalo i u što se zaklinjemo. Stranci na to itekako paze. Slovenci, primjerice u svoje tendere stave da u slučaju kvara ili nekakve ugroze moraš doći na objekt u roku od 35 minuta. Slovenija je time automatski u njega ugradila vlastitu tvrtku, jer to nitko drugi ne može. I sve regularno! - vele nam naši sugovornici, tvrdeći da je svugdje u Europi pravilo - tamo gdje je država investitor, favorizira se domaći izvođač. A ako ga nema, onda mora imati domaćeg kooperanta.
To je društvena odgovornost, jednako kao što je odgovornost izvođača da njegov proizvod, odnosno usluga mora biti kvalitetom ravna, ako ne i bolja od konkurentske.
Uostalom, ta društvena odgovornost vidljiva je i u ovom potezu koji je MIAB povukao, kada je odlučio da će svojim radnicima jednokratno isplatiti 3400 kuna za svako novorođeno dijete. To je potez nekoga kome je stalo do svojih ljudi, svoje države i njezine budućnosti. Nečeg do čega je nekom tko nije odavde stalo koliko i do lanjskog snijega. Staro je pravilo - Tko želi taj nađe način, a tko ne želi, taj nađe izgovor.
Stambeno zbrinjavanje
Mate Burić ima i recept po kojem bi država mogla i trebala pomoći mladim obiteljima da lakše riješe stambeno pitanje. Time bi, smatra, mladi ljudi manje napuštali Hrvatski i lakše se odlučivali na roditeljstvo.
- Ranije su poduzeća iz plaće zaposlenih izdvajala sredstva za stambeni fond. I onda su se iz tih sredstava davali krediti ili kupovali stanovi. Naravno, ne svatko nego oni koji su bili najpotrebitiji. Toga više nema, ali se može napraviti da svaka lokalna samouprava za namjensku stambenu izgradnju odredi zonu koja bi se infrastrukturno opremila. I onda bi se na njoj izgradile obiteljske kuće ili stanovi čiji kvadrat, tvrdim, ne bi prešao cijenu od 800 eura po kvadratu.
Ne moramo izmišljati toplu vodu, to tako rade vanka. Nakon toga bi mlade obitelji imale izbor - hoće li plaćati najam, od kojeg će se graditi novi stanovi, ili će otplaćivati stan. Jednu ili drugu opciju, na rok od 30 godina, da ti možeš iz svoje plaće, uredno to vraćati bez opterećenja. Ako se tebi što dogodi, da to nasljeđuju oni koji iza tebe ostaju, ili da se vraća onima čije je i bilo. Bez drame, bez rizika, ovrha ili ne znam čega.
I još nešto. Mlade ljude treba educirati još od vrtića, osnovne škole, da nije sramota raditi, učiti ih vrijednosti proizvodnih zanimanja a ne ih usmjeravati da se školuju za nešto "gdje neće morati raditi". Mi moramo živjeti od nečega što stvara novu vrijednost, što možeš prodati bilo gdje u svijetu, a ne samo od ugostiteljstva i turizma - uvjereni su Burići.
Iza kojih, ako ništa drugo, stoje rezultati. I činjenice. A ne samo ono "drugovi", - odnosno gospodo, - "mi možemo, mi moramo..."
Nitko se ne želi žrtvovati
Matini su roditeji imali četvero dice – njega i još trojicu braće. A Ankičini također četvero – tri sestre i jedan brat. Oni danas imaju dvoje djece - dva sina, koji takođee imaju po dvoje djece. To je taman nula, prosta reprodukcija. Dvoje ljudi ima dvoje djece. A gdje su još samci, ili oni koji žive zajedno bez djece. Zašto je tome tako? - pitamo naše sugovornike.
- Dobar broj ljudi, pa i parova danas se ne želi mučiti oko podizanja djece, ne želi se dekomodirati, ne želi se žrtvovati. To je tako. Takvo je vrijeme došlo - brzo smo se složili u odgovoru.
Jedini u ovomm dijelu Europe
Pogon kakav mi imamo, za zaštitu inoxa, odnosno naših proizvoda od tog materijala, koji se nakon izrade i prije ugradnje uranjaju u kupke, čime dobijaju pasivnu zaštitu, i vanjsku i unutarnju, nema nitko u ovom dijelu Europe. Naš pogon ne smrdi, ekološki je, razvijen je u suradnji sa strojarskim fakultetom, koji nam je radio analizu, po našem vlastitom projektu i našoj tehnologiji. Taj pogon ima i svoj vlastiti uređaj za pročišćavanje industrijske otpadne vode, od kojeg na koncu dobijemo hiodroksid, koji možemo ponovno koristiti, s jedne strane, i tehnološku vodu s druge.
Neki odu vani, neki se i vraćaju...
Branimir Petković, rukovoditelj je CNC plazme i tehnički crtač, ima tek 27 godina. Nije oženjen, ali mogao bi, veli, i on uskoro stati pred oltar. U planu su mu, naravno, i dica. I to najbolje odmah dvoje, da skine brigu s glave, smije se.
Je li zadovoljan u MIAB-u?
Je, apsolutno. I zasad ne razmišlja o odlasku vani. Ima dosta njegovih vršnjaka koji su otišli, ali u zadnje vrijeme sve više onih koji se vraćaju kući. Jer, nije ni vanka sve tako kako se priča i govori. A i neki se snađu, a neki ne, kao i doma, Kao i svugdje, uostalom...