StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetSVE JE MOGUĆE

Velika analiza: ovo je šest scenarija raspleta ukrajinskog rata - od brzog primirja do globalnog nuklearnog armagedona

Piše Damir Pilić/SD
28. veljače 2022. - 12:28

Rat u Ukrajini ulazi u peti dan, a još nema naznaka smirivanja situacije. Kako se sada čini, svi su ishodi mogući, od najboljeg do najgoreg. Pod „najboljim”, dakako, mislimo na trenutni prekid svih oružanih sukoba, a pod „najgorim” na atomski rat.

Jučer, u nedjelju, iz Moskve i Kijeva stigli su različiti signali, od kojih neki podržavaju ovu prvu, a neki potonju opciju. Svakako je ohrabrujuće što su obje strane potvrdile da će se u ponedjeljak ujutro na bjeloruskoj granici naći visoke delegacije Rusije i Ukrajine kako bi započeli pregovore o mogućem okončanju sukoba.

No, gotovo istodobno iz Moskve je stigla poruka od koje je svima načas morao zastati dah: predsjednik Rusije Vladimir Putin izdao je naređenje da se ruske nuklearne snage stave u stanje visoke pripravnosti, obrazloživši to uvođenjem zapadnih sankcija prema Rusiji i agresivnim proturuskim izjavama koje stižu iz NATO-a. 

Čuvši to naređenje, čak se i ruski ministar obrane, hladnokrvni general Sergej Šojgu, na trenutak zaledio prije nego što je vojnički odgovorio: „Razumijem.”

Stoga ćemo priču o mogućim raspletima ukrajinskog rata započeti upravo s nuklearnim opcijama.

1. Kubanski scenarij

Kad je Putin u nedjelju objavio da svoje nuklearne snage stavlja u visoku pripravnost, mnogi ljudi na Zemlji su se uspaničili, a mlađima se moglo učiniti da se to događa prvi put u povijesti. 

No, stariji čitatelji mogu se sjetiti da je istu stvar 22. listopada 1962. učinio tadašnji predsjednik SAD-a John Kennedy, kad je u TV obraćanju otkrio američkom narodu da je nuklearne snage stavio u visoku pripravnost, jer je CIA otkrila da je SSSR postavio nuklearne rakete na Kubi. Kennedy je u tom dramatičnom TV nastupu poručio da je SAD spreman izvesti atomski napad na Kubu ako SSSR ne povuče rakete.

Već preksutra Kuba je bila opkoljena američkim ratnim brodovima i nosačima aviona, koji su blokirali i sovjetske brodove u kubanskim lukama. Vođa SSSR-a Nikita Hruščov u oštroj noti Kennedyju poručuje da ta „gusarska” operacija vodi u nuklearni rat, a istodobno prema Kubi šalje četiri nuklearne podmornice. Činilo se da je atomski rat neizbježan. 

Kennedy, međutim, odgovara Hruščovu da nije imao izbora, jer su ga sovjetske rakete dovele pred zid, pa je bio prisiljen izvesti pomorsku blokadu kako bi ishodio povlačenje projektila iz američkog susjedstva.

I tu dolazi do pozitivnog raspleta. Hruščov odvraća da shvaća zabrinutost SAD-a te da je spreman ispoštovati američke „crvene linije” i povući rakete s Kube, ako Amerika povuče svoje rakete iz Turske, koje pak ugrožavaju „crvene linije” SSSR-a.

Tu se i predsjednik SAD-a pokazao na visini zadatka: odgovorio je Hruščovu da shvaća sovjetske zabrinutosti i da je spreman ispoštovati „crvene linije” Moskve. Tako je i bilo: obojica su povukli rakete iz dvorišta svog rivala.

Kako vidimo, podizanje nuklearnih snaga u visoku pripravnost može završiti i bezbolno, ali za takav ishod nužno je da obje strane uvaže „crvene linije” protivnika. Kako to danas nije slučaj, moramo razmotriti i najradikalniji scenarij.

image
Sergei Supinsky

2. Atomski rat

Današnju ukrajinsku i nekadašnju kubansku krizu uspoređuju već mjesecima. Tako je još u prosincu, uoči početka pregovora Rusije i Zapada, ruski zamjenik ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov rekao da odbijanje ruskih sigurnosnih zahtjeva može odvesti svijet u „situaciju na razini Kubanske raketne krize 1962. godine”:

„Za nas je apsolutno esencijalno da osiguramo da Ukrajina nikad, baš nikad ne postane NATO članica. Ako naši kolege s druge strane to ne shvaćaju i ako se sve nastavi kao dosad, možemo se jednog jutra probuditi u sličnoj situaciji kao onoj prije pola stoljeća”, kazao je tada ruski diplomat.

I evo nas sada u tom potencijalno apokaliptičkom jutru. Što je najgore što se može dogoditi?

Treba se sjetiti davne Putinove izjave da „civilizacije bez Rusije neće biti”. Time je poručio Zapadu da, ako širenjem NATO-a stjera Rusiju pred zid, neće više biti ni Rusije ni NATO-a, ni civilizacije. Jasno je što to znači.

Opasno je to što je Putin zadnjih mjeseci više puta ponovio da bi ulaskom Ukrajine u NATO Rusija bila stjerana pred zid, odnosno da Rusija „više nema kamo uzmicati”. Još opasnije je što Zapad misli da Putin blefira.

Mnogi drže da napadom na Ukrajinu Putin želi natjerati SAD i NATO na nove pregovore i sigurnosne ustupke. Kako Zapad na to nije „trznuo” – dapače, umjesto poziva na pregovore, Moskva dobiva sankcije, a Kijev oružje – Putin u toj makabričnoj partiji pokera podiže ulog, dižući čitavu partiju na nuklearnu razinu.

I tu dolazimo do potencijalno goleme nevolje: ako se pokaže da ni ruska nuklearna prijetnja neće nagnati Zapad na uvažavanje „crvenih linija” Moskve – a čini se, zasad, da Zapad o tome niti ne razmišlja - iduće Putinovo dizanje uloga može biti i nešto što smo prvi i zadnji put vidjeli u kolovozu 1945. u Japanu.

Neki, doduše, drže da čak ni upotreba nuklearnog oružja ne bi izazvala tektonska stradanja, ukoliko bi ruska vojska upotrijebila tzv. taktičke nuklearne bombe manje snage (vojni analitičari ističu da bi u tom slučaju najvjerojatnija meta bile ukrajinske vojne formacije u Donbasu). No, i to bi stvorilo situaciju bez presedana, u kojoj je nemoguće procijeniti posljedice i daljnji razvoj događaja.

3. Rat niskog intenziteta

U medijima je raširen narativ da Rusija želi okupirati čitavu Ukrajinu. Stručnjaci, međutim, ističu da je ta opcija prilično nerealna, jer za totalnu invaziju i okupaciju zemlje veličine Ukrajine agresoru treba barem pola milijuna vojnika, odnosno pet puta više nego što ih Rusi trenutno imaju na terenu.

Da bismo mogli ocijeniti u kojem će smjeru krenuti ukrajinski rat, morali bismo točno znati ruske ratne ciljeve. U tom pogledu imamo tek Putinovu maglovitu formulaciju da „specijalnu vojnu operaciju” pokreće u cilju „demilitarizacije” i „denacifikacije” Ukrajine. 

Ako se „denacifikacija” odnosi na eliminaciju neonacističkih vojnih i paravojnih postrojbi ukrajinske vojske (pukovnija Azov, Desni sektor, bojna Ajdar itd.), koje Moskva tereti za brojne zločine nad civilima u Donbasu, „demilitarizacija” bi se trebala odnositi na uništenje ukrajinskih vojnih kapaciteta i vojne industrije. 

Kako ocjenjuju vojni stručnjaci, zasad ruska „specijalna vojna operacija” ide baš u tom smjeru: gađa se vojna infrastruktura, a ruska vojska zasad ne ulazi masovnije u ukrajinske gradove, već ih drži u okruženju, nastojeći ih blokirati zauzimanjem predgrađa, ključnih prometnica, raskršća i mostova. Takva strategija je jednostavna: opkoliti gradove i uništavati vojne objekte, uz izbjegavanje uličnih borbi. 

Iako bi donio na stotine, a možda i na tisuće mrtvih, u odnosu na ostale scenarije ovaj čak predstavlja „rat niskog intenziteta”.

4. Eskalacija

Premda se čini da je ovih pet dana ukrajinskog pakla nešto najužasnije što se može dogoditi, zapravo može biti još puno gore. Čak i bez upotrebe nuklearnog oružja, situacija može eskalirati do nezamislivih razmjera, o čemu je u nedjelju ujutro, četvrtog dana rata, nešto natuknuo bliski Putinov saveznik, predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko, koji je vjerojatno makar ugrubo upoznat s Putinovim planovima.

- Ovo još nije rat. Ovo je tek sukob. Ako ne bude pregovora, za dan-dva počinje rat, a onda slijedi pokolj – rekao je vidno ozbiljni i smrknuti Lukašenko.

Stupanj moguće eskalacije ovisi o teritorijalnim ambicijama Rusije u Ukrajini. Većina analitičara drži da Moskva želi ostvariti minimalno tri teritorijalne koncesije na istoku i jugu Ukrajine. Prvo i najvažnije, zauzimanjem čitavog Donbasa, a možda i dodatnih područja do rijeke Dnjepar, želi se osigurati dubinu teritorija nedavno priznatih Narodnih Republika Donjeck i Lugansk. 

Drugo, želi se osigurati kopneni pristup od Donbasa prema Krimu, za što je presudno zauzeti grad Mariupolj (kojeg brani ranije spomenuta neonacistička bojna Azov). I treće, hoće se zauzeti kompletna obala Azovskog i Crnog mora (čime bi Ukrajina ostala bez izlaza na more) i time osigurati kopnena veza s Pridnjestrovljem, odmetnutom proruskom regijom u Moldaviji.

Već i ovi „ograničeni ciljevi” ne mogu biti ostvareni bez tisuća, možda i desetina tisuća žrtava, a eskalacija je pogotovo zajamčena ako se pokaže da ruske teritorijalne aspiracije ipak sežu i na ukrajinski zapad. 

Jer, za razliku od istoka zemlje, gdje veliki dio populacije čine Rusi i proruski Ukrajinci, na zapadu Ukrajine preteže proeuropsko stanovništvo s jakim antiruskim sentimentom (osobito u Galiciji), koje bi Rusima zacijelo pružilo još snažniji otpor nego što ga ovih dana doživljavaju na istoku i jugu zemlje.

Takav dugotrajni rat za Rusiju teško može imati povoljan ishod: čak i ako bi se ukrajinska vojska potpuno predala, uslijedio bi gerilski rat u kojem bi ukrajinski borci imali veliku vojnu potporu Zapada, što bi Moskvu moglo odvesti u reprizu afganistanskog debakla, zbog kojeg se raspao SSSR. Ovaj scenarij podrazumijeva desetine, ako ne i stotine tisuća mrtvih.

5. Uključenje NATO-a

Ako ste mislili da smo završili s eskalacijom, nažalost nismo: najsmrtonosniji scenarij je onaj u kojem bi u rat uključio i NATO-pakt, iako Ukrajina nije članica saveza. Taj angažman NATO-a može se kretati u rasponu od uvođenja zone zabrane leta do direktnog ulaska NATO trupa u Ukrajinu, čime bi opasnost od globalnog rata postala ogromna, a ni nuklearni armagedon ne bi bio nezamisliv.

U takvom scenariju možda bi bilo nerealno očekivati da Rusiju vojno podrži Kina (Peking u ovoj situaciji Moskvi treba prvenstveno da amortizira ekonomske sankcije Zapada), ali bi se moglo očekivati da će Rusija tada aktivirati neka od drugih fragilnih žarišta na kojima se za utjecaj bori s Amerikom (u tom raspletu i Balkan postaje ugrožen), a nije isključeno ni da bi težište sukoba pokušala prebaciti u „američko dvorište”, koristeći bliske političke i vojne veze sa svojim saveznicama u Latinskoj Americi: Kubom, Venezuelom i Nikaragvom. 

U jednoj od mogućih varijacija ovog scenarija do izravnog sukoba Rusije i NATO-a čak i ne mora doći krivnjom NATO-a. Nakon svega što se dogodilo, više nije toliko nerealno ni da Putin odluči napasti neku od NATO članica, pri čemu se obično spominju baltičke zemlje (Litva, Latvija i Estonija) ili Poljska.

Ukoliko bi se Putin doista odlučio na taj – malo je reći hazarderski – potez, nije isključeno ni da dođe do pobune u ruskom armijskom vrhu, odnosno da generali Crvene armije uhapse Putina i sruše ga s vlasti. Nije sigurno da bi Putin politički preživio ni eventualni poraz ruske vojske u Ukrajini, što bi moglo imati dramatične posljedice za čitavu Rusiju.

U svakom slučaju, ovaj scenarij podrazumijeva stotine tisuća, ako ne i milijune mrtvih, što je zapravo konzervativna procjena.

image
Jorge Mantilla

6. Primirje

Dok ovo pišemo, na granici između Bjelorusije i Ukrajine traju ukrajinsko-ruski pregovori. Odvijaju se u gradu Pripjatu, kojeg nazivaju „grad duhova” jer se nalazi u zoni Černobila. Simbolika je jasna: ako pregovori ne uspiju, mogli bismo u krajnjoj konzekvenci dobiti još černobilskih repriza i još Pripjatâ. 

Razmak između početnih pozicija dviju strana nije ohrabrujući. Obje strane imaju po dva ključna uvjeta, koji se baš ne podudaraju: Rusija traži demilitarizaciju Ukrajine i proglašenje ukrajinske vojne neutralnosti (odnosno deklaraciju da Kijev neće tražiti članstvo u NATO-u), dok Ukrajina traži trenutni prekid vatre i povlačenje ruskih trupa iz zemlje. 

Pristanak Kijeva na vojnu neutralnost – opcija koju su za Ukrajinu zagovarali i vodeći američki diplomati i geopolitički stratezi, poput Henryja Kissingera, Georgea Kennana i pokojnog Zbigniewa Brzezinskog – vjerojatno bi okončao rat za pet minuta, a to je i jedini scenarij ukrajinskog rata u kojem više nema mrtvih.

Ali postoje jake sile koje to ne žele, a one ne sjede ni u Moskvi ni u Kijevu.

22. studeni 2024 03:16