StoryEditor
Hrvatska i svijetRadnica godine

Životna priča: Majka troje djece ustaje u pet i biciklom iz Sesveta odlazi u Zagreb na posao; Rođena sam bez ruke, ali ne plačem zbog toga

Piše Tena Šarčević
25. prosinca 2019. - 11:53

Samo nekoliko sati koje smo proveli na kiosku Tiska preko puta Branimirove tržnice bilo nam je dovoljno da vidimo da na tome mjestu vrijedi samo jedno pravilo: bilo da dolaze kupiti tramvajsku kartu od četiri kune ili platiti račune u iznosu od nekoliko tisuća kuna, kupci s tog kioska ne odlaze bez osmijeha.

Za to je zaslužna Mira Logarušić, već godinama zaštitni znak tog kioska.

Ova 55-godišnjakinja zbog svojeg je zaraznog entuzijazma nedavno dobila i nagradu “Mali svjetionik za velike ljude”, koja se dodjeljuje za najboljeg zaposlenika u godini na izmaku. Osim zbog svojeg širokog osmijeha i vedrog stava, teta Mira sve oko sebe inspirira i zbog činjenice da je rođena bez jedne ruke, ali nikada nije dopustila da je to definira.

Ništa je ne čudi

- Bila sam nominirana za nagradu i prošle godine, kada me prijavio jedan kupac. Ovaj put me nominirala firma. Stalno dobivaju mailove s pohvalama na moj račun. Ma, to mi je već normalno - smije se Mira, koja je za nagradu uz statuu “Malog svjetionika” dobila i sto tisuća kuna.

- Ne biste vjerovali, stotka je na računu, a još uvijek imam stari bicikl. Dobila sam lovu, pa bih sada i novi bicikl. Vidite kako ljudi lako postanu bahati - govori nam, i dalje se smijući. Gospođa Mira, naravno, nije postala bahata.

- Svaki dan na posao dolazim biciklom iz Sesveta. Treba mi oko 45 minuta ako me ne zezaju semafori. Ne vozim brzo, a, kako sam i rekla, imam stariji bicikl - priča nam, pa dodaje da joj je gospodin koji joj servisira prijevozno sredstvo izradio i posebnu protezu za ruku, koja joj značajno olakšava vožnju.

- Danas baš nisam došla biciklom jer sam svojim kupcima nosila kolače da ih počastim - kaže nam, pa i nama poklanja pomno posloženu kutijicu s breskvicama, raspucancima, šapama, bijelom pitom, ferrero kuglicama... - Uživam u pravljenju kolača, djeci ih pečem svakog vikenda. A ovo je tek dio onoga što ću pripremiti za Božić - kaže.

Radi od malena

Cijeli je život naviknuta na rad i u njemu uživa.

- Roditelji me nikada nisu štedjeli. Odmalena sam kopala, pomagala im, radila sve isto što su radila i moja braća - prisjeća se djetinjstva u rodnom Iloku. Kasnije je i tamo radila na kiosku, a tijekom rata se preselila u Zagreb. Tu se i udala.

- Supruga sam upoznala na svadbi na kojoj sam ja bila kuma. Čim me vidio, rekao je - to je to! Kad sam došla u Zagreb, sretno sam se udala - priča, s naglaskom na ovo “sretno”. Majka je troje djece. Jedan je sin na doktoratu, drugi na posljednjoj, a najmlađa kći na trećoj godini fakulteta.

- Možete zamisliti kako mi je, u kući imam četvero intelektualaca, a ja sam jedina radnica! - kaže.

Suprug joj je direktor jedne firme.

- Pa znate kako se kaže, da iza svake uspješne žene mora stajati uspješan muškarac - konstatira. Prisjeća se da na početku njihove veze nije svima bilo drago što je njezin suprug odabrao baš nju.
 

- Moja pokojna svekrva je rekla da me ne voli jer nemam ruku. Prvi se put susrela s nečim takvim, tako da joj nisam zamjerila. Samo sam joj rekla: ‘Nema problema, meni je važno da me voli vaš sin!’ - prisjeća se.

Težak pubertet

No, nastavlja, sve je u glavi. Najteže je podnosila činjenicu da nema ruku u vrijeme kada je bila u pubertetu, no kasnije je shvatila da ima samo dva izbora. - Mogla sam ili plakati nad sobom ili živjeti punim plućima. Odabrala sam ovo drugo. Kad se ujutro ustanem, kažem si: Bože, daj da mi ovo bude najbolji dan u životu. Sami si birate hoće li vam danas biti dobro ili ne. Ja si ne dozvoljavam umor, niti da mi išta bude teško. Dapače, ništa mi nije teško. Problemi se događaju, svakodnevna su pojava. Ali na vama je da ih riješite - priča.

Upravo je takav njezin stav, kaže, jedina stvar oko koje se ne slaže sa svojim suprugom. - On mi kaže da ga živciram jer me ništa ne živcira - smije se Mira.

- No mislim da je jednostavno Božji dar što sam uvijek odlično raspoložena. Nikada nisam došla kući i rekla da sam umorna, da nemam snage i da mi se nešto ne da. Dođem doma, operem ruke i nastavljam raditi. A tako mi je i na poslu. Svjesna toga da se moji kupci osjećaju bolje ako sam ja ovako raspoložena. A bolje se osjećam i ja. Tako nam je svima dobro. Ali uživam u tome što radim i volim ljude. Treba biti dobar prema svima, a ne osuđivati čak ni one namrgođene. Nikad ne znate zašto je netko loše raspoložen i kakve probleme ima - priča nam dok spretno obavlja razne poslove u svojem kiosku, od fotokopiranja, preko slaganja artikala pa do pomoći pri izboru igračaka za djecu.

Dok pričamo, dolazi joj jedna žena s upitom ima li čokoladu Merci.

- Joj, nemam, ali gdje ste bili jučer! Bila sam dobila jedan paket na poklon, da ste jučer došli, poklonila bih vam svoj - vedro odgovara Mira, koja već jako dobro poznaje gotovo sve kupce, pa nerijetko vadi ono što im treba i prije nego što su prišli blizu njezinu kiosku.

Gospođa Mira, vidi se, voli dijeliti. Ipak, prilično nam nerado priznaje da će dio novca koji je dobila od nagrade “Mali svjetionik” donirati. - Ma, ja vam uopće ne mislim da to treba naglašavati. Dio sam već i dala drugima. Normalno je da čovjek daje i da, isto tako, od drugoga i sam dobije nešto. Ako danas nekome dam kunu jer je nema, sutra ću ja vjerojatno od nekoga drugoga dobiti pet. Tako svijet funkcionira. Vjerujem u tu filozofiju - kaže.

Božićnih i novogodišnjih želja, ona, kaže, nema. - Ja vam uopće nemam želja, a svaki dan mi je Božić. Ne priznajem advent, te ludorije, to više nema veze s Božićem. Mislim da treba otići u crkvu i pomoliti se, a ne filozofirati - zaključuje.

# BICIKL# MAJKA# KIOSK# TISAK#RADNICA GODINE

Izdvojeno