Umra je Ćićo. Umra je Ćićo Poluš...Među ljudima koji su se jutros skupili ispred ploče sa šonetama na autobusnom ugibalištu kod Poljane samo se to čulo. I malo tko je išta više govorio, a meni su se, pri pogledu na poznato lice sa šonete, odvrtjele godine i vratile me u kultni "Pio" krajem 80-ih.
- Makijato.
- Mali ili veliki?
- Mali.
- Sa manje il više mlika?
- Manje.
- Vrućeg il' ledenog?
- Ledenog.
- Sa jednim il dva cukra.?
- Jednim.
- U veliku ili malu ćikaru?
- Malu.
- A jadna ti maništra. Pa ko je još vidija novinarku koja odgovara sa jednom riči. Nećeš ti, moja ćerce, nikad zaradit za papar. Minjaj struku, nije to za te.
Bio je to moj prvi razgovor sa Ivom Zaninovićem, jednim od najboljih konobara koje je Šibenik ikad imao, čovjekom u čijim je prsima ispod one uredne, uvijek besprijekorno ispeglane košulje, tuklo veliko šibensko srce. Evo, od tog makijata proletješe ljeta. Naredala su se makijata i makijata, i žestice, i vina, i druženja, i gradeljanje, prijateljevanje i s njim i s njegovom pokojnom Sanjom i sinovima, i širom obitelji. Nitko ne bi rekao kad bi ga vidio za šankom da je po "pravom" zanatu bio urar i da je držao butigu na Maloj loži ranih 70-ih godina, vizavi one velike butige od električnih aparata i nekoć gramofonskih ploča/kazeta... (znao bi, u svom prepoznatljivom, zafrkantskom stilu preporučiti da onom-urar mogu slobodno dodati - K, a, ako oću, i - V.). Za pravo reći, nisam znala ni da se zvao Ivo, niti da je rođen '49 godine. On je bio naprosto – Ćićo neodređenog godišta. Odnosno, godišta koje ti god paše. Tko među srednjom i starijom generacijom nije poznavao Ćiću, i ne može znati o čemu pričam, niti kolika gradacija Šibenika može stati u jednog čovjeka. Sva šibenska funcutarija, zajebancija i humor, oštra iskrenost i dovitljivost, sve što Šibenčane čini "grezim ali dobre ćudi", kako je to dijagnosticirao Arsen, stala je u njega.
Nemoguće je, a i vjerojatno bi falila, pa neću nabrajati gdje je sve Ćićo konobario u Šibeniku i kome je sve bio, ne samo prijatelj, nego i psiholog, psihijatar, ispovjednik i povjerenik, sve što pravi konobar mora biti. Znao je u koju uru počinje koja utakmica, što je na repertoaru teatra, kako kotira koja politička opcija, kako stojimo u nogometu, vaterpolu i košarci...u toku je bio sa svim i svačim i sve je to dobrano začinjavao britkim humorom, vicevima i dosjetkama. Bio je naprosto jedinstvena osoba, dokaz koliko mali čovjek u svojoj sredini može biti velik i teško zamjenjiv.
Otišao je Ćićo pravo u legendu, tamo u prostranstva sjećanja u kojima ćemo od njega uvijek moći naručiti mali makijato ili pivu "na brukvu". Platit ćemo kad se vidimo.