StoryEditor
Hrvatska i svijetobiteljski biznis

Valentinov zeleni raj: 'Šta ću u Irskoj kad mogu zaraditi od svoje zemlje?! Uvjeren sam da stižu još bolja vremena jer ljudi sve više traže domaće, ono što miriše na svježinu'; Otkrio nam je i tajnu dobrog odnosa s kupcima

30. studenog 2019. - 19:26

Zrno soli najbolje je imati u glavi, onda u ribi i zelju, a nikako nije dobro ako soli ima u vodi kojom se natapaju jagode. Onda su to plodine s Neretve u koju sve više prodire more i zato je njihova jagoda lošija od opjevane vrgoračke, iza koje se na tržištu znade nepošteno skrivati.

Tako govori Valentino Ilić (23), mladi poljoprivrednik iz Vrgorca, pravog raja zemaljskog s poljem zvanim Jezero. Od njegovih 2963 hektara obrađuje se čak 2840, što ga čini najvećom i najviše obrađenom poljodjelskom površinom u Dalmaciji, navodnjavanom iz nekoliko izvora, a najznačajniji je vodotok rijeka Matica, bez zrna soli, dakako.

Uvijek nasmijani

Pa ipak, Vrgorčana je malo kao prodavača na tržnicama u zemlji, a Valentino i koju godinu starija sestra Nikolina u knjizi domaćih pljoprivrednika ispunjenoj godištima bližim jeseni života plijene pažnju i mladošću. Glavni prodajni stol njihova OPG-a, naslovljenog na starijeg brata Marinka, je na tržnici u Kninu, te su se u sezoni dospijevanja agruma ovih dana odlučili okušati i na šibenskom tržištu, izmjenjujući se na donjem parkingu centra “Dalmare”.

Puna dva tjedna cmoljila je kiša i vijalo jugo, no to nije spriječilo ove vrijedne mlade ljude da na improviziranom štandu ispred otvorenih vrata kombija nude plodove sa svoje vrgoračke i zemlje uz Neretvu: dvije, tri sorte jabuka, mandarine, klementine i limune. Ako kiši, sjede u vozilu, jer kupci ionako zastaju u automobilima i tako od jutra do prvog mraka, nasmijani i uvijek dobre volje, iako je vrijeme bilo upravo pasje za improvizirane uvjete prodaje.

Nikolina je u posljednji trenutak otkazala dolazak u Šibenik zbog iskrslog posla u Kninu, te je na njihovom prodajnom mjestu bio jedino Valentino, sretan što je nakon toliko kišnih, jugom napuhanih dana, konačno zasjalo sunce, a burin pročistio zrak.

- To što smo odlučili malo riskirati, pa se otisnuti izvan Knina pokazalo se dobrom odlukom. Prodaja ide sasvim solidno, a vidim da se vraćaju isti kupci. Znači, ljudi su zadovoljni - nasmijao se Valentino otkrivajući što je još, osim onoga zrna soli, važno u njegovu poslu.

To je vaga i uvijek treba biti obilatija, kupcu na dobro, ni po koju cijenu obrnuto. Jer to može biti samo kratkoročna, sitna korist nauštrb obraza, a onda će te mušterije izbjegavati u velikom luku, mudro zbori mladac s kojim je u Kninu i djevojka, tako da ih je tamo troje Vrgorčana i do kraja godine bit će dalje od kuće, u iznajmljenom kninskom stanu.

Punkt i u Drnišu

Dvaput tjedno prodajno mjesto u Drnišu drži brat Marinko i to su sve njegove trgovačke obveze izvan Dusine pored Vrgorca, gdje im je dom. Brat je glavni za organizaciju posla kod kuće, majka čuva njegovih dvoje djece, a otac je, nažalost, nedavno preminuo, te obiteljski posao sada počiva na trećem naraštaju Ilića. Mladi svijet, koji je egzistenciju vezao uz poljoprivredu u Vrgorcu, umjesto da spakuje kofere i napusti zemlju u razvikanu Irsku ili Njemačku nije toliko rijetka pojava, tako da se Valentino pomalo čudi što se mi čudimo, no kaže da mu je sve postalo puno jasnije kada se otisnuo od kuće, prodajući plodine po Dalmaciji, pa uvidio da su, uz Neretvane, Vrgorčani perjanice dalmatinske poljoprivrede, jer u svim tim kraškim, potencijalno plodnim poljima jedva da ičega ima. Tvrdi da se solidna egzistencija u nas može osigurati trgujući tuđom robom kupljenom na veliko, a prodajući vlastitu - pogotovo.

- Od malih nogu u našoj obitelji smo odgojeni da se od zemlje može pristojno živjeti pod uvjetom da se dosta radi i da čovjek nema pretjerana očekivanja. Kako odrastaš, shvaćaš da imaš gotov posao u ruci, dobar i vrijedan da bi ga tek tako napustio - iznosi Valentino životnu filozofiju ljudi svoga kraja, preporođenog kada se vizionar fra Ante Gnječ, vrgorački župnik prije 2. svjetskog rata, poduhvatio opsežnog projekta isušivanja povremenog velikog jezera koje je veći dio godine prekrivalo današnje polje.

Prokopan je kanal koji vodu usmjerava u obližnja Baćinska jezera i dalje u more, a u vrgoračkom kraju već desetljećima narod ima uzrečicu da i mrtvi fra Ante Gnječ hrani ljude.

Vrgorčani su uglavnom prodavači plodina na veliko, zato ih je malo na domaćim tržnicama, veli Valentino, koji je dvije godine nakon završene škole radio u mesnoj industriji i potom zaključio da je bolje raditi za sebe na svojoj zemlji. Razumije da njegovi vršnjaci odlaze u strane zemlje u potrazi za egzistencijom, ali mu nikako nije jasno to što su brojni od njih na poslovima koje u svojoj zemlji nikad ne bi radili, radeći čak i dodatno da bi im na kraju ostalo nešto novca.

- Ovdje su dvaput dnevno pili kavu i kupovali cigarete, a u tuđini su se svega toga odrekli, pa se pitam ne bi li sve to postigli i ovdje, s tom razlikom što bi bili kod kuće!? - razmišlja Valentino.

Djed sve pokrenuo

U njegovoj obitelji prodaju na štandovima započeo je djed još 70-ih godina, no samo u ljetnoj sezoni, kada treba svega više nego inače. Otac se orijentirao na prodaju trgovačkim centrima, ali je to u pravilu značilo da ti diktiraju cijenu i rokove isplate, od 60 do 90 dana, a ti trebaš raditi i živjeti, kao da ti to potvrda o predanoj robi može omogućiti. Naposljetku, odlučili smo više robe prodavati na vlastitom štandu: jest da se više pomučiš, gotovo bez slobodnog vremena, no pokrijemo nekakvu dnevnicu i troškove, a novac dobijemo odmah.

Treći naraštaj Ilića pravi korak naprijed u poljoprivredi, te su se prijavili na sredstva iz europskih fondova i nabavit će uređaj za proizvodnju jabučnog soka, a u perspektivi i sušaru za voće. Ozbiljno razmišljaju praviti i sok od divljeg šipka, u nastojanju da tržištu ponude što više različitih prerađevina od svojih plodina. Valentino je uvjeren da će sigurno doći još bolja vremena za poljoprivredne proizvođače poput njih; uvjerio se da sve više ljudi nastoji kupovati voće domaćih proizvođača, ono koje miriše na svježinu, za razliku od brojnih artikala s polica velikih trgovačkih lanaca, uvezenih tko zna s kojih strana svijeta.

Uostalom, razmišlja Valentino, bez strahovanja za budućnost, ljudi će uvijek trebati plodove zemlje, a neće baš ni roboti tako skoro upravljati traktorima, tako da je perspektiva poljoprivrede neupitna.

Ako ne prije - vidimo se opet kada dospiju jagode u lipnju. Vrgoračke, natapane vodom iz Matice.

Turisti oduševljeni: marenda na gajbama piva

I Vrgorčani su, govori, počeli sa seoskim turizmom, ali strogo uklopljenim u njihovu temeljnu, poljoprivrednu djelatnost.

Gostima je neopisiv doživljaj kada ih u sezoni berbe vode u nepregledne vinograde, ponude im marendu na gajbama od piva, a navečer peku na ognjištu.

Jači smo i od Neretljana

Ilići održavaju sedam tisuća čokota grožda, te nasade jagoda i jabuka u vrgorskom polju, a kod Ploča su uzeli u zakup zemlju gdje obrađuju agrume. Valentinu se čini da su Vrgorčani sada jači poljoprivrednici od Neretljana, sudeći barem po tome da se dolje dosta zemlje daje u zakup, pa i na prodaju. Mladi su, govori Valentino, otišli u druge sredine, završili fakultete i zemlji se neće vraćati, a roditelji su onemoćali...

Izdvojeno

27. listopad 2020 05:20