Sjećate li se one dobre stare pitalice rugalice "A kome je to škola kruva dala?" A kome nije! Daju čak i one koje su napuštene i zapuštene, u koje odavna već nema tko ni ići, naše stare seoske škole, rasute po Dalmatinskoj zagori.
Vijest da je u Bogatićima Miljevačkim otvoren hostel, isfinanciran najviše novcem EU fondova, preko Grada Drniša, sama je po sebi sjajna, jer to su nove klice života, nova radna mjesta, novi mladi ljudi koji će u školu i oko nje dolaziti, u Zagori živjeti i raditi, djecu podizati, obiteljska imanja obnavljati i popravljati.
No, još je zanimljiviji podatak koji otkriva gdje se to dogodilo – u staroj, napuštenoj seoskoj školi! Kojih po našem demografski opustošenom zaleđu ima koliko hoćeš i koliko voliš. Jednom su nas već opismenile, i u svijet odaslale, a sada bi nas mogle i kući vratiti, natrag Zagori u dvore.
Jer, prije samo dvije godine, projekt sličan ovom, s druge strane rijeke, oživio je staru seosku školu u Laškovici, malome mjestu sa samo 150 stanovnika, u kojem je Nacionalni park Krka otvorio fantastičan posjetiteljski centar. Uređene su tu recepcije, bife, suvenirnica, vanjski sanitarni čvor, konferencijska dvorana sa šezdeset sjedećih mjesta...
Živa zgoda za što god hoćeš, predavanja i edukaciju. A ta je u ratu zapaljena i devastirana škola, iz koje je onih dvoje-troje mališana prebačeno u školu u obližnje Rupe, oživjela potom i turistički digla cijeli ovaj kraj udaljen samo tri kilometra od Roškog slapa. Prije toga kao da je bio 303, Bogu iza nogu. Blagoslov zvan turizam, a s njime i kruh bez motike, zarađen na kućnom pragu, širi se koncentričnim krugovima uz Krku, koju godišnje obiđe 1,3 milijuna posjetitelja. I svake godine prodire sve dublje. Skradin je već poodavno turistička destinacija par excellence, s nekretninama skupim kao da ste u Dubrovniku, a sada se preko Drniša širi i na Knin, u kojem se Nacionalni park susreće sa svojim najmlađim bratom, nedavno proglašenim, Parkom prirode Dinara.
Potencijal starih seoskih škola, navlas iste arhitekture, prepoznali su davno i u Unešiću, kada su ih tamošnji načelnici Mladen Abramac i Ante Parat, sredinom devedesetih godina, još i prije "Oluje", davali za jednu kunu poduzetnicima u najam, ne bi li u njima otvarali poduzetničke pogone. Općina koja na prostoru 16 sela nije imala ni jednog jedinog radnog mjesta, a od 13 područnih škola napušteno njih 12, probala je makar s "besplatnim prostorom" namamiti barem ikog da dođe - tada - Bogu iza nogu.
Nešto raditi i privređivati, uplatiti koju kunu u proračun i ponekog zaposliti. S promjenjivim rezultatima. Bilo je to u vrijeme kada nije bilo ni poduzetničkih kredita ni EU fondova, pa ni "besplatni prostor" nije bio baš posve besplatan, valjalo ga je obnoviti i urediti o vlastitom trošku. Neki su propali, neki svojom, neki tuđom krivnjom, ali neki, koji su stigli u mandatu aktulanog načelnika Živka Bulata, po istome modelu su i opstali i šire se.
Poput obitelji Rajčić koja u staroj školi u Nevestu, zajedno s partnerima, proizvodi najmoderniju ambalažu na svijetu, onu od biorazgradivog polipropilena, u koju se pakiraju i majice omiškog "Galeba" i tvornice čarapa "Jadran". Da kome je škola kruva dala? Svakom ko oće radit!