StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetIntervju: Smiljana Leinert Novosel

Žene su u Hrvatskoj danas ravnopravnije na poslu, nego u obitelji

22. travnja 2018. - 16:39

Prije 17 godina činilo se da će podjela uloga u obitelji u Hrvatskoj ići u smjeru modernijih shvaćanja prema kojima u odgoju djece na jednak način participiraju oba roditelja. Iako smo do 2016. godine formalno uklonili razlike u tipiziranju "ženskih" i "muških“ zanimanja, dogodilo se da su žene u obitelji postale toliko opterećene, svojevrsne "superžene“, koje nakon dolaska s posla u obitelji "odrađuju" poslove u količini koje se ne bi postidjele ni njihove bake.

To je pokazalo longitudinalno istraživanje "Društveni položaj žena u Republici Hrvatskoj: Žena i obitelj (1999. – 2016.)“ koje je u dvije navedene godine među zagrebačkom studentskom populacijom provela profesorica zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, komunikologinja i politologinja prof. dr. Smiljana Leinert Novosel. Istraživanje je provedeno među 500-njak studenata druge i treće godine studija tehničkih, medicinskih i društvenih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, a najnoviji rezultati istraživanja iz 2016. godine nedavno su objavljeni u časopisu "Politička misao".

- To je indikator razmišljanja cijele generacije studenata o tome kako općenito doživljavaju položaj žena unutar obitelji te izvan doma, dakle u društvu, u javnosti. Zagrebačko sveučilište odabrano je jer u njemu studiraju mladi ljudi iz čitave zemlje, prema tome imamo najraznovrsniji uzorak prema geografskoj pripadnosti – objašnjava profesorica Leinert Novosel dok razgovaramo o temi koja se snažno uklopila u kontekst društvenog "vrenja“ oko Istanbulske konvencije i sličnih tema koje ne prestaju dominirati javnim prostorom.

Što je najveća promjena u stajalištima naraštaja studenata iz 1999. godine i onih istog uzrasta koji su na ta pitanja odgovarali 17 godina poslije?
- U istraživanju iz 2016. godine uočen je visok stupanj egalitarnosti žena u sferi javnosti, onome što sam nazvala "izvan doma“, a što je kontrolirano kroz vrste zanimanja i karakter uloga. Tako su 1999. godine zanimanja iz odgoja i obrazovanje među ispitanim studentima u vrlo visokom postotku (97 posto u žena i 93 posto muškaraca) percipirana kao tipična ženska zanimanja, dok ih 17 godina kasnije takvima percipiraju dvostruko ili trostruko rjeđe (32 posto studentica i 46 posto studenata). Također, administrativni i tajnički poslovi doživjeli su istu "sudbinu“ te se od dominantno ženskih u 1999. godini danas smatraju zajedničkima. Sličnu situaciju imamo s direktorskim i menadžerskim poslovima, potom onima u sudstvu i politici, medicini i znanosti pa do IT sektora koji 1999. godine nije bio uključen u ispitivanje. Za politiku, također dominantno "muško“ zanimanje 1999. godine (tako ga je onda doživljavalo 86 posto studenata i 88 posto studentica), jednako možemo reći da se 2016.godine pretežito doživljava kao zajedničko zanimanje s tim da se ono, jedino od pobrojanih u značajnom postotku još uvijek percipira i kao "muško“ zanimanje – tako je 2016. smatralo 38 posto ženskih i 22 posto muških studenata, uz, kako se vidi, izraženu razliku u percepciji studentica i studenata.
 


Zašto je tome tako?
- Nismo ulazili u razloge, ali svakako na razini percepcije određenom broju studentica i studenata to tako izgleda. Činjenica je da na izbornim listama redovito imamo manji broj žena od očekivane kvote, čak i po cijenu financijskog sankcioniranja stranaka, kao i da su muškarci još uvijek dominantniji spol na upravljačkim i pozicijama moći u državi.

Bez obzira na to što imamo ženu predsjednicu države ili što smo u međuvremenu imali i premijerku?
- Bez obzira na to. To su važne promjene, ali opća situacija u politici određenom broju studenata očigledno ne izgleda dovoljno uvjerljivo da bi politiku promatrali kao zajedničko zanimanje za oba spola.

U istraživanju navodite kako dobiveni podaci navode na zaključak kako je u proteklih 17 godina percepcija o rodno specifičnim zanimanjima, tipično "ženskima" i tipično "muškima“ u potpunosti zamijenjena uvjerenjem da su danas sva spomenuta zanimanja podjednako primjerena za oba spola, dakle, egalitarna. Znači li to da smo barem u toj sferi javnoga donekle postali egalitarno društvo?
- To su percepcije studenata. Ipak, danas, primjerice već kod upisa na pojedine fakultete vidimo da postoje odstupanja. Tako i dalje u prirodnim, tehničkim, dakle, u STEM zanimanjima, još uvijek dominiraju muškarci, a u društveno-humanističkom području žene. Naravno, žene ulaze i u STEM područje, vidimo da su prema posljednjim podacima među doktorandima u tom području, poput prirodnih i biomedicinskih znanosti, žene znanstvenice nadmašile svoje muške kolege, ali to još uvijek ne znači da one dominiraju tim područjima.
S druge strane, žene su i dalje brojnije u društvenim i humanističkim znanostima što može navoditi na zaključak da pokušavaju balansirati između profesionalnog i privatnog života, odnosno da karijeru kombiniraju s obiteljskim životom jer posao u društvenim i humanističkim znanostima, recimo to tako, omogućuje drugačiju organizaciju vremena nego znanstveni rad u laboratorijima.

Tako je samo "izvan doma". Ono što najviše upada u oči u najnovijem istraživanju jest zaključak da smo u odnosu na 1999. godinu, barem iz perspektive studenata, nazadovali kada je riječ o položaju žene unutar obitelji, u privatnoj sferi koju nazivate "u domu".
- Točno. Što se tiče zanimanja, zaključak je kako su dva tipično ženska zanimanja (odgoj i obrazovanje te tajnički i administrativni poslovi) postala podjednako percipiranima za oba spola, a kod muškaraca su tri prestala biti "muškima“ (direktorski, menadžerski, sudbeni, uz pomak u percepciji onih vezanih za politiku) te postala zajedničkima. Međutim, već kada dođete na područje brige oko zarade, pomalo iznenađujuće zvuči to što je 2016. godine došlo do pada odgovora kako je to podjednaka zadaća za oba spola: 1999. tako je razmišljalo čak 84 posto studentica i 63 posto studenata, a 17 godina poslije svega polovica ispitanih studentica i 56,5 posto studenata. Naprotiv, još je značajniji rezultat u tome što je 2016. porastao broj odgovora da je zarađivanje primarno muška zadaća: 1999. godine tako je razmišljalo svega 14 posto studentica i 33 posto studenata, a 2016. čak polovica ženskih i 42 posto muških studenata.
Doduše, usavršavanje i napredovanje u profesiji danas češće nego 1999. godine prepoznaju kao aktivnost u kojoj podjednako sudjeluju i žene i muškarci. Međutim, istina je, u privatnoj sferi, "u domu“ postoji stagnacija, čak pogoršanje ženina položaja u obitelji u odnosu na 1999. i, kako to navodim u zaključcima istraživanja, rezultati govore o "vraćanju“ patrijarhalnih modela rodnih uloga.
 


Što to konkretno znači?
- To se prije svega odnosi na odgoj djece i brigu o starijim osobama. Iz odgovora studenata možemo zaključiti kako se od žena više nego prije očekuje da, iako rade, brinu oko odgoja djece, vode djecu liječniku, odlaze na roditeljske sastanke, brinu za starije članove obitelji te obavljaju kućanske poslove u kojima im se povremeno pridružuju i muškarci. Izgleda da je zaustavljen pozitivan trend koji je bio vidljiv 1999. godine, prema kojemu su muškarci više participirali u aktivnostima oko djece, tako da i na dalje imaju veće šanse u vezi sa zaposlenošću i profesionalnim razvojem.
Mladi bi ljudi danas u okolnostima intenzivnijeg iskoraka u sferi napredovanja i tržišne utakmice trebali imati iste ili slične pozicije u obitelji, ali najčešće nedostaje dogovor i partnerska organizacija vremena. "Izvan doma“ žene i muškarci podjednako se usavršavaju u struci, zarađuju, bave se sportom i rekreacijom, ali "u obitelji“ još uvijek dominiraju tipične "ženske“ i tipične "muške“ uloge, što potvrđuje tezu da raste broj zadaća žene. Odnosno, govorimo o jačanju tradicionalnih zadaća žena i kumulaciji ukupnih. Danas kada dođu doma imaju gomilu "ženskih“ obveza koje su imale i njihove bake.

U društvu, ne samo hrvatskome, govori se o trendu retradicionalizacije. Ne ulazeći u ideološke i svjetonazorske rasprave, kako se moglo dopustiti da se žene danas nađu u takvoj gotovo nemogućoj ulozi?
- Problem je što društvo ženama ne daje dovoljno potpore i ne vidimo stvarnu osjetljivost za te teme. Možda smo tek u posljednje dvije godine počeli o ovome intenzivnije govoriti nakon što smo napokon priznali da nam se dogodio populacijski slom. Ali to je problem koji nije nastao jučer i za čije su rješavanje potrebne godine. I u drugim je zemljama slična situacija. Žene su danas opterećene dvostrukim, nerijetko i trostrukim ulogama, jer mnoge osim primarnog posla i brige o obitelji traže dodatne poslove kako bi osigurale egzistenciju. Naravno da imamo dječje vrtiće, ali još uvijek nedovoljno njih osobito u manjim sredinama, najčešće bez kliznog radnog vremena. Naravno da postoje obitelji u kojima žena i muž dijele kućanske poslove, da mnogima pomažu bake i djedovi, međutim, sve je to danas prepušteno individualnom snalaženju. Činjenica je da je s institucionalne razine stvarna pomoć obiteljima izostala. Dakako, ako obitelj danas ne zna što napraviti, pribjegava podjelama uloga kakve su vidjeli kod mama i baka.

Taj društveni defe(k)tizam onda određuje položaj žene?
- Podsjetit ću na istraživanje koje sam radila još 2000. godine među tisuću privatnih poslodavaca o tome jesu li žene podjednako poželjne zaposlenice kao muškarci. Svi poslodavci općenito su za ravnopravnost spolova i smatraju da su žene jednako sposobne i pametne kao muškarci. No već kod pitanja biste li kod sebe jednako zaposlili žene i muškarce, većina njih se ogradila kako je vrsta posla kojom se bave prikladnija za muškarce. Nije se puno toga promijenilo ni do danas. Čak imamo situaciju, što pokazuje istraživanje iz 2016., da se u kućanskim poslovima preopterećene žene okreću za pomoć djeci, osobito djevojčicama, koje sve više pomažu majkama u tome. Postaju li nam djeca partneri u onome gdje neće nitko drugi? Je li to poželjno, ne mogu reći jer u istraživanju nismo tražili odgovore počinje li ta pomoć kada djeca imaju deset, 14 ili 17 godina.

U istraživanju spominjete sintagmu "tradicionalnost iz nužde“. Objašnjava li to i širu društvenu situaciju ili samo položaj žene, prije svega s obzirom na kumulaciju zadaća kojima je danas izložena?
- Kao što navodim u zaključcima, ostaje otvorenim pitanje je li "klizanje“ u pravcu tradicionalnih rješenja kod ove populacije posljedica porasta uvjerenja u tradicionalne vrijednosti ili nedostatka drugih oblika i načina organizacije obiteljskog života, dakle, "tradicionalnosti iz nužde“. Moramo biti svjesni toga da živimo u kompetitivnom društvu, a da ideje društvene brige za djecu, od otvaranja većeg broja jaslica i vrtića, fleksibilnijeg radnog vremena za majke i općenito osiguranih radnih prava do pomoći u rješavanju stambene politike mladih obitelji, nisu zadovoljavajuće provedene. Umjesto da je društvo pružilo pomoć obitelji u brizi oko djece, ona se svela na individualne mogućnosti pojedine obitelji. Kada bismo živjeli istinsku ravnopravnost i dubinski u to vjerovali, trebalo bi nam biti jednako stalo do karijere i žena i muškaraca.
 


S druge strane imamo rezultat u istraživanju koji pokazuje da žene danas slobodno vrijeme, osim dominantno za obitelj, posvećuju u četverostruko većem broju nego 1999. godine brizi za osobni izgled. Što nam to govori?
- Današnje vrijeme od žena očekuje da budu uspješne, ali i atraktivne, njegovane, da dobro izgledaju. To samo potvrđuje rađanje novih/starih stereotipa o ženi koja bez obzira na obitelj i zaradu mora izgledati lijepo. Dio je to i širih očekivanja današnjeg društva koje izgled, ljepotu i mladost smatra poželjnim karakteristikama i preduvjetom uspjeha. Ne možemo ne primijetiti da danas mlade znanstvenice, koje su uspješne u svome poslu, vode brigu i o izgledu.

U "prilog" izmjeni rodnih uloga muškaraca možemo reći to da je istraživanje pokazalo kako je u odnosu na 1999. godinu 2016. godine u sferi privatnosti jedino porasla njihova aktivnost kada je riječ o organizaciji obiteljskih proslava.
- Da, došlo je do pada odgovora da je to dominantno "ženina“ zadaća. Prije 17 godina studenti su očekivali da će se muškarci u budućnosti više početi uključivati u brigu o djeci, no 2016. vidimo da to nije tako, da čak i kada je riječ o plaćanju računa i režija, što su tada češće radili muškarci, brigu o tome preuzimaju žene. Dok znatan broj muškaraca na zapadu sve više žele raditi u kući i iz kuće, koriste rodiljni dopust i slično, u nas su ti postotci skromni. Općenito, uloge muškaraca i na dalje su dominantno vezane za djelovanje izvan doma.

Zašto je, kada je riječ o raspodjeli društvenih i obiteljskih uloga, nastao toliki raskorak između očekivanja mladih 1999. i realizacije tih očekivanja, što vidimo iz odgovora studentske populacije 2016. godine?
- Kada oslikavaju budućnost, egalitarnost o kojoj govorimo njihov je ideal, ali kada se suoče sa životom, nastupaju "odstupanja“. Promjene idu sporo. Kada govorimo o ženama u obitelji, možemo zaključiti kako se ono što je daleko od očiju javnosti najsporije mijenja.

Što vas je najviše iznenadilo od rezultata istraživanja iz 2016. godine?
- Očekivala sam veće iskorake u smjeru suvremenih, modernih vrijednosti. Odavno smo prihvatili politiku ravnopravnosti spolova i vrijeme je da tu ravnopravnost ostvarimo, kako u sferi javnoga, tako i privatnog života. Ne tjerajmo žene da nešto moraju raditi iz nužde, nego im treba omogućiti izbor: s jedne strane da se mogu ostvariti profesionalno, a s druge da imaju potporu društva kada je riječ o brizi za obitelj. Prije 17 godina moglo se u istraživanju zamijetiti kako u društvu jedna trećina zastupa tradicionalne vrijednosti vezane za žene i muškarce, isto toliko bilo je onih za koje smo mogli reći da imaju modernističke stavove te jedna trećina onih koji su iskazivali "miješane“ stavove s otklonom prema modernom, odnosno uvjerenjem da postoje individualna prava koja se ne mogu dovoditi u pitanje. Danas je nastupilo vrijeme pomanjkanja tolerancije i pokušaja da se nametne određeni svjetonazor. Raste polarizacija, a nedostaju konkretna rješenja. Meni se 1999. činilo da postoji čvršće opredjeljenje za moderne vrijednosti nego što se to danas čini.
 


Istraživanje zaključujete projekcijama studenata o obiteljskim odnosima za dvadesetak godina. Nazire li se u tome tračak optimizma?
- Ovo je istraživanje ilustracija razmišljanja mladih. Na žalost, u kontekstu sve jače depopulacije i iseljavanja, ali i izostanka pomoći te adekvatne infrastrukture za mlade obitelji, kao i iz odgovora studenata, za pretpostaviti je kako će mladi izlaz iz takve situacije i na dalje tražiti u pravcu redukcije i odgađanja zasnivanja vlastite obitelji dok ne osiguraju egzistenciju i ostvare planirani profesionalni razvoj. O tome svjedoče njihovi odgovori kako će se odlučiti za obitelj modernijeg karaktera, s manje djece i podjelom skrbi oko njih. Ako ne dođe do partnerske pomoći pri obavljanju obiteljskih zadaća, uz nejednaku količinu i strukturu slobodnog vremena, otežavat će se šanse žena za zapošljavanjem i napredovanjem, ili će ponovno doći do njihova višestrukog opterećenja prema modelu "superžene“ ili "žene žrtve“ što kod muškaraca neće biti slučaj. Znači, možemo zaključiti kako bez pomoći društva, poslodavaca ili partnera žena ostaje višestruko opterećena a muškarac „slobodan“ za poslovnu karijeru.

Pokazuje li sve to da smo, kako se to pejorativno često ističe, "zatucano“ društvo?
- Toliko daleko ipak ne bih išla. Moje je mišljenje da smo slični susjedima, odnosno, ljudima iz zemalja ovoga dijela Europe, pri čemu ne mislim samo na područje nekadašnje zajedničke države. Posljednjih deset do 15 godina u nas je iskreirana atmosfera u društvu u kojoj mladi gube optimizam i odlaze ondje gdje ih, prema njihovu mišljenju, više cijene. Treba raditi na tome da se takva atmosfera promijeni.

ISTANBULSKA KONVENCIJA Čekam rezultate u praksi
Naše se društvo snažno polariziralo oko Istanbulske konvencije, u kojoj određena skupina vidi opasnost od širenja rodne ideologije i ugrožavanja "atomske“ obitelji. Kako gledate na to?
- U Istanbulskoj konvenciji svatko je vidio ono što ga je mučilo: jedni rodnu ideologiju, ma kako to nazvali, drugi kako pojačati mehanizme za zaštitu žena od nasilja, treći su upozoravali na gubitak suvereniteta, četvrti pitaju koliko to košta, a neki sve to zajedno. Konvenciju smo ratificirali, ali pokazalo se da građani ne razumiju stvari na isti način. Moj je stav da je trebalo više razgovarati, više pojašnjavati teme o kojima postoji toliko razlika u interpretaciji. Odluku smo donijeli i treba vidjeti kako će to sve izgledati kada krene primjena. Rezultati nakon ratifikacije u europskim zemljama su različiti, negdje je status quo, negdje je porastao broj zlostavljanih žena, međutim, treba biti oprezan s tim podatkom i vidjeti je li riječ o porastu broja slučajeva nasilja nad ženama ili porastu prijava takvih slučajeva. Hrvatska je prije ulaska u EU potpisala da prihvaća europsku legislativu i konvencije, počevši od Pekinške deklaracije iz 1995. godine, tako da ovo nisu nove stvari.

23. travanj 2024 16:20